| IZMEĐU LJUBAVI I ZLA (Toni Begić: “SUŠTINA STVARNOSTI”) |
|
| U našim turobnim vremenima, kada je “opredmećeni” svijet, pun reklama i |
| senzacija, zaglušio svijet duše, valja pohvaliti svaku aktivnost pisanja – pokušaj da |
| se nutrinom odupremo vanjskom. Kada je o poeziji riječ, mnogo je pjesnika “opće |
| prakse” (onih kojima poezija nije umjetnička profesija), koji mukotrpno plaćaju |
| vlastite naklade ne bi li na tržištu, otrovanom trivijalnostima, probili barem tunelčić |
| do čitatelja. Među takvima je i Toni Begić, autor zbirke Suština stvarnosti, pjesnik |
| koji tek ulazi u svijet poezije, ali i taj ulazak valja popratiti recenzijom, dati podršku |
| autoru kojem je iskrenost “pogonsko gorivo” za pisanje pjesama, koji, drugim |
| riječima, piše “iskustvenu” poeziju, odnosno koji želi naprosto oriječiti svoju nutrinu. |
| |
| Čak ni o profesionalnim umjetnicima, poniženim bijednim honorarima, više nema |
| smisla pisati negativne kritike – oduzmemo li piscu i posljednju koricu kruha, |
| mogućnost da proda knjigu u maloj nakladi, stvorili smo depresivca koji nema “ni |
| para ni slave”, koji gubi svaki motiv, svaki uzlet, svaki smisao svog umjetničkog |
| posla. Produbljujemo depresiju koja je ionako kao tmasti oblak zaklonila umjetnost. |
| Na žalost, došlo je vrijeme da se kritika solidalizira s piscem, da otupi oštro pero, |
| da kritizira oprezno, da katkada radije recenzira umjesto kritizira, da bude taktična, |
| da misli ne samo na tekst nego i na ugroženo dostojanstvo pisca. Možda jedini |
| tračak ljudskog u sramotnim uvjetima za domaćeg pisca. |
| |
| Toni Begić samouki je pjesnik, koji tek krči putove do izdavača, a svaki pokušaj da |
| se poezija uopće piše (u ovim površnim prozaičnim vremenima) valja pozdraviti – |
| dokaz je to da poezija ipak ne doživljava sumrak (kako je najavljivao Tin Ujević), |
| nego da je poezija naprosto urođena potreba suptilnog bića da iskaže potisnute |
| emocije u vremenu dominacije stvari. |
|
| Eto, poeziju danas sve više pišu čak i bića kojima poezija nije poziv , koji se uopće |
| ne žele dokazati na sajmištu književnih taština, kojima je poezija žudnja za |
| kontriranjem bezdušnom svijetu. Žele tihu opoziciju materijalističkom svijetu koji ih |
| guši, lagani izdah ljudskog na papiru, iskaz čežnje za boljim svijetom koji vazda |
| “lebdi” kao mogućnost, ali se ne izgrađuje. Toni Begić nije, dakle, profesionalno |
| posvećen stihotvorstvu (njegova “iskrena” poezija izbjegava ukrasne metafore, |
| poredbe, složene pjesničke slike), on je pjesnik koji spontano gradi svoj umjetnički |
| svijet, nije osobito posvećen formi koliko je udubljen u sadržaj, u lica i naličja |
| izgubljenog svijeta koji zadobiva skromne, tužne i nostalgične pjesničke slike. Stih |
| mu je jasan, čitljiv, prozaičan, ogoljen, sadržaj upadljiviji od forme, poruke su mu |
| jasne, a pjesničke poente jezgrovite. |
|
| Nema tu neke velike poetizacije svijeta, ali ima mnogo ljudskih slika, jadikovki i |
| žalopojki koje nas stalno podsjećaju na duboki smisao svijeta u kojem jesmo. Begić |
| ne prinosi misli na oltar uzvišene poezije koliko na oltar unižene ljudskosti. S |
| obzirom na duboki poriv da se pjesnički izrazi i s obzirom na izrazitu osjetilnost, za |
| vjerovati je da će Begić na svom budućem pjesničkom putu sve više povezivati |
| duboke misli i visoku umjetnost poezije. |
|
| Begićeva zbirka je poput kruga podijeljenog na dva različita dijela – jedan dio je |
| svijetao, romantičan, posvećen neostvarenoj ljubavi koja ipak nije ubila autorovo |
| umijeće voljenja, drugi dio je taman, meditativan, zaokupljen sveprisutnom |
| nepravdom u svijetu, koja se katkada pobjeđuje snovitim usklikom ljepoti. Tako |
| pjeva: “Rajskim prizorom zatečen, ježim se do kosti. / Kao da sam zakoračio u neki |
| drugi svijet - svijet duhova, tako svet.” |
|
| Zbirka kombinira romantiku (na žalost, neuzvraćenu) i pesimizam koji nastaje kada |
| se idealizam pravednika uruši. Begić je razočaran svijetom u kojem je kapital, poput |
| velikog otrovnog pauka, svojim nogama “obgrlio” svijet - svijet u kojem cure otrovi |
| laži, prijevare, intrige i u kojem se ljudskost može samo povući u sebe, da bi iz |
| prikrajka pisala smrtovnicu svijetu i tužnu odu izgubljenoj dobroti. Stoga u njegovim |
| skromnim stihovima toliko tuge, sjete, nostalgije i bola – bijes izostaje jer čovjek |
| nema moć izmijeniti svijet, ali ima još snage odsanjati bolji. |
|
| Preostaje neka nedefinirana vjera u renesansu duha, uzlet u apstraktne visine, no |
| konkretni putovi su trnoviti, a nebo ipak jako visoko. Razapet između ideala i zbilje |
| Begić piše: “Duga ravna cesta. / Bez raskrižja i skretanja. / Cesta bez povratka.” |
| U tim stihovima svijet gubi smjernice i koordinate, sve postaje besprizorno i |
| dezorijentirano, svijet prepun reklama i stvari na koncu je izjednačio sve zvukove i |
| boje, ostaje pustinjsko sivilo, odnosno nigdina. |
|
| Ponekad Begić nabraja ljude i stvari u iskvarenom svijetu (oružje, kapitaliste, |
| ratove), ponekad razočaranje prelazi u slutnju Zla kao takvog, neke više, |
| “maglovite” sile koja je ovladala svijetom, pa nam takve slike stvaraju duboku jezu |
| jer Zlo nema vremena ni mjesta, nema konkretna staništa. No, Begić se odupire |
| dubokoj rezignaciji otvarajući oči i pred ljubavlju kao jedinom preostalom oazom |
| gdje se biće dijeli s bićem bez prevlasti “stvari”, gdje se još gleda u srce, u svijetu |
| koji je posve oslijepio pred idealima. Neuzvraćena ljubav najjača je ljubav – |
| uzvraćena stvara romantičnu idilu, u kojoj duše patetično tonu u virove |
| osjećajnosti, a neuzvraćena stvara dramu, čežnju, zaziv, množi raznolike emocije |
| i stvara izvjesnu pjesničku dinamiku. |
|
| Begić ipak ne gubi nadu – vjeruje u tragove ljudskosti, u krijesnice na crnoj podlozi, |
| pa stoga njegova poezija nije posve utonula u sumrak i sjene, ona je više sjetna, |
| a sjeta se “lomi” između razočaranja u blage nade u neko bolje mjesto ljudskog |
| opstanka. |
| |
| Begiću je poezija ispovijest, subjekt je on sam, kao osoba, a razočaranje, gubitak |
| duboke subjektivnosti u svijetu pukih objekata “ovija” asketskim stihovima. Njegova |
| poezija je oda izgubljenoj čovječnosti, tužbalica zbog izokrenutih vrijednosti i |
| otuđenja, pa tako piše: “Praveći se da smo drugačiji, ne shvaćamo da smo svi isti. |
| / Zlo koncem osvete šije ožiljke”. Izjednačavanje ljudi i stvari jedan je od najčešćih |
| motiva njegove poezije – gubitak različitosti, individualnosti najveći je poraz ovoga |
| doba u kojem su se svi glasovi (tržišnog vašara) pretvorili u mrmoljenje, |
| nepodnošljivi žamor, kao da su se sve radio stanice ovoga svijeta pobrkale. Stoga, |
| piše pjesnik, “Sve je na zemlji ostalo samo sebi”. |
| |
| Pohlepa postaje samosvrshovita, svijet ulaže sam u sebe i od sebe uzima, a |
| nekoristoljubivi subjekt se povlači u zaklon. Begić žudi mir u nemiru, slobodu u |
| velikim okovima, tišinu koja budi sve silnice nutrine, a ima li većeg zaklona od |
| poezije? Nema. Begić je svjestan da je to jedini preostali prostor suptilnog bića i |
| zato je “pobjegao” u terapeutski svijet stihova. |
|
| U ciklusu Begićevih mračnih pjesama subjekt se potpuno gubi, ispijen zlim svijetom |
| od kojega su odustali i Bog i vrag – on stoga prkosno ubija u sebi nadu, vjeru, u |
| destruktivnoj zbilji postaje autodestruktivan, poništava i vlastito postojanje, |
| pretvarajući se u sjenu što samo čeka da se raspline u svršetku svijeta. To je |
| kataklizmička poezija, u kojoj subjekt nije zaokupljen samo vlastitom intimnom, nego |
| civilizacijskim apsurdom, odnosno sveprisutnom nepravdom, silom, snagom jačega |
| pod lažnom zastavom demokracije. |
| |
| Tek ponegdje zaiskrit će sjećanja na izgubljenu ljepotu, kao u pjesmi Stvarnost |
| jednog homo sapiensa, a u pjesmi Na putu za… u magli na mostu izrodit će se |
| svijet raplesanih duhova i probudit će se Sunce, no sve će ostati vizija poslije koje |
| će se, kao i uvijek, osamljeni subjekt stropoštati u zbilju i opet dokinuti i smisao |
| snova. Begićeve pjesme iskazuju moć stvarnosti i nemoć iluzija, snagu nepravde i |
| slabašnost pravde, ludilo makrokozmosa i krhkost mikrokozmosa, u kojemu subjekt |
| traži posljednje sklonište pred opću uzbunu. Ne ostaje više ništa osim vapaja, |
| upućenoga kome, čemu? Adrese nema, stoga je muka još teža, još veća. |
| |
| Ljudska pohlepa nije samo uzela dušu životu, nego i svemiru, pa čovjek više nema |
| dovoljno prostora ni za snoviđenja, ni za maštu – stoga će u pjesmi Zabluda |
| pjesnik poželjeti da skinemo i oblake, da ugasimo i sunce, kako bi nestalo |
| posljednjih uzaludnih nada i kako bi se čovjek “osvijestio” u potpunom ništavilu kao |
| apsolutno ništavan. Jer život je u stalnom strahu nepodnošljiv (strah je jedini |
| dominantni osjećaj u Begićevim pjesmama), stoga suho stablo koje se trese na |
| pustoj zemlji valja iščupati, jer nema više nikakve svrhe – osamljeni čovjek u |
| prkosu poželi još samo poništiti sama sebe. |
|
| Povijesno zlo (ratovi, mačevi, strijele…) ujedno su i dokidanje povijesti, jer sve će |
| završiti u apokalipsi, baš kao u Knjizi otkrovenja, a onda će, kako Begić dade |
| naslutiti, možda niknuti neki bolji svijet. |
|
| Premda je jedini raj na zemlji ljubav, i on je zatrovan nepovjerenjem, nedostatkom |
| odanosti, požrtvovnosti, pa su stoga Begićeve ljubavne uzaludna žudnja za |
| odbjeglim Amorom, koji se povukao iz ovoga svijeta jer ni njegove ljubavne strijele |
| ne pogađaju više metu. |
| |
| Stoga je Begićeva poezija opjevavanje svijeta u kojemu više nema pjesme, to je |
| zaneseno sviranje bez zvuka, slikanje bez boja. U pustoj zemlji svejedno ostaje |
| poriv za poezijom, koja jedna dokazuje da je duša, svemu unatoč, još uvijek živa. |
| Begiću preostaje da u tom opustjelom svijetu i dalje diše kao pjesnik, da iskoristi |
| svoje potencijale i svoje lijepe misli u ružnoj zbiji i dalje ovija u stilske figure. |
| |
|
|
