| Razgovor s životom (recenzija) |
| |
| Od rata na balkanskim prostorima krajem prošlog stoljeća uvriježio se stav kod ljudi da se |
| na osnovu njihovih iskustava može napisati roman, a osvješten je u izjavi svakog našeg |
| čovjeka kad kaže sugovorniku: „Eh, kad bih ti ja pričao sve kako je bilo, mogao bi se o |
| tome napisati cijeli roman.“ |
| |
| Pred nama je djelo bosanskog književnika Ali Faruka Bisera Oteta prošlost. Prije ovoga |
| djelaBiser je objavljivao na bosanskom i norveškom i ovo mu je sedma knjiga. Budući |
| sam nazvao knjigu djelom, dužnost mi je objasniti o kojoj se formi knjige radi. Po fabuli |
| i epizodama spreman sam reći da je u pitanju roman, a po duljini sklon sam reći da je |
| novela ili opet, kraći roman. Bilo kako bilo, ovo djelo je jednako uspješno bez obzira bilo |
| novela ili roman. |
| |
| Vraćam se na početak. Svaki Bosanac, a priori Bošnjak koji je preživio rat u svojoj |
| domovinimože reći da ima materijal za roman. Zamislite koliko tek materijala za roman |
| ima čovjek koji je kreativan, koji je po vokaciji prozaik i uz to posjeduje suptilnost poete, |
| a koji je uz to intelektualac i po senzibilitetu lucidni promatrač i analitičar svega. |
| Takav čovjek može napisati barem desetak romana na tu temu. |
| |
| Međutim, autor je apstrahirao sve nebitno i sveo svoju osobnu golgotu na ono suštinsko: |
| protjeran od neprijatelja (dojučerašnjih prijatelja), obreo se u zemlji koju nije birao za |
| svoju novu domovinu (koja u principu to ne može biti) i tamo je minoriziran kao |
| beznačajna jedinka koja više nema svoju svrhu jer ju je birokracija dovela do besmisla. |
| |
| U takvom okviru svatko tko ima moć introspekcije započinje unutarnji dijalog sa svojim |
| (izgubljenim) životom. Što više raščlanjuje svoj život – čovjek postaje stranac prema |
| samom sebi. To je prva asocijacija s Camusovskim apsurdom jer: ...Život je traganje za |
| istinom i vječiti konflikt sa laži i imaginarnim životom. Život je zbog rata sveden na |
| apsurd budući je življenje izgubilo svaku svrhu. |
| |
| Simptomatično je da roman ima vrlo malo likova koji nose fabulu. Zapravo su bitna samo |
| dva lika. Prvi je Adem (piščev alter-ego) s imenom prvog čovjeka, ali ga vjetar života |
| preobražava u zadnjeg čovjek na svijetu kojem su svi u ratu pobijeni. Uz njegov yang, |
| drugi lik je njegova yin (i antiyin) Hava, prva žena koja je toliko eterična da je doista |
| hava (zrak), u biti nevažna jer su i njoj kao i drugim ženama pobijena djeca i ona više |
| nema snage za rađanje. Ipak autor daje mogućnost optimizma u izjavi jedne majke: |
| Ne mogu oni pokositi koliko mi možemo zasaditi. |
| |
| Ali ovakvoj formi romana i nije potrebno mnogo likova, dovoljna je Hava, Aco i Dragan – a |
| oni, djelujući kao antiteza Ademu imaju funciju da dopune i zaokruže glavni lik. |
| Sam lik Adema je pokretač svog univerzuma – jer u turobnoj usamljenosti na Sjeveru |
| samozdadovoljne gospoje Europe – sve što se dešava, događa se iza njegovih očiju, |
| u njegovoj sivoj masi, u dubini njegove psihe. Tu, u labirintu njegovih vijuga gdje |
| podsvijest caruje, živi ostatak smisla Ademovog života. Njegovi snovi u njegovim |
| isprekidanim magnovenjima su put ka spasu, grozničavo nastojanje da se pronađe bar |
| malo smisla i da se životu vrati svrha. Pri tome nastoji biti koliko-toliko društven, |
| pristaje na izlazak s prijateljicom koja dovodi naizgled hendikepiranu Norvežanku – |
| i dok pleše sa Skandinavkom – shvaća da je on, zbog sudbine hendikepiran više od |
| jikoga, jer je izgubljen u civilizaciji koja je nehumana i otuđena. |
| |
| No kada ostane sam, opet utone u prošlost, ona mu odzvanja i vuče ga u sjećanje na |
| bivše prijatelje. Aco je mislio da vjeruje u mogućnost zajedničkog života, ali je digao |
| oružje protiv svoje domovine, a Dragan je sam sebi uzeo život jer su ga razočarali njegovi |
| sunarodnjaci. U oba slučaja je radilo oružje, a ono je svojstveno lovcima, onim lovcima |
| koji žive barbarizam u sebi, jer im je on najjači credoopstanka: ulovi da ne budeš ulovljen. |
| Tu ne pomažu ni pedantni i provokativni Jehovini svjedoci, ni produhovljene misli Erazma |
| Rotterdamskog, ni varljiva mantra da „misli pozitivno“, pa ni sva antologijska |
| (apolinijski uzvišena) svjetska poezija. |
| |
| Odbačen od svoje okoline, socijalnog radnika koji je birokrata (i tehnokrata), svejedno, |
| žigosan kao mrski musliman i latentni terorista Adem sam sebe izopćava jer odbija |
| imati ikakve veze s Nordijkom koju sreće u lokalu pošto ona mrzi sve što joj imalo miriše |
| na islam. Ta kvazi-dama, pijana (a i dovoljno glupa) ne shvaća sarkazam kad joj Adem |
| kaže da neke primitivne civilizacije nisu jele životinje kako ne bi dobile njihove osobine, te |
| da zato ni muslimani ne jedu svinje kako ne bi postali svinje. |
| |
| Da u vokabularu pisca nema nekoliko spontanih arhaizama i turcizama moglo bi se reći da |
| ga je pisao neki europski egzistencijalist. I ne samo to, jer kraj romana neodoljivo miriše |
| na proces, onaj kafkijanski, iz kojeg izlaza nema. Od ranije intonirana maksima žrtava |
| rata: Mi ne želimo čuti riječi naših neprijatelja nego tišinu naših prijatelja. ovdje ne |
| pomaže jer dolazi do montiranog suđenja demokraciji, slobodi (misli), svemu što je |
| napredno. Uzaludan je trud Ademov što citira misli Kanta, Diderota i Ruskina. Isključivost |
| rigidnih naci(onali)stičkih stavova je nemoguće pobiti. |
| |
| Poslije svega Ademu je jedino pribježište Umjetnost, stvaralaštvo. Ostaje mu da piše, da |
| ispriča još jedan roman i još jedan i još... A ovaj je roman zanimljiv, provokativan, |
| nadahnjuje,tjera na razmišljanje, postavlja pitanja i daje odgovore, te nastoji svojom |
| dostojanstvenom sjetom i humanim patosom vratiti i prvom i posljednjem čovjeku |
| (koji je čovjek) otetu prošlost. |
| |
| |
| |
| P.S. Naslov recenzije je zapravo podnaslov djela koji je stajao u radnoj verziji rukopisa. |
| Recenzent je sugerirao autoru da izostavi takav podnaslov jer je u biti svako književno |
| djelosvojevrstan razgovor sa životom. U nedostatku bolje ideje recenzent je za naziv |
| recenzije „ukrao“ bivši podnaslov djela. Recenzent moli autora da uvaži njegovu ispriku. |
| (op. recenzenta) |
| |
