![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2021\/05\/003a.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Ro\u0111en sam kasne jeseni sada ve\u0107 davne 1932. godine u selu Potpe\u0107 blizu Starog grada Srebrenika i jo\u0161 starije \u017dupe Soli.<\/p>\n
Unuk sam bogatog djeda zemljoposjednika i siroma\u0161nog oca zemljoradnika i rudara tuzlanskih ugljenokopa.<\/p>\n
Mladost sam pro\u017eivio u jednoj dr\u017eavi, srednje i najbolje godine u drugoj, a starost provodim u tre\u0107oj, manjoj dr\u017eavi, okru\u017een kopnom i morem te pa\u017enjom najbli\u017eih \u010dlanova obitelji i dragih mi prijatelja i poznanika.<\/p>\n
Najstarije sam dijete mojih roditelja koje im je, osim neizmjerne sre\u0107e, donijelo i puno nevolja u prvoj godini \u017eivota. Naime, jo\u0161 kao beba, te\u0161ko sam se razbolio i ta, do danas mi nepoznata bolest, mu\u010dila me nekoliko mjeseci. Visio sam na koncu izme\u0111u \u017eivota i smrti, dok su roditelji i \u0161ira rodbina Boga molili da izdr\u017eim svoju prvu zimu i do\u010dekam bu\u0111enje ranoga prolje\u0107a. Ne znam jesu li mi davali kakve lijekove, osim maj\u010dina mlijeka i o\u010devih, djedovih i babinih molitvi, ali su mi kasnije pri\u010dali da su svih tih mukotrpnih mjeseci pokraj moje glave dr\u017eali upaljenu vo\u0161tanu svije\u0107u, vjerovatno zato da bi mi osvijetlili put u \u017eeljeni raj. Mnogo su voska za to vrijeme potro\u0161ili, a vosak je tada bio vrlo skup. Zato sam, valjda, kasnije kod svih u rodbini, a i \u0161ire, bio na visokoj cijeni.<\/p>\n
Kao bebu rekovalescenta, po te\u0161koj ci\u010da zimi, tek u narednoj godini odnijeli su me zamotanog u ponjavu u crkvu udaljenu nekoliko kilometara, gdje su me krstili i odaslali u svijet poniznih vjernika i jednako tako nepo\u0107udnih ateista. Kasnije su mi pripovijedali kako sam se dernjao kao jare kad me je pop polio ledenom vodom, spominju\u0107i oca i sina, a s njima i duha svetoga. Valjda sam se u tom odsutnom trenutku prepao da se opet ne razbolim od prehlade i da majci i ocu ne ispostavim nove ra\u010dune za vo\u0161tane svije\u0107e. Kad sam porastao, saznao sam da je taj pop premje\u0161ten na slu\u017ebu u neku drugu crkvu. Dugo sam mislio da tamo okajava grijehe zbog hladne vode, kojom me zalio za vrijeme kr\u0161tenja. No, ispostavilo se da je imao i drugih, znatno te\u017eih grijeha koje su bile razlog prisilnog premje\u0161taja.<\/p>\n
Kao dje\u010dak, od pete godine pamtim sva doga\u0111anja u mnogobrojnoj familiji, ali i mnoge druge doga\u0111aje u selu. Od sedme godine obavljao sam sve poljoprivredne radove, osim \u017eetve\u00a0 i kosidbe. U ljetno doba ukazivano mi je povjerenje samostalnog \u010duvanja stoke. Posebno me je veselilo \u010duvanje stoke u dobro ogra\u0111enim njivama. Tu sam se mogao cijeli dan igrati, a da mi sve koze, krave i ovce ostanu na broju. Mnogobrojna\u00a0 porodica u kojoj sam ro\u0111en i proveo djetinjstvo, u staroj je Jugoslaviji pripadala krugu bogatijih u Potpe\u0107i i \u0161iroj okolici.<\/p>\n
Poslije rata zavladale su nezapam\u0107ene su\u0161e u cijeloj zemlji koje su uzrokovale uvo\u0111enje otkupa poljoprivrednih proizvoda. Zapravo, radilo se o \u010distoj otima\u010dini hrane od seljaka, kako bi se spasilo gradsko stanovni\u0161tvo i vojska od velike gladi. Uz sve te, za ljude nepodno\u0161ljive te\u0161ko\u0107e, nadovezalo se i osnivanje selja\u010dkih radnih zadruga po modelu preuzetom iz Sovjetskog saveza. Bilo je to vrijeme kad se mukotrpno \u017eivjelo, ali prestanak rata davao je narodu snagu da sve to izdr\u017ei i da se raduje novome \u017eivotu.<\/p>\n
Odmah po zavr\u0161etku rata i dolasku iz partizana, moj otac se odijelio sa svojom porodicom od oca i stri\u010deva. Diobom imovine dobio je staru drvenu ku\u0107u, ne\u0161to zemlje oranice i jednu kravu koju sam \u010duvao od ranoga prolje\u0107a, dok je na neosun\u010danim mjestima jo\u0161 bilo neotopljenog snijega. Zbog hladno\u0107e noge su mi stalno bile promrzle, pa sam ih grijao na mjestima gdje je krava pi\u0161ala jer je tu\u00a0 zemlja bila toplija.<\/p>\n
Po\u0161to se otac odijelio od ostatka porodice dogovoreno je da se u toj godini zemlja zajedno obradi, a da se plodovi najesen podijele. Na dijelu zemlje posijan je grah koga je trebalo opri\u010dati pritkom. Pritka je tanje drvo okresano od grana koje se pobode uz grah da bi se mogla razvijati loza iz koje, nakon cvjetanja, izrastaju mahune koju u Bosni zovu buranijom. Stric je svome sinu i meni dao po deset grana da od njih napravimo deset pritki. Moj ro\u0111ak je napravio deset krasnih pritki, a ja sam pola pritki slomio, a drugu polovicu tupo zao\u0161trio. Od oca sam za nagradu dobio \u0161amar, a od strica dobronamjernu drugarsku i rodbinsku kritiku. Tada sam postao svjestan da od moje zemljoradni\u010dke karijere ne\u0107e biti ni\u0161ta i da mi se valja okrenuti drugim poslovima. Po mogu\u0107nosti daleko od sela, a time i od rodnoga doma.<\/p>\n
Od toga trenutka po\u010deo sam ozbiljno razmi\u0161ljati \u0161ta mi je \u010diniti da uljep\u0161am \u017eivot. Na pamet su mi pale neke stare knjige koje sam primijetio dok smo \u010distili tavan. Radilo se o pra\u0161njavom kalendaru iz ko zna koje godine i o tankoj knji\u017eici u kojoj su se nalazile pjesme o kosovskom boju. Jedinom slavnom izgubljenom boju koga Srbi slave kao pobjednici. Sve pjesme iz te knji\u017eice nau\u010dio sam napamet i tako preko no\u0107i zavolio poeziju, \u010dega se nisam odrekao do dana\u0161njih dana. A sve su prilike, ni do kraja \u017eivota.<\/p>\n
Napasaju\u0107i kravu u njivi kroz koju prolazi novoizgra\u0111ena pruga Br\u010dko \u2013 Banovi\u0107i, koju su izgradile omladinske radne brigade 1946. godine, upoznao sam \u010dovjeka, koji je vr\u0161io stru\u010dni nadzor nad zavr\u0161nim radovima. Njemu sam se po\u017ealio na svoju \u010dobansku sudbinu i zamolio ga da me povede u grad da upi\u0161em \u0161kolu. Taj nepoznati \u010dovjek sa\u010dekao me u dogovoreno vrijeme na \u017eeljezni\u010dkoj stanici, platio kartu i odveo me u Tuzlu. Usput sam, pri silasku iz vagona na peron prekinuo kai\u0161 od desnog opanka, pa sam dva kilometra puta do \u0110a\u010dkog doma, uz jaku ki\u0161u, pro\u0161ao gacaju\u0107i maj\u010dinom vunenom \u010darapom po mokroj, a tvrdoj kaldrmi. Opanak sam nosio u ruci kao trofejni selja\u010dki suvenir, tako da su svi prolaznici znali ko sam i odakle dolazim.<\/p>\n
Kada smo stigli u \u0110a\u010dki dom, ve\u0107 je pala no\u0107 i u\u010denici su se ve\u0107 nalazili u krevetima. De\u017eurni vaspita\u010d lijepo me primio i pokazao mi krevet gdje \u0107u spavati i kupatilo, gdje se mogu oprati i pripremiti za spavanje. Dugo sam stajao pokraj kreveta, jer mi se posteljina \u010dinila previ\u0161e bijelom za moju oskudnu i ne ba\u0161 \u010distu selja\u010dku odje\u0107u. Tek kad mi je vaspita\u010d rekao da mogu slobodno le\u0107i, ohrabrio sam se i opru\u017eio u bijelu u\u0161tirkanu posteljinu, na koju sam se brzo navikao.<\/p>\n
Za razliku od domskog kreveta, u selu sam spavao na patosu prekrivenom tankom ponjavicom, a pokrivao sam se debelom ponjavom satkanom od ov\u010dje vune i nekog drugog, nepoznatog mi materijala. Za vrijeme zime na patos smo prostirali slamu, onu istu koju smo u \u0161talu prostirali kravama. Kad sam mnogo godina poslije boravio poslovno u Damasku, u hotelskom krevetu sam imao sli\u010dan pokriva\u010d onome u Potpe\u0107u u mojem djetinjstvu. Istina bio je puno bjelji i uredniji i nije mirisao na slamu. Sa veseljem sam se sjetio svoga djetinjstva i spavanju na patosu stare seoske ku\u0107e.<\/p>\n
Drugi dan po mojem dolasku u Dom je stigao zatvoreni kamion pun odje\u0107e i obu\u0107e za u\u010denike. Odje\u0107u i obu\u0107u dijelio nam je domski ekonom. Ja sam dobio dje\u010dji zimski kaput, koji mi se jako svi\u0111ao. Imao je lijepu roza boju. Primijetio sam da sa dugmadima ne\u0161to nije u redu, jer se nisu nalazila na onoj strani na kojoj su bila kod drugih dje\u010daka. Vaspita\u010d, koji me je primio u Dom, rekao je da sam dobio \u017eenski kaput i da \u0107e se on pobrinuti da i ja dobijem mu\u0161ki kaput. Tako je i bilo i naknadno sam dobio kaput u sivomaslinastoj boji, pa sam se u njemu osje\u0107ao kao pravi mu\u0161karac.<\/p>\n
Znati\u017eeljno sam se kretao hodnikom \u0110a\u010dkog doma, te sam jednom prilikom primijetio na zidu tablu na kojoj je pisalo \u201eZidne novine\u201c. Na njoj je bilo nekoliko ispisanih listova papira o raznim doga\u0111ajima. Meni se to jako dopalo, pa sam po\u017eelio da i sam ne\u0161to napi\u0161em i stavim na uvid drugim u\u010denicima. \u017delja mi se brzo ispunila. U mom prvom \u010dlanku za zidne novine pisao sam o radosti koju sam do\u017eivio gledaju\u0107i kako omladina gradi prugu Br\u010dko \u2013 Banovi\u0107i i to kroz moje selo i kroz o\u010devu njivu. U drugom \u010dlanku pisao sam o mojoj tuzi \u0161to su orlovi zauvijek napustili klisuru koja je bila simbol moga sela. Razlog njihovog odlaska bilo je miniranje kamenja koje se koristilo za trasu pruge. Zbog toga je Orlova klisura izgubila svoje stoljetne stanovnike.\u00a0 Mnogo godina kasnije i Potpe\u0107 \u0107e na po\u010detku rata iz devedesetih ostati bez svojih stanovnika, koji su izbjegli u druge krajeve i nikad se u svoje selo nisu vratili.<\/p>\n
Nakon nekoliko mjeseci od mog dolaska u Dom pozvao me vaspita\u010d i dao mi klju\u010deve od ormari\u0107a zidnih novina i rekao mi da tra\u017eim od u\u010denika da pi\u0161u svoje \u010dlanke i daju ih meni na objavu. Tako sam zvani\u010dno postao urednikom zidnih novina na\u0161eg \u0110a\u010dkog doma. Moram priznati da mi je to imponovalo jer sam bio prva novinska faca me\u0111u vr\u0161njacima.<\/p>\n
Novinarstvom sam se amaterski bavio i kasnije kad sam objavljivao radove u lokalnom i rudarskom listu te u listu \u201eGardist\u201c u vrijeme slu\u017eenja vojske. Bio sam u elitnoj vojnoj jedinici, iako nisam bio elitni vojnik. O vojsci od devedesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a nemam dobro mi\u0161ljenje zbog zla koje je po\u010dinjeno na prostorima biv\u0161e nam dr\u017eave.<\/p>\n
Iako sam se bavio novinarstvom, nikada nisam postao \u010dlanom udru\u017eenja novinara. To mi nije nimalo smetalo u napredovanju, jer sam umjesto novinarskih, nastavio obavljati direktorske i druge odgovorne dru\u0161tvene poslove. Od te spisateljske bran\u0161e ostalo mi je samo sje\u0107anje da sam bio urednikom zidnih novina u tuzlanskom \u0110a\u010dkom domu.<\/p>\n
U Tuzlu sam do\u0161ao kao dje\u010dak nakon zavr\u0161etka Drugog svjetskog rata i u tom gradu \u017eivio sam gotovo do samog kraja srpsko-hrvatsko-bo\u0161nja\u010dkog rata. Izvan toga grada bio sam samo u vrijeme slu\u017eenja vojske, sudjelovanja na omladinskim radnim akcijama i studiranja u Zagrebu. To vrijeme bilo je najljep\u0161i dio moga \u017eivota, koga se prisje\u0107am listaju\u0107i memorijski album dragih i nezaboravnih uspomena.<\/p>\n
U gradu soli i uglja obavljao sam razne stru\u010dne poslove i vr\u0161io odgovorne du\u017enosti. Bio sam vi\u0161e godina direktor uspje\u0161nih poduze\u0107a i u jednom od njih do\u010dekao sam penziju. Najte\u017ea du\u017enost koju sam obavljao bila je funkcija Me\u0111uop\u0161tinskog dru\u0161tvenog pravobranioca, nove institucije koja se bavila za\u0161titom radni\u010dkih prava i dru\u0161tvene svojine. Na moju sre\u0107u, iz te sam institucije na vrijeme oti\u0161ao nakon prvog sr\u010danog udara, a znatno prije nego \u0161to su dru\u0161tvenu imovinu razgrabili oni od kojih smo je \u010duvali i \u0161titili.<\/p>\n
Nakon pravobranila\u010dke pre\u0161ao sam na du\u017enost generalnog sekretara Univerziteta u Tuzli. Ta me funkcija u\u010dinila ponosnim, jer sam ostvario svoj dje\u010da\u010dki san da \u017eivim i radim me\u0111u natprosje\u010dno u\u010denim ljudima.<\/p>\n
Skoro svo vrijeme agresorskog gra\u0111anskog rata u BiH proveo sam sa porodicom u Tuzli. Na po\u010detku rata bio sam jedan od rijetkih gra\u0111ana srpske nacionalnosti koji nije u po\u0161tanskom sandu\u010di\u0107u prona\u0161ao obavijest da napusti grad. Jedan od razloga za to je \u0161to nisam bio veliki Srbin. Drugi razlog je\u00a0 \u0161to nisam volio nacionaliste i \u0161oviniste ma koje vjere bili i ma kom narodu pripadali. I tre\u0107i; \u0161to sam bio u tzv. \u201emije\u0161anom braku\u201c sa mojom \u017eivotnom saputnicom Hrvaticom Ljubicom rodom iz Zagorja. Sve me to izgradilo kao \u010dovjeka koji po\u0161tuje dobre ljude bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. I neovisno od toga iz kog dijela svijeta dolazili. Kod mene je ljudsko uvijek bilo iznad svega, a neljudsko smrad koji zaga\u0111uje \u010distu prirodu i dru\u0161tveno okru\u017eenje.<\/p>\n
U vrijeme rata lijepo sam se dru\u017eio sa tuzlanskim imamom i svima koji su ljudskost cijenili i\u00a0 po\u0161tovali. A izbjegavao one, ili su me izbjegavali oni koji su svemu ljudskome okretali le\u0111a. Rat je pravo vrijeme za ljudske izrode i za zatrovane kretenske umove. U rudarskoj Tuzli smo supruga i ja s ve\u0107inom kom\u0161ija lijepo \u017eivjeli i dobro se slagali sve do na\u0161e seobe u Pulu. S nekima smo na odlasku razmijenili skromne poklone i odr\u017eali telefonske i druge veze.<\/p>\n
Na pitanje \u2013 da li sam se u \u017eivotu bavio politikom, te\u0161ko mi je dati pravi i potpuni odgovor. Po Weberovoj definiciji politike \u2013 ispada da se, zapravo, i nisam bavio politikom koliko se ona, u nekim situacijama, bavila mojom malenko\u0161\u0107u. Ako je rije\u010d o volontiranju u politici, onda sam prakti\u010dki cijeloga \u017eivota politi\u010dki volonter, da ne ka\u017eem amater. Profesionalac sam bio tek tri godine kao omladinski rukovodilac.<\/p>\n
U SKOJ \/Savez komunisti\u010dke omladine Jugoslavije\/ primljen sam kad mi je bilo petnaest godina. \u010clan Komunisti\u010dke partije \/ KPJ \/ postao sam u devetnaestoj godini \u017eivota. Uskoro \u0107e se navr\u0161iti 100 godina od osnivanja KPJ, koja je na svom \u0160estom kongresu promijenila naziv u SKJ \/Savez komunista Jugoslavije\/, pa ispada da sam od te partije mla\u0111i tek 13 godina. Zapravo, ispada da je partija u mene u\u0161la trinaest godina prije ro\u0111enja i da \u0107e me pratiti do kraja \u017eivota.<\/p>\n
Uloga partije u mome \u017eivotu, kao i u \u017eivotima ogromnog broja gra\u0111ana, od velikog je, da ne ka\u017eem historijskog zna\u010daja. Negiranje uloge partije u vra\u0107anju prodanih ili otetih dijelova biv\u0161e i sada\u0161njih dr\u017eava svojstveno je samo revizionistima. Umanjivanje uloge partije u svemu dobrome \u0161to je postignuto nalikuje samo ortodoksnim desni\u010darima i ljudima lo\u0161ih namjera kojih, na\u017ealost,\u00a0 ima sve vi\u0161e i koji su svakim danom sve\u00a0 glasniji i opasniji.<\/p>\n
U Tuzli sam u vi\u0161e mandata bilo \u010dlan op\u0161tinskog odnosno gradskog komiteta partije, te odbornik odnosno delegat u skup\u0161tini. Bio sam \u010dlan organa i tijela drugih dru\u0161tveno-politi\u010dkih organizacija, osim SUBNOR-a. Po mi\u0161ljenjima mnogih s kojima sam radio, bio sam dobar i odgovoran politi\u010dki aktivist. No, i pored toga, u vi\u0161e navrata, zbog svojih sam stavova bio \u017eestoko napadan i o\u0161tro kritiziran od strane ortodoksnih partijaca kojima je sloboda mi\u0161ljenja bila strani pojam.<\/p>\n
U biv\u0161oj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini odr\u017eavani su \u010desto kongresi dru\u0161tveno-politi\u010dkih organizacija, na kojima su sudjelovale politi\u010dke vo\u0111e i radni\u010dki tribuni. Mnogima od njih trebalo je napisati govore koje \u0107e \u010ditati na kongresnim plenumima. Me\u0111u piscima govora bio sam i ja. Jednom prilikom od sekretara Komiteta dobio sam zadatak da napi\u0161em govor nekom predsjedniku sindikata koji je bio poznat kao neradnik i demagog. Po\u0161to sam odbio izvr\u0161iti taj partijski zadatak, do\u017eivio sam\u00a0 o\u0161tre kritike i zamalo zaradio partijsku kaznu. Spasilo me to \u0161to su i drugi \u010dlanovi Komiteta znali da je rije\u010d o demagogu koji nije zaslu\u017eivao da govori na partijskim kongresima. Tako sam zaradio samo blagu usmenu kritiku i nastavio voditi vlastitu, a ne sekretarovu politiku.<\/p>\n
U drugom slu\u010daju stvari su bile mnogo kompleksnije i opasnije po moju politi\u010dku karijeru. Radilo se o knjizi revolucionara i \u010dlana CKSKJ \u010cede Kapora u kojoj je osporavao da je pobjedu u Narodnooslobodila\u010dkoj borbi izvojevala radni\u010dka klasa na \u010delu sa Komunisti\u010dkom partijom. On je, naime, tvrdio da je pobjedu izvojevalo selja\u0161tvo na \u010delu sa KPJ, jer je u to vrijeme radni\u0161tvo bilo slabo i malobrojno. Zbog takvog stava Kapor je bio isklju\u010den iz SKJ, a \u010dlanstvu je dostavljena informacija radi davanja javne podr\u0161ke takvoj odluci. Na sastanku Komiteta, na veliko \u010du\u0111enje dijela prisutnih, ja sam branio stavove \u010cede Kapora, ne spominju\u0107i odluku o isklju\u010denju. U diskusiji sam istakao da je na sastancima SKOJ-a iznesen podatak kako je Jugoslavija do Drugog svjetskog rata bila agrarna zemlja sa 76% seoskog stanovni\u0161tva. Iz moga sela u privredi su tada radila tri radnika, a u partizanima je bilo sedamnaest boraca, uklju\u010duju\u0107i i moga oca. Da bi smirio situaciju, sekretar Komiteta je odlo\u017eio raspravu o mojoj odgovornosti za neki drugi sastanak. Tako je to pitanje skinuto s dnevnog reda, a ja sam i dalje ostao u partiji, dok je revolucionar \u010cedo Kapor, zbog istih stavova, iz nje ranije isklju\u010den.<\/p>\n
Sli\u010dna situacija ponovila se i za vrijeme zasjedanja Skup\u0161tine Jugoslavije kada je dono\u0161ena odluka o progla\u0161enju Josipa Broza Tita za do\u017eivotnog predsjednika dr\u017eave. \u010clanovi Komiteta pratili su to zasjedanje u maloj sali i glasno odobravali tu odluku. Kad je na kraju progla\u0161enja zasvirala himna \u201eHej Slaveni\u201c svi su ustali i po\u010deli pjevati, premda ve\u0107ina nije znala tekst himne i nisu bili muzi\u010dki nadareni. Ja sam u tom trenutku iza\u0161ao iz sale i nisam se vratio do zavr\u0161etka sve\u010danosti. Kasnije je moj postupak bio izlo\u017een javnoj kritici, ali sam oslobo\u0111en odgovornosti jer su dobri poznavaoci protokola i pravila zaklju\u010dili da \u010dlanovi partije ne trebaju stajati mirno dok se u Beogradu izvodi dr\u017eavna himna.<\/p>\n
Kad sam se 1958. godine vratio kao komandant Tuzlanske brigade sa radne akcije na izgradnji autoputa Zagreb \u2013 Ljubljana, pozvao me je kadrovik u Sreskom komitetu Saveza komunista i saop\u0161tio da je kadrovska komisija zauzela stav da trebam i\u0107i za predsjednika op\u0107ine u kojoj sam ro\u0111en. Ta je op\u0107ina bila me\u0111u najnerazvijenijim u BiH i imala je tek jedan traktor i neko staro islu\u017eeno teretno\u00a0 vozilo ruske proizvodnje. Nakon kra\u0107eg razmi\u0161ljanja, zamolio sam kadrovika da ne idem na tako va\u017enu du\u017enost, po\u0161to jo\u0161 nemam potrebna iskustva za obavljanje tako zna\u010dajnih poslova. Kako on nije prihvatio moje obrazlo\u017eenje, morao sam oti\u0107i do sekretara Sreskog komiteta, ina\u010de ro\u0111enog nevesinjca, koji me oslobodio te obaveze, na \u010demu sam mu i danas zahvalan. Zbog izra\u017eenog visokog stupnja razumijevanja, od toga dana postali smo dobri i nerazdvojni prijatelji.<\/p>\n
Kad sam o toj danajskoj ponudi kadrovika obavijestio moga pokojnog oca, on mi je rekao da sam ga spasio velikih muka, jer bi se nezadovoljni gra\u0111ani prvo obra\u0107ali njemu kao uglednom doma\u0107inu da intervenira kod sina predsjednika u rje\u0161avanju njihovih zahtjeva i problema. Znao sam da je otac bio u pravu i taj moj potez dobio je pozitivan epilog bez obzira \u0161to sam od kadrovika do\u017eivio ozbiljne kritike zbog odbijanja izvr\u0161enja odluka vi\u0161ih partijskih instanci.<\/p>\n
Sredinom sedamdesetih godina zavladala je velika kriza u proizvodnji uglja i u svim tuzlanskim rudnicima pojavio se vi\u0161ak radnika. Rudni\u010dka rukovodstva utvrdila su vi\u0161kove radnika, a po\u0161to je to bilo va\u017eno politi\u010dko pitanje, kriterije za otpu\u0161tanje iz radnog odnosa odredio je Komitet. Glavni kriterij bilo je socijalno stanje zaposlenih, a to zna\u010di da je trebalo otpustiti imu\u0107nije radnike. \u017destoko sam se suprotstavio tom kriteriju, znaju\u0107i da su imu\u0107niji radnici u pravilu vrjedniji, jer su radom stekli odre\u0111ena bogatstva. Zbog takvog stava pretrpio sam o\u0161tre kritike i progla\u0161en sam za\u0161titnikom seoskih kulaka. Nakon otpu\u0161tanja radnika po partijskim, kriterijima proizvodnja je pala za 17%\u00a0 jer su u radnom odnosu zadr\u017eani mnogi rudari koji nisu bili dobri i vrijedni doma\u0107ini ni u vlastitim ku\u0107ama.<\/p>\n
U osamdesetim godinama pro\u0161loga stolje\u0107a obavljao sam du\u017enost generalnog sekretara Univerziteta u Tuzli. Na po\u010detku mandata pozvali su me u Komitet na razgovor i uru\u010dili mi materijale iz Bijeljine u kojima su tamo\u0161nje vlasti zatra\u017eile da se Univerzitet nazove imenom njihovog sugra\u0111anina, pisca i revolucionara Rodoljuba \u010colakovi\u0107a. Poznavao sam druga Ro\u0107ka i visoko ga cijenio, ali mi se u\u010dinilo neprikladnim tako visokoj obrazovnoj instituciji davati ime jednog revolucionara, makar se on zvao i Rodoljub \u010colakovi\u0107. Ljudima iz komiteta rekao sam\u00a0 da nije dobro \u0161to Univerzitet u Banjaluci nosi ime \u0110ure Pucara Starog, koji je po zanimanju bio kova\u010d bez bilo kakvih poznatih i priznatih znanstvenih referenci, osim referata na partijskim kongresima koje su mu drugi pisali. Usput sam napomenuo i da sam, za boravka u Moskvi, saznao kako se i tamo razmi\u0161lja o promjeni imena Univerziteta \u201eLomonosov\u201c. Dobijene materijale o bijeljinskom prijedlogu odlo\u017eio sam u najni\u017eu ladicu radnoga stola nakon \u0161to sam o njemu informisao nadle\u017eno univerzitetsko vije\u0107e, koje je isti odbilo ve\u0107inom glasova. Na sjednici vije\u0107a samo se jedan prorektor izjasnio da Univerzitet dobije ime \u201eRodoljub \u010colakovi\u0107\u201c i taj me kasnije optu\u017eio za opstrukciju pri dono\u0161enju takve odluke. U ratnom vremenu taj je prorektor \u0161irio pri\u010du kako sam se ja zalagao da Univerzitet dobije ime po srpskom revolucionaru Rodoljubu \u010colakovi\u0107u, \u0161to nije imalo nikakve veze s istinom.<\/p>\n
Ozbiljne kritike zaradio sam i zbog zabrane odr\u017eavanja seminara tuzlanske milicije u amfiteatru Univerziteta u zvani\u010dnim uniformama. Predlo\u017eio sam da milicioneri do\u0111u na seminar u civilnoj odje\u0107i, na \u0161to odgovorni nisu pristali, pa sam do\u0161ao u sukob sa SUP-om i Komitetom. Iako sam progla\u0161en protivnikom obrazovanja na\u0161e milicije, druge sankcije nisam dobio. Tu, naravno, ne treba spominjati prekr\u0161ajne prometne sankcije zbog brze vo\u017enje ili skretanja ulijevo bez upaljenog \u017emigavca.<\/p>\n
Sva naprijed navedena idejna zastranjivanja i iskazani kruti stavovi o pojedinim dru\u0161tveno-politi\u010dkim temama i dilema, nisu me mogla skrenuti\u00a0 sa socijalisti\u010dkog puta i partijske linije koju sam slijedio onako kako mi se, u datom trenutku, \u010dinilo najboljim i najpametnijim. Socijalizam je bio i ostao moj sistem u kome sam vidio samo vrline, dok me mane nisu zanimale. Osim, naravno, onih protiv kojih sam se borio dok sam obavljao pravobranila\u010dke poslove. I partija je bila do kraja u meni dokle sam bio i ja u njoj. Dosljedno, kako i prili\u010di jednome marksisti op\u0107e prakse koji se, ni pod koju cijenu, ne odri\u010de vlastitih naprednih ideja. Truli sebi\u010dni kapitalizam me nije mogao o\u010darati, \u010dak ni onda kada se kod nas raspao mladi nezreli socijalizam. A \u0161ta smo to mi sitne ribe, mislio sam tada a isto i danas mislim, u odnosu na jednu veliku Kinu kojoj je zdravi socijalizam, uz tr\u017ei\u0161nu ekonomiju, donio nevi\u0111en prosperitet. Mi smo svoju zelenu granu zasrali ratom i mo\u017eemo samo sanjati da nam Kinezi, EU i Ameri ponovo izgrade pokidane veze i odnose. Kao i pelje\u0161ke i neke druge sru\u0161ene \u0107uprije i mostove.<\/p>\n
I danas u na\u0161im redovima ima \u201emudrih\u201c\u00a0 iliti mudnih glava, koji tvrde kako smo do ju\u010der \u017eivjeli u komunizmu. Kao da se taj njihov komunizam mogao izgraditi za deset ili pedeset godina. Ili do 1990, kako je po\u010detkom \u0161ezdesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a najavio ukrajinski poljoprivredni tehni\u010dar, a SSSR-ov predsjednik Nikita Sergejevi\u010d Hru\u0161\u010dov. Ba\u0161 te godine, kada je mo\u0107ni SSSR trebao u\u0107i u carstvo komunizma, Sovjetski se savez raspao kao zrela kru\u0161ka pod upravlja\u010dkom palicom Mihaila Gorba\u010dova i njegovog vazda pijanog nasljednika Borisa Jeljcina. Kako bi se reklo po onoj narodnoj, \u017eivi bili pa vidjeli. Iliti\u2026 iz njegovih usta u bo\u017eje u\u0161i.<\/p>\n
Po\u0161to se povijest stalno ponavlja, a historija obnavlja jer je mnogi slabo nau\u010de, do\u0107i \u0107e vrijeme kad \u0107e se i kod nas o socijalizmu i komunizmu opet govoriti hladnih glava i zdrave pameti. I kad \u0107e bogati shvatiti da i siroma\u0161nima treba dati vi\u0161e vlasti i slasti, od onoga \u0161to im danas daju i onoga \u0161to im, koliko jo\u0161 danas, besramno uzimaju.<\/p>\n
Komunizam je bio samo daleki san, a socijalizam je bio na\u0161a bliska java, koja se, na\u017ealost, nije ostvarila zbog brojnih mangupa u na\u0161im redovima. Oni danas u\u017eivaju plodove rada vrijednih ljudi, koji su zemlju gradili, da bi je lupe\u017ei ru\u0161ili, a lopovi pokrali sve \u0161to se pokrasti dalo. Ali, \u0161to bi narod rekao, a neki tajkuni to na vlastitom primjeru potvrdili, ni\u010dija nije do zore gorjela.<\/p>\n
Kao \u0161to, uostalom, nije gorjela ni moja vo\u0161tana svije\u0107a kad su mi je, u ranom djetinjstvu, majka i otac na uzglavlju palili, da bi mi te\u0161ko bolesnom, put u raj osvijetlili\u2026<\/p>\n
A ja, na sre\u0107u jo\u0161 uvijek \u017eivim i ovom se svijetu beskrajno divim!<\/p>\n
Drugi svijet me, iskreno govore\u0107i, nimalo ne zanima.<\/p>\n
S du\u017enim po\u0161tovanjem,<\/p>\n
Savo Ili\u0107<\/p>\n
<\/p>\n
\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2021\/05\/001b-1.jpg\")
<\/p>\n
Ro\u0111en je 21.11.1932. u selu Potpe\u0107, kod Tuzle, u Bosni i Hercegovini.<\/p>\n
Do 1994. \u017eivio je i radio u Tuzli, kada se s obitelji preselio u Pulu.<\/p>\n
Studije prava zavr\u0161io je u Zagrebu.<\/p>\n
Do umirovljenja radio je razne odgovorne poslove u privredi i dr\u017eavnim institucijama. Autor je ve\u0107eg broja radova s podru\u010dja pravnih znanosti i za\u0161tite ljudskih prava.<\/p>\n
Objavio je vi\u0161e knjiga na temu sportske rekreacije – pje\u0161a\u010denje u prirodi i nordijskog hodanja. Utemeljitelj je i jedan od osniva\u010da Kluba rekreativaca \u201eIstra” u Puli \/KRUPP\/.<\/p>\n
Bavio se aforistikom, humorom i publicisti\u010dkim radom. Priredio je dvije knjige poezije pod naslovima: PJESMOM KROZ VRIJEME – Izbor poezije ju\u017enoslavenskih pjesnika i EUROPSKI PJESNICI O PRIRODI.<\/p>\n
Dobitnik je ve\u0107eg broja nagrada i priznanja za doprinos u razvitku sporta i drugih dru\u0161tvenih djelatnosti.<\/p>\n
Savo Ili\u0107 preminuo je 28. travnja 2021. godine.\u00a0Oti\u0161ao je tiho i dostojanstveno kako je i \u017eelio.<\/p>\n
\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2013<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2021\/05\/002.jpg\")
<\/p>\n