Digitalne knjige

Mnogi vjeruju da osim našega postoje i drugi paralelni svjetovi, tako blizu i tako slični našem svijetu. Pa koja je onda razlika između mene i vas? Samo jedna. Ja to znam. 

Ana je majci sve na svijetu. Osim njoj, još će nekomu postati i više od toga. Usprkos vremenu i mjestu, sretna je petnaestogodišnjakinja. Živi s majkom u potkrovlju derutne trokatnice koja se nalazi u nizu sličnih kuća. Cijela ulica izgleda staro, kao da je od postanka tu, i usprkos svemu odolijeva modernom vremenu. Stan u kojem žive starinski je uređeno potkrovlje, koje se sastoji od dviju spavaćih soba, dnevnog boravka i kuhinje. Iako je sve od kamena i drva, prostor djeluje toplo. Aninu sobu krasi lijepo, veliko, pravokutno zrcalo, koje seže od poda do stropa. Njegov divno izrezbaren drveni okvir srebrne boje krasi patina. Zrcalo je nedvojbeno vrlo staro. Vjerojatno je dio sobe otkako je sagrađena kuća.

Često Ani dugo, dugo pravi društvo, dok pred njim stoji ili sjedi te promatra kako se u njemu ogleda njezin svijet. Često se tako pred zrcalom pita: „Događa li se s druge strane nekomu isto? Razmišlja li on ili ona o istom?“ Kada bi samo znala koliko je njezina pretpostavka točna. Začudo, s druge strane uistinu nešto gleda, ali se ne ogleda u zrcalu. Ne promatra odraz svoga svijeta. Promatra njezin svijet. Zapravo – gleda nju. Gleda posljednju nadu za svoj svijet koji umire. „To“ samo čeka pravi trenutak. Možda bi se „to“ i prije obratilo Ani da nije zabrinuto kako će reagirati. Prolazi dan za danom, a „to“ postaje sve nestrpljivije. Vremena je sve manje. Krajnje je vrijeme da se „to“ predstavi Ani.

Subota je. Ana trenira karate i upravo se vraća iz dvorane. Također trenira i mačevanje. Iako njime nije oduševljena kao karateom, ide joj jako dobro. Odlučila ga je trenirati na očev nagovor, a nastavila je i nakon njegove smrti, iz obećanja da neće odustati. Često se prisjeća prizora iz bolnice, tih posljednji trenutaka očeva života, kada joj je ostavio nešto neizmjerno vrijedno, u što će se Ana uskoro i sama uvjeriti.

„Ana, uskoro odlazim. Molim te, ne tuguj. Znam da me sada nećeš shvatiti. Ali, kada za to dođe vrijeme, znam da hoćeš. Presretan sam što ostavljam svijetu nešto tako vrijedno kao što si ti. Nisi samo kruna moje i majčine ljubavi, nego nosiš i čisto srce, koje će ti, nadam se, jednom otkriti tajnu svih tajni. Posebno zapamti ovo što ću ti sada reći. Skromnost treba biti vrlina najvećih i najjačih. Ako ikada bude razloga, neka te ta misao vodi i bude ti snaga.“         

Nakon tih riječi Ani oko vrata sveza lančić, na kojem se nalazio zeleni kristal. Bio je veličine pikule, okovan metalom u obliku zmaja.

„Čuvaj ga životom i kao uspomenu na mene. Otkriješ li tajnu kristala, upoznat ćeš najveću čaroliju.“

Bile su to posljednje očeve riječi u bolničkoj postelji. Naravno, u tom trenutku njoj potpuno nejasne, zbog njezinih deset godina, ali ih je dobro upamtila. Nakon očeve smrti, kada je Ana počela sazrijevati i pitati se što te riječi znače, majka joj je na svoj način pokušavala objasniti.

„Tvoj otac i ja jako smo se voljeli. Uvijek je govorio kako ne poznaje nikoga komu bi zavidio na ljubavi, da je sve ono što je tražio našao sa mnom, a ti si kruna svega toga.“

„Ali što je značilo ono ostalo što je rekao moj otac?“ pitala je Ana.

„Ne znam“, vješto je majka izbjegavala konkretan odgovor. „Možda je htio reći isto to, ali na ljepši način, da sve bolje upamtiš. Jedno ti sigurno mogu reći: otac te je neizmjerno volio.“

Bilo je to objašnjenje u granicama onoga što je njezina majka znala, odnosno nije znala, ili je to bilo sve što je htjela da Ana zna. Iako Ani takav odgovor nije bio dovoljan, prihvatila ga je i nastavila živjeti s onim što zna. No očeve riječi i dalje su joj bile intrigantne.

Nakon ulaska u zgradu Ana pojuri uz drvene škriputave stepenice, ne sluteći da će joj današnji povratak kući zauvijek promijeniti život. Odmah na vratima stana dočeka je majčin glas.

„Ana, ti si?“ upita majka iz kuhinje.

„Da, mama, ja sam“, potvrđuje Ana ulazeći.

Skida ruksak i baca ga uz stari ormar u hodniku.

„Kako je bilo na treningu?“ upita majka kao i uvijek.

„Paa… bilo je drugačije“, odgovara Ana neodređeno.

„Drugačije?“ priupita majka iznenađena neuobičajenim odgovorom.

„Prošli put je padala kiša, a danas je predivan, sunčan dan“, odgovori Ana koračajući prema svojoj sobi.

Ana se malo našalila, a majka, shvativši to, samo se osmjehnu odmahujući glavom. Ana se, kao i obično, iskrade u svoju sobu, u svoju kontemplativnu oazu. Iako ozbiljna za svoje godine, maštanje pred zrcalom nije joj strano. Baš u tom trenutku, dok sjedi i zamišljeno zuri u zrcalo, kao da joj je pogled uprt u daljinu, nježan ženski glas zazva njezino ime.

„Ana, Ana.“

Prenuvši se iz dubokih misli, pomisli kako je možda zove majka. Ustade, ode do vrata, otvori i upita:

„Mama, ti si me zvala!?“

„Ne, Ana, nisam te zvala“, odgovori majka iz kuhinje. „Još si pred zrcalom!?“

„Ne!“ odgovori Ana kao i uvijek, čvrsto negirajući ono što majka sigurno zna i što svakako nije istina.

Poznajući je, majka se ponovno osmjehnu pa reče:

„Provodiš toliko vremena pred zrcalom! Ponekad mi se čini da će tvoj odraz oživjeti i iskočiti!“

Misleći kako je umislila da ju je zvala majka, Ana se bez riječi osmjehnu na majčin komentar i zatvori vrata. Vrativši se u svoj svijet, gdje su sva pitanja otvorena i gdje je sve moguće, ponovno sjede ispred zrcala, još pod dojmom majčina komentara. Nakon nekoliko trenutaka ponovi se glas. Ana silovito ustuknu unatrag te pade sa stolice. Istodobno zaprepaštena, uplašena i u nevjerici, ustaje i povlači se laganim korakom prema krevetu. Dođe do kreveta, koji je udaljen nekoliko koraka od zrcala, i sjede na njega. Zbunjena je. Ponovno se javi isti glas.

„Ana, molim te, ne plaši se. Molim te.“

Ne može vjerovati da to što čuje dolazi upravo iz smjera zrcala. Kada se nakon nekoliko trenutaka pribra, tiho, drhtavim glasom upita:

„Tko, tko si ti?“ zamuca Ana zbunjeno.

„Ne znam trebam li ti odgovoriti tko sam ili što sam.“

„Ne vjerujem sama sebi da razgovaram sa zrcalom“, odgovori Ana dižući se s kreveta. „Kako misliš, tko si ili što si?“

„Ne pričaš sa zrcalom. Stvarna sam osoba – ili bar ono što je od nje ostalo. Ime mi je Alvernia. Potječem iz druge dimenzije.“

„Kako je ovo moguće?“ upita Ana, u čijem se glasu sada osjećalo malo više vjere u ono što proživljavaju njezine uši. Krenu prema zrcalu polako, poput radoznale, ali oprezne mačke.

„Zrcalo je portal između dviju dimenzija“, odgovori Alvernia. „Tražeći kralja, došla sam k tebi.“

„Kojeg kralja? I zašto k meni?“ upita Ana, sada stojeći ispred zrcala.

„Kod tebe se nalazi jedan od kristala“, odgovori Alvernia.

„Kod mene?“ hvata se Ana za kristal na svome lančiću.

„Da, kod tebe“, tvrdi Alvernia. „Mogao ti ga je dati samo kralj Kotur.“

„Ali, ali, to je nemoguće“, negira Ana odlučno. „Posjedujem kristal, ali mi ga je dao otac, prije nego što je umro. On nije bio nikakav kralj“, objašnjava Ana. „Zapravo, za mene je oduvijek bio kralj“, zasijaše se Anine oči.

„Posjeduješ kristal, zato je to moguće“, tvrdi ponovno Alvernia.

„Ako si me ti pronašla, mogao me pronaći bilo tko?“ reče Ana zabrinuto dok radoznalo promatra zrcalo, kao neka zvjerka koja bi rado zavirila iza zrcala jer ne vjeruje što čuje.

„Da, ali ja posjedujem kristal, a nitko drugi ne zna gdje je portal, niti ga može otvoriti bez kristala“, smiruje Alvernia Anu. „Kristal je dio čarobnog žezla koje može dati moć onomu tko zasluži njegovu naklonost. Netko takav mora biti kraljevske krvi i čista srca. Svakoga drugog čeka spora smrt.“

„Zašto?“ upita Ana.

Ana na svako pitanje dobiva odgovor na koji ponovno može uzvratiti samo pitanjem, jer joj ništa nije jasno.

„Kao što rekoh“, objašnjava Alvernia, „svakoga onog tko pokuša prisvojiti ili koristiti žezlo, a nije srconosac, čeka spora i sigurna smrt. Ja samo nosim drugi kristal koji mi je otvorio portal, a nisam više nalik sebi. Možda i mene uskoro čeka smrt.“

„Zbog čega je kralj napustio kraljevstvo?“ upita Ana.

„To još nitko točno ne zna“, odgovori Alvernia. „Upravo zbog misterioznog bijega smatraju ga izdajicom. Nakon toga pojavila se čarobnica Visteria, koja je veći dio dimenzije pretvorila u pakao. Provodi teror uz pomoć svoje vojske, koja je svakim danom sve veća i jača. Do sada je moje kraljevstvo vjerojatno već porobljeno. Ti si nam posljednja nada, jer si jedini kraljev potomak.“

Ana se samo čudi svemu što se događa i što čuje. Svakim pitanjem koje si postavi negira mogućnost onoga što joj Alvernia govori, a opet, sve je to vraća na očeve riječi, što je samo zbunjuje.

„Ako sam ja otvorila portal, mogao je i kralj“, tvrdi Alvernia ponovno.

„Ne kažem da je to sada nemoguće“, pokušava Ana prihvatiti sve što Alvernia tvrdi. „Moj otac kralj? Ja princeza?“ pita se Ana naglas dok razmišlja o iznesenim činjenicama.

Dok si tako postavlja pitanja, pokušavajući si dati odgovore na nevjerojatne činjenice koje iznosi Alvernia, kroz glavu joj prolaze riječi i slike. Do maloprije sve je bilo normalno, a sada je postalo neopisivo. Kao da joj se ponavlja prošlost. Ponovno sluša nešto nestvarno i neobjašnjivo.

 

—————————————–

Toni Begić

Preuzmite knjigu – “Legenda o kraljevstvu zvijezda”, Tonija Begića

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/begic.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

———-

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.