| NEKOLIKO RIJEČI IZ TUĐEGA PERA |
| |
| Pisanje je ozbiljan poduhvat, to je zaron u intimu, bogatu i zakučastu i gotovo je |
| indiskrecija. Stvaranjem stihova pjesnik (u općenitom značenju, bilo muškog ili ženskog |
| spola) nudi nam svoje misli, osjećaje, nadanja i uznemirenosti, a to mora učiniti na način |
| da ne povrijedi sebe jer ljudi možda i ne bi shvatili na pravi način ono što njega tišti ako |
| izrijekom ispiše, oslika svoju manu, svoj promašaj ili skrivenu želju. |
|
| Tome je pjesniku možda stalo da postane sličan mnogima, i ne želi biti drugačiji. A zna |
| da jest. Svjestan je da jest drugačiji, elokventniji, senzibilniji (bezobzirniji, čak), ali i |
| spremniji u otkrivanju sitnih pomaka svoje/naše duše. |
|
| On to mora učiniti na način da ne dosadi ljudima, jer oni su pročitali mnoštvo dobrih, |
| utješnih stihova, zato ih mora potaknuti na čitanje, na još čitanja, mora ih natjerati da |
| iščekuju stihove, da se nasmiju s njima, da im se raduju, da im se vraćaju (kao što je |
| Marijana prethodnu zbirku Slavice Juhas Nikada nisam pročitala petnaest puta). Pjesnici |
| pišu iz svoje teške potrebe, a čitatelji čitaju iz zadovoljstva. |
|
| Onda je pjesnik sretan. |
| |
| A možda pjesnici nikada nisu sretni. Vjerojatno i nisu. U sreći je čovjek sebičan i nerado |
| dijeli s drugima trenutke svoje sreće. Čovjek stvara u stanjima uznemirenosti, |
| nezadovoljstva i neispunjenosti, kada ga nešto pokušava odvući u pesimizam, a on to ne |
| želi. Ni u tuzi ne stvara, tuga zaokuplja jače i od sreće, tuga otupljuje osjetila i ne |
| dozvoljava stihu da izađe u svijet. Duboka je tuga neproduktivna, ona ubija pjesnika u |
| nama. |
|
| Stvara se u trenucima samoće (bez obzira koliko je ljudi uz nas), kada čežnja razdire |
| misli, a ruke se nijemo podižu uvis tražeći nešto; nepravda kada zajaše na nama drage |
| ljude, gnjusobe kada se poslože i koračaju ulicama pronalazeći istomišljenike, nedostojne, |
| kada se stvari događaju mimo potrebe, kao simboli metamorfoze ljudske savjesti, tada |
| pokuljaju stihovi. Piše se u noćima priželjkivanja, u popodnevima plavim od nerazboritosti, |
| u osamama dok autobus odvlači tijelo s jednoga mjesta na drugo. Piše se kada poželimo |
| zapisati svoj osjećaj, svoj zaključak, svoj krik… |
| |
| Mislim. Svatko reagira različito na isti poticaj. Netko se ljuti, netko ismijava i podbada, a |
| netko tiho plače za prolaznostima ovoga svijeta. Netko, pak, vrišti svoje neslaganje u |
| dubokim noćnim satima, uzalud. Njegov vapaj čuje se tek naknadno, kada bude zapisan. |
| |
| Kažem: Ako me nasmije. Ako me zamisli. Ako me rastuži. Ako poželim pjesmu pročitati |
| Filipu, onda je ona prava. Vidi, Filipe, kažem, ovo mi se sviđa. A on odgovara, nakon što |
| je pažljivo odslušao, da, i meni se sviđa. Ništa mi nije jasno, ali mi se sviđa. Smije se |
| pognutih ramena. |
| |
| I govori ovako: Rasipam misli pred tebe, pred nju, pred vas, izazivam svijet da mi se divi, |
| da me poštuje, da mi zavidi. Skrivati se ispod isprike i pognutih ramena otići… Ne. Povedi |
| me u novo jutro, da ne ostanem sam, a zatim tamo gdje je mrak, gdje je ležaj hladan i |
| gdje se nevoljko budim, povedi me u šumarak iza Orbanića i tamo me ostavi, livada kao |
| krik razdire moje srce živuće, livada me poziva. Baci moj prah po osušenoj travi, razdijeli |
| me valovima sivim na Valkanama. Kada dođe vrijeme. Iako to zakon zabranjuje. |
| |
| Učinite to krišom. |
| |
| Pa nastavlja Filip paleći cigaretu (a prestao je pušiti, kao): |
| Može li uspomena navikom postati? Znaš, onaj tko skoči, mora i pasti. Mudrost je u tome |
| da se spretno dočeka i spriječi nestanak. Svoj vlastiti bitak produžavam, a ne uspijevam |
| zaustaviti protjecanje. Vremena. Potom ću ga zaustavljati na različite načine. |
|
| Znaš, živo mi se fućka je li pjesma meni posvećena, ili nekome drugom koji je nije zaslužio. |
| Na skliskome pragu snova ja umirem zadovoljan, zaustavio sam jednu uspomenu i ostavio je |
| na raspolaganje. Moja se duša u me vratila ne bi kada bih govoro laži, kada bih živio laži i |
| kada bih pokušao zaustaviti hod sjena. Kamo idu sve te sjene? Kamo će moja krenuti? |
|
| I odbacuje isisani opušak: |
| |
| Tišinom se prolomim, izlijem se osjećajima pred tvoje srce, pod pokrivače hladne od |
| udaljenosti i nerazumijevanja. Bivam pjesnički raspoložena gledajući namreškano more, |
| osjećajući njegovu svježinu na umornoj koži. Upijajući toplinu babljega ljeta što se osipa |
| po meni, ispruženoj. Bivam vrlo živa u ove osunčane dane moje jeseni. |
| |
| Za koga su ove pjesme? Za nesigurne ljude? Nema nesigurnih. Za cendravce? Nema ni |
| njih. Za pjesmoljupce? Za mene i tebe, za Cvjetka (Vesna nema vremena čitati), za koga? |
| Za Slavicu? Za Stevu? Za djecu čiji su prioriteti drugačiji? Za koga pišu pjesnici? Zar |
| samo za sebe, da bi mogli izdržati pritisak stvarnosti od danas do sutra? |
|
| Šuti, Filipe, kažem. Ne budi uskogrudan, boli uskogrudnost. Nevoljko se budim, draga, |
| nevoljko ulazim u ovu stvarnost, odgovara Filip. |
|
| Prepoznajem njegove misli. |
|
| Kako god bilo, ova zbirka pjesama Slavice Juhas još jednom potvrđuje njezin pjesnički |
| status (koliko god ona to odbijala). Da, Slavica je pjesnikinja koja zadržava tradiciju |
| pisanja rimovanih stihova, danas je rima rijetkost u suvremenom pjesništvu, i Slavica od |
| svojeg ritma ne odustaje smatrajući da bi drugačijim pisanjem iznevjerila Poeziju. |
| |
| U pravu je, kao što je u pravu i onaj pojedinac sa slobodnim stihom jer je sve stvar |
| odabira. Zato je poezija u svojoj raznolikosti lijepa svakome, onima koji se danas odlučuju |
| na sentiment, kojima ljepota jesenjeg dana ili burkavog mora nije tek fraza, koji se na isti |
| način znoje od nespokoja u noći teškoj, prepunoj nepoznatih mirisa i sablasnih sjena. |
|
| Slavica piše pjesme/priče. Rimovane priče o svojim nespokojima, izdajama vlastitim i tuđim, |
| o danima koji prođoše i još uvijek prolaze donoseći i odnoseći svakodnevne, vrlo nebitne |
| pojave zvane život. Ništa se glamurozno ne događa, njezin bunt protiv svega nemilog, |
| bolnog, pretvorničkog i udvorničkog tiho tinja i onda šikne poput bujice koja se razlije |
| nizinom. IIi utiša. |
| |
| Negdje u zagrljaju, dodiru ruke, zamišljenom dodiru ljubavi nedostižne, ljubavi profane, |
| ljubavi prezrene i priželjkivane. Utiša u smiraju, u sumraku pa se opet iznova rađa s prvim |
| suncem i cvrkutom neimenovane ptice. |
| |
| Kada bi barem dovijeka pisala! |
| |
| I uopće nije bitno nazivaju li je pjesnikinjom učene glave ili pojedinci koji je čitaju. |
| Dovoljno je da je čitaju. Mlade osobe kojima njezine pjesme istinski kazuju o životu i |
| kojima odgovara njezin način. Način komunikacije. |
|
| Dakle, mladi se ljudi dobro sporazumijevaju sa Slavičinim pjesmama. A na mladima svijet |
| ostaje, kažu. |
| |
| Što više poželjeti? |
| |
|
| |
