| SLOVO O JASMINKINOM ANĐELU |
|
| U romanu prvijencu autorice Jasminke Franceković - Fabijančić, u kojem čitatelj prati tok svijesti |
| glavnih protagonista, fabula se odvija kroz minuciozne, iznijansirane do najsitnijih detalja analize |
| psihičkog stanja glavne junakinje (koja je sama autorica) i gotovo bez neke značajnije vanjske radnje |
| koju zamjenjuju silni unutarnji, direktni ili indirektni monolozi kao i asocijacije koje samo naviru. Jedna |
| asocijacija izaziva drugu i tako se lančano vežu i tvore čvrstu, zaokruženu cjelinu u kojoj se, |
| zahvaljujući baš ovim karakteristikama, Jasminkin roman udaljava, odvaja od tradicionalnoga, |
| realističkoga romana i dobiva šire, nove vrijednosti koje ga uvrštavaju u roman toka svijesti ili |
| monološko - asocijativni roman, suvremeni psihološki roman, a mirne duše mogli bismo reći i |
| bezvremenski roman u kojem nije važno ni vrijeme ni mjesto radnje, nego samo uzavrela, teška |
| stanja psihe u kojima se i čitatelj može pronaći i sigurno se i pronalazi. |
|
| Zato i opisi ili deskripcije prostora i krajobraza u kojem se radnja odvija nisu bitni i pripovijedanje ili |
| naracija svedena je na minimum, samo ako je u funkciji psihičkoga stanja glavne junakinje i njenoga |
| junaka. |
|
| Jasminkin roman nije tradicionalni, klasični roman jer ona vješto prebacuje radnju s vanjske radnje na |
| unutrašnju analizu psihičkoga stanja. I kada njih dvoje koračaju šutke kroz drvored na Zrinjevcu i |
| tada, pa čak i snažnije, osjeća se srodnost i stopljenost njihovih osjetljivih duša s koracima koji |
| postaju ujednačeni i dišu u istom ritmu. Sve je, dakle, podređeno dubokim, misaonim, refleksivnim |
| analizama i stanjima i raspoloženjima psihe, a to je naglašeno, pojačano još upotrebom tzv, |
| ich-forme u kojoj JA postaje dominantno, a ER-forma (treće lice singulara, On ili Ona) je potisnuta u |
| drugi plan. I to je odlika modernoga romana, pa dakle i ovoga romana koji nam se upravo nudi. |
| Korištenjem JA-ich oblika, roman dobiva na novoj kvaliteti i još čvršće približava roman čitatelju koji |
| se, zahvaljujući prvom licu singulara, lakše i brže poistovjećuje sa glavnom protagonistkinjom i Ona |
| postaje Ja i nestaje udaljenost, gubi se između lika i čitatelja, odnosno, postaju jedno. |
|
| Radnja se odvija kroz vokacije ili invokacije - zazivanja i obraćanja glavnoga ženskoga lika, odnosno |
| same autorice nekome koga nema, a tko joj je drag. I tako ovaj roman postaje autobiografsko djelo |
| u kojem se Jasminka obraća Bogu i svom Anđelu kojeg joj je darovala sudbina u koju ona čvrsto |
| vjeruje kao vjernica. |
|
| Uz sve ove naglašene karakteristike, treba istaknuti i refleksije ili filozofske sentencije koje se |
| uspješno i uvjerljivo kao dio tkiva protežu kroz čitavo djelo. Misaono razmišljanje glavne junakinje |
| je jedna od odlika psihološke analize koju junakinja neprestano, gotovo do izluđivanja, vrti u svojoj |
| glavi bez predaha. |
|
| | Recenzentica: Ljubica Šego, prof., književnica |
|
|
