Zimsko predvečerje uspavljuje seoce. Studen je prikovala sve u kuću. Izlazi se tek da bi se stoka i živina nahranila, prinijelo u zapećak drva te uz tople zidane peći pregledavala i uređivala konjska orma: kožni ulari, uzde, žvale, oglavine, amovi: krunili kukuruzi, a žene su pripremale tople večere: krumpirove police, žgance, usolile glavicu crvenog luka, pržile zelje iliti kupus i dovijale se raznim drugim domaćim delicijama kao što su taškice s pekmezom, tarana, krumpir čorba; a bogami su se pripremale i buhtle, krafne, salenjake, prace i kekse za čijalo ili po domaću za perečehu.
A čijalo, perečeha, čijanje kokošjeg, guščijeg, purjeg i pačjeg perja je ipak događaj o kojem se u selu danima priča i prepričava. Na čijalu/perečehi se doznaju sve novosti u selu i okolici. Bude i smijeha i pjesme. Najčešće starije babe, koje su već poodavno otpravile svoje životne partnere na onaj svijet, započnu priče o svojim ljubavnim jadima i avanturama , o svojim vrlim rogonjama i o koječemu drugome, ali tako vedro i poletno da svi pucaju od smijeha. Na kraju padne i pjesma, a ponekad se zaigra i kolo u dvorištu ili pred kućom.
I domaćica Tereza je bila u punom završnom zaletu s pripremama za večerašnje čijalo: zgotavljala krafne i posipala ih šećerom, a troje djece je pripremalo sjedala oko dugačkih stolova za kojima će se čijati perje, kada je u kuću banuo sav prestrašen suprug i otac Štjef Pozajmić:
– Ženo, ne ćeš mi vjerovati – pred štalom stoji vuk!
– Vuk! – zinula žena u čudu.
– Vuk! – potvrdno će Štjef.
– Ma, otkud? – upitno će njegova Tere.
– Otkud? Tko bi znao…
Djeca poskočiše u čudu i nabiše glave uz prozorčić do dvorišta s kojeg se lijepo moglo vidjeti kako pod kolnicom ispred ulaza u štalu s konjima i kravom njuška vučina.
– Eno ga! – povikaše zajedno premda se u sumraku tek naziralo nekakvo vučje stvorenje srednje veličine. U grebenu visoko oko pola metra, a možda i više. Čini im se snažan, zbijen i čvrst, okretan i skladno građen. Vučina i po! Njuška oko vrata na štali, odlazi prema vrtu ispod štale, opet se vraća nazad, sjedne pod kolnicu. To je vuk samac. Inače vukovi žive u čoporima. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka. Žive u jednoj porodici.
– Što li ga je dotjeralo ovamo? – glasno razmišlja Štjef, a žena mu odgovara:
– Došao i on na čijalo. Nanjušio da se ovdje nešto sprema.
– Samo da nekoga ne napadne… moramo ga se nekako riješiti.
Otvori prozor i počne dozivati prvog susjeda, svog komšiju Ićana, koji mu se uskoro odazva:
– Šta zijaš, šta se desilo?
– Vuk mi došao u dvorište!
– Ma nemoj pričati, otkud bi vuk?
– A otkud, eno ga pod kolnicom!
Ićan ne čekajući izjuri iz dvorišta pred Štjefovu drvenu kapiju na ulazu i , bogme se čudom začudi:
– Stvarno sjedi pravi pravcati vuk pod kolnicom!
Ićan brzo otvori vrata na ulazu u Štjefovo dvorište te pobježe u sigurnost svoga dvorišta vičući da ga cijelo selo čuje:
– Ljudi, kod Štjefa došao vuk u dvorište. Ne izlazite iz kuća da ne bi koga napao.
I učas vijest o vuku proletje kroz cijelo selo. Pozatvaraše se kućna i dvorišna vrata, a lovokradice i lovci zgrabiše svoje oružje i izađoše na cestu.
– Gdje je? Što je? – obrni se, okreni se i čoporativno krenuše kroz selo prema Štjefovoj kući na kraju sela.
I taman kad su bili pred Štjefovom kućom, vučina izletje iz Štjefova dvorišta i jurnu cestom između skupljene svjetine prema zapadu.
– Ne pucaj! – povikaše uglas lovci i potrčaše za njim vičući:
– Vuuk! Vuuuk! Vuuuk!
I jadna vučina briše brzinom svjetlosti pred ovim ljudskim čoporom što urla, kriješti i vrišti batrgajući se što brže mogu za vučinom koja klipše kroz selo dugo oko dva kilometra, a sve u strahu da im vuk ne pobjegne u susjedno selo jer kako će ovako naoružani uletjeti u susjedno selo.
Odjednom prasnu duplonka negdje u gornjem kraju.
Jeknu pucanj! Prolomi se u večernjoj tišini prasak.
Nastade zatišje. Čopor ljudi časak stade, ukipiše se, a onda osvetnički jurnuše dalje, a iz mraka se začuje:
– Gotov je ! Ubio sam vučinu! Ubio sam ga!
Pristiže vučja potjera, ali se zaustaviše s uperenim puškama u vučinu ne vjerujući da je mrtav, ali kad primijetiše da se vučina ne miče, hrabro ga opkoliše, a netko donese fenjer[46] da ga bolje vide, a onda razočarano kliknuše:
– Pobogu ljudi, to je njemački ovčar! Vidite da ima ogrlicu i medalju da je cijepljen!
Sic est in fatis! Kakva bruka i sramota da cijelo selo ganja jadnog psa i da ga ubiju misleći da je vuk. Istina je da vuk ima zajedničko porijeklo sa psima, ali neoprostivo je ustrijeliti mirnoga psa misleći da je krvoločna vučina.
I godinama pred seljanima Prekosavaca niste smjeli spomenuti niti izustiti riječ vuk, jer bi planuli i započeli kavgu spremni da izazivača prebiju na mrtvo ime jer ljudi nerado prihvaćaju svoje pogreške, a još manje da im se drugi zbog toga smiju.
———————————
Dragan Miščević
Rođen je 5. velječa 1947. godine u selu Paklenica gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Više razrede osnovne škole završio je u Novskoj.
Zahvaljujući izvanrednoj profesorici Miri Lončar u Srednjoj ekonomskoj školi u Novskoj oduševljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i čitanje, te je nakon srednje škole diplomirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i književnost.
Početak pisanja i prvi honorar seže u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagrađen od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o braći, pa su ga oboje izdevetali, jer se braći ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to živa istina, ali je još življa istina da je dobio poštenu porciju, pa mu pisanje nije još dugo padalo na pamet.
Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za školske priredbe. Jedan kraći igrokaz „Bele” imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kraćih igrokaza i dramatizacija priča napisao je za školske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u školi i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Kloštru.
Nekoliko započetih djela ostalo je nedovršeno jer je ocijenio da ona baš i nisu za Nobelovu nagradu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Draganu Miščeviću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: dmiscevic13@optinet.hr
——————–
Digitalnu knjigu “Mali Tane”, Dragana Miščevića, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
