| RECENZIJA 26. ZBIRKE POEZIJE “MOJE SLUTNJE”, JADRANKE VARGA |
|
| Nalazimo se pred 26 zbirkom poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga naslova“Moje |
| slutnje”. To je, zapravo, zbirka pjesama u kojima se problematizira odnos među ljudima ili |
| bolje odnos autorice s ljudima s kojima je imala ili neprijatnih iskustava ili pak sa ljudima |
| koji su odgovarali njenim intencijama. |
|
| Znači, ovdje autorica ne nalazi osakaćena stvorenja da tako kažemo koja su u izvjesnoj |
| relaciji spram nje, nego i susreće i one ljude koji posjeduju vrijednosti koje se vole i kojima |
| se može diviti, a to je prije svega konkretni čovjek i njegova šutnja. Ta je šutnja |
| istovremeno i njihovo siromaštvo i njihovo bogatstvo. |
|
| Postoji za njih samo jedna jedina raskoš, a to je raskoš ljudskih odnosa. Iz toga shvaćamo |
| da u ovom ranjivom svijetu sve što je ljudsko i samo ono što je ljudsko dobiva gorući smisao. |
| Zato je međusobno prijateljstvo ljudi snažno neprolazno istinsko bogatstvo koje krasi |
| čovjeka među kojima svaka individualna duša najbolje osjeća svoju moć i svoje granice, a |
| to će reći svoju djelotvornost i to osjećanje moći, snage, ali i granica naše duše. |
|
| Ta spoznaja ove pustinje, našeg ropstva u svijetu koji nije svagda dobronamjeran je jedna |
| spoznaja koja nastaje iz same slobode čovjeka koji nije zaboravio da se nada i koji u paklu |
| svakodnevice pronalazi smisao svog vlastitog kraljevstva. Tu čovjek nije stranac koji izgara |
| u jednoj filozofiji apsurda, a tim sam povodom prije mnogo vremena pisao: |
|
| “Ja osuđujem Stranca, njegovu neodređenost, njegovu intelektualnu i moralnu bijedu, ali ne |
| kao državni tužitelj kojem je vrhovni princip pravo i država niti kao svećenik kojem je vrhovni |
| princip Bog za kojeg kažu da je Bog laži. |
| |
| Ja osuđujem Stranca onda kad otkrivam da ne posjeduje i da ne shvaća temeljnu |
| elementarnu spoznaju – Istinu - da na ovom svijetu ne živi i ne djeluje sam, kao jedino biće |
| u svijetu svih bića, jer čovjek nije sam.” |
|
| Odatle živjeti ne znači učiniti da živi apsurd. Učiniti ga da živi, znači prije svega promatrati |
| ga i razumjeti da postoji nesvodivo i strašno u čovjekovom srcu koje podstiče, naprotiv, |
| sam život, a odatle i jedna sloboda čovjeka, a to je sloboda duše i sloboda akcije. |
|
| Ako svijet poništava moje izglede na vječnu slobodu, on mi naprotiv vraća i veliča moju |
| slobodu djelatnosti, akcije, praktičkih postupaka koji nisu lišeni nade i budućnosti, a to |
| znači uvećanja čovjekove raspoloživosti i mogućnosti. Misliti na sutra to znači postaviti sebi |
| cilj, imati svoje naklonosti, a sve ovo pretpostavlja jednu vjeru u slobodu čak ako se |
| ponekad uvjerimo da je ne posjedujemo. |
|
| U tome vidim veliku vrijednost ove zbirke poezije koja je kao i ostale zbirke naše autorice |
| ispunjena jednom fundamentalnom vjerom u sutra, u budućnost, točno prema riječima Novog |
| zavjeta da na kraju ostaje vjera, ufanje i nada, ali da je od svih vrlina najveća je ljubav. |
|
| | dr Zlatan Gavrilović Kovač, politički književnik, |
|
| | filozof, klinički pedagog, urednik na radio-postaji pjesnik |
|
| | 16.5.2024., Adelaide, Australija |
|
| |
