| RECENZIJA KNJIGE |
|
| Govoruša Snežana Pavelić (alias Ana Škornjača) |
| |
| ... otvoreno je društveno angažirana. Ona ne mistificira teme, ne pribježe kulturi laži, ali |
| ni kulturi uljepšavanja... jednostavno pušta životu da joj se približi. Zna ona kako se ništa |
| ne može naučiti iz velike povijesti, isto onako kako se ne može naučiti ni iz osobne |
| povijesti naših obitelji, pa ne pogriješiti. Izlazi u javnost s osobnim stavom bez potrebe |
| da se svidi svima, i njeni zapisi posuđuju glas nečujnima i marginaliziranima. Piše u |
| interesu sestara, majki, prijateljica,... ponekad pričom protiv vjetrenjača pa teme kao da |
| biraju nju, a ne ona njih. Piše i zbog sebe i svog samopoštovanja, da se ne bi dogodilo da |
| život prođe, a ona je šutjela. Nije jedna od onih koje se sklanjaju u benigne teme. često |
| bolno precizna, pisanjem kao da se liječi od života i onda njene kolumne postaju posveta |
| osobnoj patnji i boli, trpke i surovo istinite; u sljedećem trenutku, njeni redci love |
| kontroverzne teme i goruće događaje u pokušaju da ih promišljanjem osvijetle i razjasne, |
| i onda kolumne postaju polje kritike općeg stanja, britka, beskompromisna borba s |
| razumski neprihvatljivim. |
| |
| Ona je feministica u svakodnevnoj praksi koja, naratološkim postupcima, nudi osobni ugao |
| gledanja na aktualne događaje i teme. Svjesno bira kolumnu (kao poseban oblik novinskog |
| izražavanja, negdje između publicistike i lijepe književnost) i koristeći u njoj različite |
| funkcionalne stilove hrvatskog jezika (dijalektizme, žargonizme, novinarsko-publicistički, |
| književno-umjetnički, razgovorni stil), komentira zbivanja iz svog osobnog, jasno |
| prepoznatljivog znanog prostora i vremena. Znajući istovremeno, kako čovjek koji pogleda |
| u sunce danju, ili u zvijezde noću, ne naziva se astronautom, ne smješta se ni ona u rang |
| Torbarine, Ercegove, Lovrićke... jer, njene rečenice ponekad bježe iz kolumne; razlikuje |
| se po strukturi; novinarska stilistika zna biti nedovoljno definirana; tema nedostatno |
| izbrušena...ali ona progovara, i ne Glasom protiv topova, nego glasom protiv onoga što |
| ju boli, što ju smeta. |
| |
| Prošetava u tuđim cipelama (čiji broj joj začudo, jako često odgovara) ovim brodskim |
| mikrosvijetom, koji i nije toliko prostorna koliko duhovna provincija i precizno skalpelom |
| (i ne kaosa) zarezuje u anomalije društva. |
| |
| Društvo još uvijek oblikuju patrijarhalni obrasci (iako je deklarativno to drugačije). Ono je |
| uglavnom disfunkcionalno, konzervativno, kako primjećuje kolumnistica, seksističko, |
| šovinističko i muško. Žene u njemu još uvijek preuzimanju tradicionalne, šablonizirane |
| uloge: majke, erotizirane ljubavnice, dosadne supruge i unutar toga svijeta žive na relaciji |
| prema muškarcu. U ime tih, i svih drugih, uloga / žena autorica diže glas. I piše, na tragu |
| Mandićeve novoskovane sintagme za književnost koju pišu žene: Kuhinjska književnost, |
| kuhinjske kolumne. Ako je Mandić ovom sintagmom predmnijevao o kuhinji kao rodnom |
| mjesto pričanja, to je u redu, a ako se htio pejorativno odrediti prema onome što pišu |
| žene i to je u redu, jer, poskliznuo se na riječi i razotkrio kako žena između dinstanja luka, |
| pranja posuđa, glačanja, brige o djeci, stigne, može i zna i pisati. Možda je samo igle za |
| heklanje i kuhaču zamijenila tipkovnicom, a nije nemoguće da ih je uspjela i sinkronizirati. |
| Izlišan je onda i naslov njegove polemičke knjižice: Što zapravo, hoće te žene? |
| |
| Snežana Pavelić, svojim kolumnama, u imaginarnom dijalogu, odgovara Mandiću: Ništa što |
| im ne pripada. One nisu Vještice iz Rija, i ne tvrde, kako je još Wirginia Woolf spomenula, |
| da su bolje od muškaraca, nego da su svijetu jednako potrebne kao i muškarci. Ne žele |
| biti ugnjetavane, ali ni doživljene poput božanstva. Žele biti ravnopravne pa i bolje, ako |
| to doista jesu. Žele unapređenje svog položaja uklanjanjem spolne diskriminacije, |
| promicanjem rodne jednakosti u svim područjima života. U modernom društvu, danas, |
| negdašnju borbu za pravo glasa zamijenila je ona za pravo na pobačaj i pravo odlučivanja |
| o svom tijelu, za pravo pisanja o tabu temama. Žene i u rečenici i u životu trebaju |
| ravnopravno uz muškarca stajati. I dovoljno su snažne i individualizirane osobnosti da |
| se mogu pobrinuti i za sebe i za svoj život. U tekstovima koje ispisuju možda su samo |
| suptilnije, lucidnije, slojevitije, dublje. Drugačije progovaraju o svijetu, jer ženi je riječ |
| istinski iskaz njenog trenutka. |
| |
| I možda baš zato Snežana nije izabrala biti autoricom chick lit literature (popularne fikcije |
| namijenjene prije svega ženama koje dokolicu upotpunjuju čitanjem). A sigurno bi unutar |
| ovog polja bila, ako ne zadovoljna, ali svakako popularna i čitana. |
| |
| Ona se odrekla fikcije u ime istine. A istina nikada nije bila u modi. I zato je ona nježna |
| prema ljudima u svojim kolumnama, a oštra prema pojavama. Ona perpetuira štetne |
| stereotipe ugacane i štiklama, i platformama, i radničkim bakandžama, i patikama. I ona |
| ne čezne za novim Manolovim cipelama iz nekog Seksa i grada ( ili možda i da, ali ne pod |
| svaku cijenu) i nije Katarina Medici koja je cipele obula na svom vjenčanju, pa onda one |
| postale neizostavna ženska obuća, pa onda one postale fetiš. Ona nije ni Pepeljuga kojoj |
| je (ili možda je) cipela promijenila život. Ona je ona kojoj je ponekad tijesna i vlastita |
| koža, a kamoli cipela. |
| |
| Ona je govoruša (rječničko pojašnjenje: ona koja puno govori / još jedan od stereotipa |
| vezan uz žene) koja locira, identificira, detektira, samo ne uhićuje. Za to su zaduženi |
| drugi. |
| |
| Ona ima problem. Ili jezik ima problem (i to ne onaj ženski koji je predug, nego jezik kao |
| sustav znakova koji služi za sporazumijevanje), jer naš jezik nije rodno osjetljiv, odnosno |
| muški rod se uzima kao generički, onaj koji upućuje i na muške i na ženske entitete (Anić) |
| i kao dominantni oblik pokriva oba spola. U našem leksičkom inventaru nemali je broj |
| neparnih imenica, onih koje nemaju svoj par ženskog roda. Autoričin problem je kako |
| imenovati žensku osobu koja je: dužnik, lopov, izbjeglica, kupac, pisac, samoubojica, |
| invalidna osoba. Ženski oblik pojedinih imenica nije odomaćen, zahtjevi za rodno |
| senzitivnim jezikom nisu dovoljno ispunjeni, način definiranja odrednica nije rodno |
| neutralan. Područje u koje bi se trebalo intervenirati (što podvlači i sama autorica) je |
| sam jezik, ali reviziji postojeće leksikografske prakse u Hrvatskoj (podvlačim ja) prethodi |
| revizija generalne društvene svijesti o odgovornoj uporabi jezika kao ogledala kulture |
| koja suzbija bilo kakav oblik diskriminacije. I baš zato, nije jezik taj koji će žene učiniti |
| vidljivijima i nije on neprijateljski instrument kojim se žene pokušava učiniti nevidljivima, |
| nego jezična zajednica koja iz nekog razloga ima potrebu samo za jednim parnjakom |
| (kojeg je oblikovala pa nastavila rabiti). |
| |
| Predodžbe i stereotipe lako možemo razbiti ako ih istinski osvijestimo, jer onda možemo |
| mijenjati i ustaljene prakse, pa između ostalog, i stvarati parne (profesijske) imenice |
| ženskog roda. |
| |
| Autorica ovu barijeru savladava, onako ni ženskom ni muškom, nego samo snalažljivošću. |
| Ne prijeći ju to da progovara o prostitutkama, majkama, šogoricama, štedljivicama, |
| samkinjama, bajkericama, dužnicama, lezbijkama, blagajnicama, feministicama, |
| političarkama, ljevičarkama, ženama s invaliditetom, samohranim majkama, radnicama, |
| nudisticama, volonterkama, stidljivicama, udomiteljicama, ljubavnicama... o društvenim, |
| profesionalnim, obiteljskim, javnim ulogama žene. |
| |
| Pozivanjem na kanonska djela (Dostojevski, Tolstoj, Matoš, Krleža, Neruda) i svoje in |
| autore Džubrana, Ostena, Oshoa... pa sve do Balaševića, razotkriva i svoje uzore i djela |
| kojima se vraća i koja ju definiraju. Ne manje vrijednima za nju, u oblikovanju stavova, |
| su i životne mudrosti njena oca, koji je vješto znao spustiti životne probleme na prizemnu |
| razinu, onkraj filozofije. |
| |
| Njen emocionalni kapital su sva iskustva koja su se s godinama, poput jata ptica, |
| skupljala u nutrini, prelijetala preko polja ranjivosti i polja radosti i oblikovala gorko-slatki |
| život. Bez cenzure. |
| |
| Ona ne da životu da obesmisli njen. Ne da životu da ju snebiva. Usudila se. I zna i naučila |
| je da i ljute godine jednom moraju proći. A kada dođe to jednom i kada prođu te godine, |
| u izlogu njena života, strpljivo će ju čekati par novih cipela, marke Govoruša. Postolarski |
| šegrt davno je uzeo mjeru. |
| |
|
| |
