Mora se reći da je knjiga neobičan, i hvale vrijedan, pokušaj ( uspio pokušaj ) da

se ispriča hiljadugodišnja istorija Bosne i njeno duhovno i genetsko naslijede,

bogumilska kultura, prezentira kako unutar tako i izvan granica zemlje u kojoj je

nastala.

Potresna i dirljiva priča o jednoj porodičnoj lozi (Humljana, Huma) koja je

vjerodostojan ambasador bošnjaštava kako u bosanskim brdima, na bosanskom

kamenu, tako i šire, u dalekoj Skandinaviji (bijelom svijetu), u kojoj je pisac vješto

uzdigao bosansku neuništivu dušu do neba (gdje je dobila svjetske dimenzije) i dao

Ovdje pisac s pravom pokušava, još jednom i na svoj način, ovjekovječiti i svijetu

pokazati ljepotu zemlje, njenog podneblja, života, kulture, te značaj jezika i

tradicije kojima bi se svaki Dobar Čovjek (čovjek s dušom) pa i svaki narod trebao

ponositi, slaviti ih, siriti, njegovati i nastavljati djelovanje u njihovom duhu.

Istorija kroz roman, istorija kroz pojedinačnu, ličnu priču najlakše i najbrže prirasta

za srce čitaocu i ja sam siguran da će mnogi Bosanci prepoznati sebe i svoje

korijenje u njoj, a i oni svakojaki bjelosvjetski radoznalci, književnici, istoričari,

arheolozi i drugi će sigurno razgoračiti oči nad nekim činjenicama pred kojima se i

namjerno žmirjelo.

Želio bih da zahvalim autoru, entuzijasti, na izvanredno uspjelom objedinjavanju i

rasvjetljavanju pomalo zamračene nam istorije, s nadom da će buduće generacije

umjetnika ( pisaca i drugih ) crpiti motive iz ovog djela, a u njemu zaista ima

materijala i za deset puta opsežniju seriju romana opsežnosti npr. jednog "Rata i

mira".

Dragi moj profesore, ostali ste profesor (dobar profesor) i kroz svoj književni rad,

na najpedagoškiji način, naučili nas kako se voli, cijeni, poštuje i širi svoje, bez

ikakvih pretenzija da se dirne i omalovaži tuđe, naprotiv, "svi ljudi su anđeli sa

neba na zemlju spušteni, zarobljeni u koži ljudskog oblika".

Jeste, "narod je voda, a zemlje su korita", ali neumitno je da je ta voda pokupila sa

svog izvora i na putu do svojih "korita" najfinije minerale koji joj daju najljepši ukus

na svijetu (da budemo malo i pristrani ) čemu nas autor pokušava naučiti i što ne

smijemo zaboraviti, tj. dušu svoju izgubiti. " Mi možemo otići i do zvijezda ali i tamo

nećemo naći ništa osim nas samih. Možemo vidjeti što nikad vidjeli nismo, čuti ono

što čuli nismo, okusiti ono što okusili nismo, ali uvijek i svugdje samo sebe možemo

naći ILI NE NAĆI."

Draga Manuela, možeš biti ponosna na svoje djelo, DALA SI MU SVJETSKU

DIMENZIJU. U ime svih tragača za dobrim duhom ljudskim još jednom HVALA.