GUBITAK
Vremena u kojima je živio Pater su bila teška. Ateističko diktatorski politički sustav u zemlji, nizak standard života, slabe prometne komunikacije i primitivna tehnologija rada otežavale su život stanovnicima Paterova rodnog kraja. A Pater je bio zaljubljenik moderne tehnologije, bio je siguran da je ona pokretač napretka i boljeg života. Želio je Pater puno toga, ali mnoge želje su bile neostvarive.
Jednoga dana kada se vratio iz škole, saznao je da je njegovoj mami dijagnosticirana bolest zbog koje mora otići na bolničko liječenje. Nakon što je hospitalizirana, mama se jako brinula kako će se Pater, sada sam s tatom, snalaziti bez nje. Ona je bila stup obitelji. Pateru nikada nije nedostajalo roditeljske ljubavi. Međutim, tata je radio veći dio dana, a Pater je kod kuće više boravio s mamom. Bio je opet tužan što mama mora biti u bolnici. Nadao se da će brzo ozdraviti i vratiti se kući. Bez obzira na školske obveze, redovno ju je posjećivao u bolnici.
Kako su dani prolazili, Pater se sve lošije osjećao, tužan, potišten, bezvoljan, pomalo i nesnalažljiv bez mame. Odlazio je i u radio klub, iako je vremena za to bilo sve manje. Morao je sada sam odrađivati i mnoge kućne poslove. Nije bio na to naviknut.
Prilikom jednoga odlaska u radio klub nađe se sam s Mice. Ona ga ljubazno pita:
„Pater, kako je tvoja mama? Kako je njezino zdravlje? Da li je bolje?“
Pater joj detaljno opiše zdravstveno stanje njegove mame, izrazivši nadu u njezino ozdravljenje.
„A kako si ti Pater?“ upita ga Mice.
„Ah! Ne znam kako da ti opišem svoju situaciju. Najkraće, nije mi ni do čega“, odgovori joj Pater s tugom u očima i znakovima iscrpljenosti na licu.
„Jadničak! Trebaš li kakvu pomoć? Mogu ti pomoći, ako trebaš pomoć. Tako sam nesretna vidjeti te tako depresivnog.“
„Nisam depresivan!“ odgovori joj žurno Pater.
„Dobro, dobro! Hoćeš da dođem k tebi i malo ti pospremim sobu?“
„Ne, ne!“ ubrzo će Pater.
„Nema potrebe. Sam spremam i kuham i peglam…“
Ona ga uhvati za ruku i tako ga prekine u njegovom obrazlaganju odbijanja njezine ponude. Pater zašuti. Nakon toga, ona ga pozove na piće, pa tamo nastaviše razgovor.
Svaki dan je Pater odlazio kod mame u bolnicu, očekujući ozdravljenje. Ali jednoga dana prilikom dolaska u bolnicu ga iznenadi njezin prazan krevet.
„Gdje je moja mama?“ upita bolesnice u sobi.
Svi zašutiše i buljiše nijemo u Patera.
„Zar vam nisu javili?“ upita ga jedna bolesnica.
„Ne!“ odgovori Pater.
„Onda pitajte sestru ili dežurnog liječnika“, odgovori mu opet ona.
Pater se odmah uputi kod dežurne sestre.
„Sestro! Gdje je moja mama?“ upita ju.
„Nažalost, moram vam izraziti sućut“ i pruži mu ruku.
„Ona je sinoć preminula.“
„Ali, kako?“
I prije nego on nastavi propitivati okolnosti njezine smrti, sestra mu hladno odgovori:
„Gospodine! Mi nismo garancija života. Mi samo liječimo u okviru naših mogućnosti. Ona je ovih dana primala radioaktivni jod i nešto se iskompliciralo, ne našom krivnjom. Organizam nije podnio…“
Prije nego ona dovrši, Pater brizne u plač. Sestra ga uvede u ambulantu.
„Da li vam je potrebna pomoć?“ upita ga.
„Ne, ne, ne! U redu sam.“
Sestra ga uputi u proceduru preuzimanja tijela pokojnice iz mrtvačnice, a Pater se odmah uputi kući naći tatu i kazati mu tužnu vijest. Kada je došao kući, tata je još bio na poslu i trebao je doći svakoga trenutka.
Kada mu je Pater priopćio tužnu vijest, obojica su ostali šutjeti i buljiti nijemo u prazan prostor.
Pater i njegov otac počeli su pripreme za sahranu. Ostali su sami u ovim teškim trenucima. U ovakvim situacijama ona bi im bila odlučujuća pomoć. Ali nje nije bilo. Bili su prepušteni sami sebi. Okupila se rodbina iz staroga kraja, susjedi, prijatelji, Paterovi kolege, među njima Mice, Key Elektronac. Mice je odmah preuzela obvezu urediti kuću, oprati prozore i pripremiti kuću za ovaj događaj koji će okupiti veliki broj ljudi. Organizirala je svoje prijateljice da to zajednički obave. U vrlo kratkom roku sve je blistalo. Tata je za to vrijeme organizirao dostojne karmine, a Key i Elektronac su mu pomagali oko nabavke i pripreme.
Sahrana je obavljena na mjesnom groblju uz vjerski obred župnika.
Pateru se činilo da mu se zaustavio život. Prvi puta je izgubio blisku osobu, zauvijek. To ga je dotuklo. Smrt, nezaobilazna pojava, otrgnuće iz života osobe koja je bila sastavni dio života, s kojom se susretao kada se budio, odlazio, dolazio i kretao na počinak, koja ga je ispraćala i dočekivala, koja mu je darovala život i pokazala prve vidike. Kako dalje? Nije znao ni sam.
Mnoge teške trenutke života olakšala mu je Mice. Najveći teret pripreme karmina podnijela je Mice. Tješila ga je, ohrabrivala, upućivala kako dalje organizirati svoj život. Pa, ona je postala dio njegova života. Gdje je bio on, bila je i ona. Što je radio on, radila je i ona. Bili su kao jedno. Pater je osjećao da je to osoba s kojom može podijeliti život. Izjavio joj je ljubav, ali na njegovo razočaranje, ona mu je nježno odgovorila:
„Pater, nije još vrijeme za to“, poljubivši ga u obraz kao i onoga dana na susretu radioamatera, kada je iz njegova interesa naprasno istjerala YL
Bila mu je uvijek privlačna i bliska, ali sada je tek primijetio njezine oči pune ljubavi i dobrote, pravilno oblikovano lice, ljepše od bilo koje ljepotice svijeta. A kosa, lepršava, duga do razine grudi, naprosto ga je uzbuđivala. Vitka i vesela, pametna i odlučna, simpatična i lijepa, k tome vjernica i vrlo moralna osoba. Mice je obuzela njegovu pamet. Ali Pater je prihvatio njezinu odluku. Ostali su i dalje nerazdvojni, ali samo prijatelji.
—————————————–
Zvonko Vugrinović
Zvonko Vugrinović je rođen 1956. godine u Đakovu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Zrele godine mladosti je proveo u Zagrebu i Velikoj Gorici. Diplomirao je na Studiju prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i stekao stručni naziv inženjera prometa, nakon čega se zaposlio u Zagrebu.
Nakon povratka u Đakovo, zaposlio se i osnovao obitelj. Nešto kasnije je u Zagrebu završio marketing menadžment, te stekao naziv marketing menadžera u turizmu. Na Fakultetu za menadžment u turizmu u Opatiji stekao je licencu voditelja turističke agencije, a na Ekonomskom fakultetu u Osijeku turističkog vodiča za slavonske županije.
Kao dragovoljac se priključio postrojbama u Domovinskom ratu, a iz rata je izašao kao pričuvni časnik. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata.
Dugogodišnji je turistički djelatnik. Više od jednog desetljeća je proveo na dužnosti direktora Turističke zajednice Grada Đakova i tajnika Organizacijskog odbora Đakovačkih vezova. Bio je inicijator i pokretač osnivanja mnogih važnih turističkih, gastronomskih i kulturnih priredbi; Gastro festa, Silvestarske noći, Smotre dvorskih i starogradskih plesova i pjesama Hrvatske, organizator najvećeg karnevala istočne Hrvatske – Đakovački bušari i dopredsjednik Hrvatske udruge karnevalista,.
Bavio se novinarstvom i bio predavač u srednjoj školi.
Do sada je napisao i izdao knjige „Đakovo, turističko srce Slavonije”, „Vjeruj, ne plači!”, „Na obje obale ljubavi i stvarnosti”, „Još te čekam ljubavi”.
Kontakt:
e-mail: zvonko.vugrinovic@gmail.com
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Ljubav i sreća na valovima tuge”, Zvonka Vugrinovića
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/vugrinovic2.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
