![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2018\/11\/007-2.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Prvi je iz \u017dakula do\u0161ao Ante. Sitan, crni dje\u010darac, bez ijednog zuba. I otac mu se zvao Ante, a i djed.<\/p>\n
– Obiteljska tradicija… – objasnio mi je jednom, a meni je to vi\u0161e sli\u010dilo na nedostatak ma\u0161te, nego na tradiciju.<\/p>\n
Tek \u0161to smo se pozdravili, ugledah u vo\u0107njaku Batu i Cagera. Njih su dvojica uvijek bili zajedno. Bato je bio visok i mr\u0161av, a Cager debeo i nizak.<\/p>\n
– Ho\u0107e li do\u0107i i Tesla? – upitao sam ih.<\/p>\n
– Ho\u0107e, kasnije. Popravlja bicikl.<\/p>\n
Tesla je bio upravo \u0161kolski primjer \u0161treber\u010di\u0107a. Ne odvi\u0161e nao\u010dit, ali zato prepun znanja. Mala enciklopedija. Imao je bucmaste obraze, osute pjegicama te kratak i \u0161irok nos, u korijenu na\u017euljan nao\u010dalama velike dioptrije. Iza tih nao\u010dala o\u010di su mu izgledale krupne, kao srne\u0107e. Uvijek je bio uredno o\u010de\u0161ljan i odjeven.<\/p>\n
Bez ikakvog prethodnog dogovora po\u0111osmo iza sjenika. Mi\u0161o izvadi no\u017e i svakome odsije\u010de dulji ljeskov prut.<\/p>\n
– Obe\u0107ali ste i meni – pobunila se Marina.<\/p>\n
Bez rije\u010di joj pru\u017eih svoj, a Mi\u0161o mi odsije\u010de drugi.<\/p>\n
Jedna od omiljenih zabava bio je lov na bjelou\u0161ke. U \u010cogrljinom ih je jezeru gotovo vi\u0161e nego riba. Pripremaju\u0107i hvataljke od ljeskovih \u0161tapova, \u010davrljali smo.<\/p>\n
– Cager je ju\u010der kod Kamenca uhvatio ovakvu – raskrili Mi\u0161o ruke \u0161to je vi\u0161e mogao. Kamenac je bio jedan od izvora na sjevernoj strani jezera.<\/p>\n
– I nije mu ispala? – upitah.<\/p>\n
– C-c – odgovori Cager. – Imao sam dobar prut. Ovakav kakav si ti dao Marini.<\/p>\n
Hvataljka od ljeskova \u0161tapa bila je, zapravo, vrlo jednostavna naprava. Na jednom je kraju \u0161tap bio uzdu\u017e raskoljen nekoliko centimetara. U procjep je bila poprijeko postavljena \u0161ibica ili bilo kakva druga gran\u010dica te duljine.<\/p>\n
Bjelou\u0161ke su plivale jezerom tik ispod povr\u0161ine, dr\u017ee\u0107i glavu uspravno iznad vode. Nisu bile osobito brze pa ih je raskoljenim prutom bilo lako pogoditi. Vijugavo tijelo, naj\u010de\u0161\u0107e debelo kao prst, tada bi izbilo ili slomilo \u0161ibicu, a raskoljeni kraj \u0161tapa bi ga \u010dvrsto uklije\u0161tio. Ubijali smo ih kamenjem na betonskoj brani. Neki put i dvadesetak tijekom jednog popodneva.<\/p>\n
Dogodilo se, ali rijetko, da se sklisko tijelo oslobodi klopke. No, tada bi je drugi lovac opet pogodio krajem pruta. Zmija bi uspjela pobje\u0107i tek ako nijedna hvataljka nije bila spremna za udarac.<\/p>\n
Nakon nekog vremena, ljeskovo bi se drvo napilo vode i nabreklo. Takav \u0161tap je bio neupotrebljiv i trebalo je napraviti novi.<\/p>\n
– Ja \u0107u s Cagerom u \u010damac – zabrzala je Marina kad su klopke bile spremne. Iako debeo, Cager je vrijedio za najboljeg pliva\u010da.<\/p>\n
– I ja – dodao sam.<\/p>\n
Bato, Ante i Mi\u0161o se slo\u017ei\u0161e. Drugi je \u010damac njihov. Do jezera smo do\u0161li u koloni. Lako odjeveni i s dugim \u0161tapovima u rukama sli\u010dili smo na Indijance.<\/p>\n
Hr\u0111ave alke lanca zazve\u010da\u0161e i zapljuska\u0161e na dnu \u010damca. Naime, u svakom od tih plovila vje\u010dito je bilo malo vode. Da ne smo\u010dimo cipele, izuli smo se. Pod teretom na\u0161ih tijela \u010damci se zaljulja\u0161e i Marina umalo zavr\u0161i u vodi. Cager se nogom odgurne od brane, a ja se prihvatih vesala.<\/p>\n
Tup pramac parao je mirnu jezersku vodu, rastjeruju\u0107i stotine pastrva. Oko vesala se plela vodena kuga. Obi\u0161li smo cijelo jezero, a od bjelou\u0161ki ni b. Marina na pramcu, a Cager na krmenoj statvi, vrebahu dugim \u0161tapovima napeti kao bakin konopac za rublje.<\/p>\n
Trgne nas glasan pljusak s druge strane jezera. \u010camac u kojem je Mi\u0161o veslao gotovo da se i nije vidio. Bio je zaklonjen \u0161ibama kro\u0161njate \u017ealosne vrbe \u0161to se nadvila nad Kamencem, se\u017eu\u0107i granama do povr\u0161ine jezera, nekih desetak metara od obale.<\/p>\n
– Ima li \u0161to? – dovikne im Cager.<\/p>\n
– Jedna mala! Pustit \u0107u je! – mahao je Ante prutom s kojega je visjela zmijica.<\/p>\n
Primakav\u0161i se obali, opazismo i mi plijen. Duga i debela sivkasta linija vijugala je pod vodom, a na njezinu po\u010detku, kao periskop podmornice, lagano je klizila glava veli\u010dine palca.<\/p>\n
– Pusti mene, ja \u0107u! – uskliknula je Marina, pretr\u010dav\u0161i \u010damac u tri skoka, tako nespretno, da smo se zamalo prevrnuli.<\/p>\n
Zaveslah sna\u017eno, ne bih li krmom dostigao bjelou\u0161ku. “Pljus!!!” – zalije Marina i Cagera, i mene i sebe. Od glave do pete. I jo\u0161 k tomu ispusti prut.<\/p>\n
– Nije to kit, nego bjelou\u0161ka! – vikne Cager na nju, otiru\u0107i kapljice s obraza.<\/p>\n
Ljeskova klopka plivala je, trzaju\u0107i se u nepravilnom ritmu. Zna\u010di, zmija je gore. Doveslah do \u0161tapa. Cager se prigne i dohvati ga te uzdigne visoko iznad glave. Zmija zavijuga, a mokro joj se tijelo stade ljeskati na suncu.<\/p>\n
– Gledajte \u0161to je Marina uhvatila! – viknuo sam onima u drugom \u010damcu. Plovili su uz samu branu, a tamo je stra\u0161na buka. Onaj tko to ne zna, mogao bi pomisliti da se dovikujem s nekim tko je, recimo, u Skradu.<\/p>\n
– Fijuuuuu – zazvi\u017eda\u0161e u zboru.<\/p>\n
Po nekom nepisanom pravilu, spretni je lovac stjecao pravo na ulogu krvnika pri izvr\u0161enju smrtne kazne.<\/p>\n
Na rubu brane priklije\u0161tismo zmiju \u0161tapovima, a Marina dohvati ove\u0107i kamen. Zastane nekoliko trenutaka u nedoumici.<\/p>\n
– Ne\u0107u je ubiti – ispusti kamen. – Teta u vrti\u0107u ka\u017ee da se \u017eivotinje ne smiju ubijati.<\/p>\n
– Gluposti! Ovo nije \u017eivotinja, nego zmija! – prigovori joj Ante.<\/p>\n
– Jeste! I zmije su \u017eivotinje!<\/p>\n
– Pa, jesu… – po\u010de\u0161e se Ante po nosu – ali su ipak… zmije! Treba ih ubijati.<\/p>\n
– I moj tata mi\u0161olovkom lovi poskoke – doda i Cager.<\/p>\n
Marina opet dograbi kamen i nekoliko puta zamahne, ali se svaki put predomisli.<\/p>\n
– Hajde! Udari! – bodrili smo ju.<\/p>\n
– Ne\u0107u! – baci kamen u vodu, okrene se i po\u0111e prema ku\u0107i.<\/p>\n
– Kukavica brkata, kukavica brkata… – rugali smo joj se u zboru. Atribut brkata zaradila je jo\u0161 pro\u0161log ljeta. Djed je rekao da \u0107e joj narasti brkovi bude li mnogo lagala. Tri dana nakon toga je u d\u017eepu nosila ogledalce i kriomice gledala doga\u0111a li se \u0161to ispod nosa.<\/p>\n
– Evo Tesle! – dovikne netko.<\/p>\n
Prelaze\u0107i \u0161irok put pod branom, pribli\u017eavao nam se ulizani dje\u010darac. Iako su svi ulizanci na neki na\u010din osu\u0111eni na prezir, Teslu smo voljeli. Popravljao nam je bicikle, male automobile na baterije i koje\u0161ta jo\u0161. Najve\u0107u je slavu postigao kad je staroj Luciji popravio sat-kukavicu. Odonda ga i odrasli cijene kao majstora.<\/p>\n
– U koji \u0107e\u0161 \u010damac? – upitasmo ga umjesto pozdrava.<\/p>\n
– S Vladom. Kako si, Vlado? – pru\u017ei mi ruku.<\/p>\n
– Dobro – odgovorih.<\/p>\n
Pustismo Marininog kita i tek \u0161to se otisnusmo od obale, za\u010dusmo njezin povik:<\/p>\n
– \u010cekajte mene! \u010ceeekajteee!…<\/p>\n
– Evo je opet – progun\u0111a Mi\u0161o mrzovoljno.<\/p>\n
– Vrati se po nju – zapovijedi Cager.<\/p>\n
Desetak minuta kasnije ve\u0107 smo veslima tiskali gusti\u0161 pod \u017ealosnom vrbom, ne bi li natjerali koju zmiju da zapliva.<\/p>\n
Odjednom izviri na povr\u0161inu krupna glava, napravi dva-tri trzaja te neobi\u010dno brzo krene prema sredini jezera.<\/p>\n
– Veslaj! Veslaj, eno je!!! – povika\u0161e moji drugovi.<\/p>\n
– Kako je velika! – zaprepastih se.<\/p>\n
Kroz vodu sam grabio tako sna\u017eno, da su pal\u010devi na \u010dunu po\u010deli \u0161kripati.<\/p>\n
Upla\u0161enu bjegunicu dostigosmo to\u010dno na sredini jezera. Cager, taj nepogre\u0161ivi lovac, pogodi ju tek nekoliko centimetara od glave. Glasnim povicima pozdravismo uspjeh. Brda nam odgovori\u0161e jekom.<\/p>\n
Tada se dogodilo ono stra\u0161no, jezivo, grozno. Prenose\u0107i zmiju preko \u010damca nepogre\u0161ivi lovac Cager u\u010dini pogre\u0161ku. Veliku. Oklizne se i ispusti prut.<\/p>\n
Ledenu zmijurinu sam najprije osjetio na ramenu. U\u017eas! Brrrrr!!! Sav sam se naje\u017eio. Sekundu nakon toga ve\u0107 je, oslobo\u0111ena klopke, plivala u plitkoj vodi na dnu \u010damca, doti\u010du\u0107i nam gle\u017enjeve svojim hladnim tijelom.<\/p>\n
Vri\u0161tali smo i bezglavo jurili po \u010damcu nekoliko trenutaka, a zatim vidjev\u0161i da nemamo izbora, poskakali u studenu vodu. Odjeveni. Tesla s nao\u010dalama na nosu. Kako mu samo nisu ispale?<\/p>\n
U \u010damcu je ostala Marina, vri\u0161te\u0107i i dalje, kao da joj netko ho\u0107e izvaditi zub.<\/p>\n
– Ska\u010di! Ska\u010di! – vikali smo.<\/p>\n
– Ne zna plivati! – palo je nekome na pamet.<\/p>\n
A nesretnica je i dalje vriskala, pocupkuju\u0107i s jedne noge na drugu.<\/p>\n
U nekoliko zamaha doplivah do \u010damca i sna\u017eno ga odgurnuh prema obali. Cager i Tesla su ve\u0107 isplivali na branu. Tek \u0161to je \u010dam\u010di\u0107 zastrugao dnom o kamenje, Marina se baci preko ruba i razlijepi na povr\u0161ini vode, koliko je duga i \u0161iroka. Ni najve\u0107i jelovi trupci koje drvosje\u010de valjaju u Dobru ne naprave toliko buke i valova.<\/p>\n
Trenutak zatim jadnica je uplakana stajala u plitkoj vodi. Ljigave alge su joj se cijedile s kose i odje\u0107e. Iznenada se sagnula i iz vode izvadila kamen veli\u010dine cigle. Bum, tres, bum, bum… lupala je po dnu \u010damca, \u010das na jednoj, \u010das na drugoj strani, o\u010dito poku\u0161avaju\u0107i pogoditi zmiju.<\/p>\n
– Evo ti na! Evo ti!!! – ponavljala je kroz vriskanje i pla\u010d.<\/p>\n
Kakva teta u vrti\u0107u, kakve \u017eivotinje, kakvi bakra\u010di?! Da nisam dotr\u010dao do nje i oteo joj kamen, potopila bi \u010damac. Iza\u0161la je iz vode, a ja sam oprezno i s ga\u0111enjem izbacio mrtvu zmiju iz \u010damca.<\/p>\n
Osu\u0161ili smo se i ugrijali na suncu. Kad se i Marina ponovno obukla, prislonila mi je lijevu ruku na uho:<\/p>\n
– Jesam li ti rekla da je otporan na vodu?!<\/p>\n
Iz malenog se mehanizma \u010dulo jednoli\u010dno tik-takanje. Tek tada sam se sjetio da moj sat nije otporan na vodu. Prislonio sam i njega na uho. To\u010dno. Nije otporan.<\/p>\n
Dogovorili smo se potom da \u0107emo sutra \u010diniti ne\u0161to pametnije. Tesla je predlo\u017eio lov na pastrve. Isprva nam se to nije svi\u0111alo, ali kad nam je bucmasti pametnjakovi\u0107 na\u0161iroko i naduga\u010dko opisao svoj novi izum, postali smo znati\u017eeljni. Uporno je tvrdio da se ta ukusna riba lako mo\u017ee uhvatiti pomo\u0107u obi\u010dne kuhinjske vilice, dr\u017ealice od metle i komadi\u0107a stakla.<\/p>\n
– Nije riba zec da ju mo\u017ee\u0161 mlatnuti batinom po glavi – nismo mu vjerovali.<\/p>\n
Zapravo, vilica i batina su mo\u017eda i imali nekog smisla, ali kog \u0107e mu vraga staklo?!<\/p>\n
– A \u0161to \u0107e ti staklo? – upita Mi\u0161o sveznaju\u0107eg Teslu.<\/p>\n
Na\u0161 je ulizanac na to stao na mekoj zemlji crtati neke \u010dudne strjelice i kru\u017ei\u0107e, spominju\u0107i neke svjetlosne zrake, koje putuju pravocrtno i onda se, vrag bi ga znao za\u0161to, na povr\u0161ini vode predomisle, pa nekamo skre\u0107u, pa se i \u0161tap na povr\u0161ini lomi, ali ipak ostaje cijel, a na\u0161e o\u010di su…<\/p>\n
Bolje da ga Mi\u0161o ni\u0161ta nije ni pitao. Vi\u0161e bismo razumjeli. Ovako smo samo potvrdno klimali glavama, ne hote\u0107i jedan drugomu priznati da su Tesline strjelice i crtice za nas, obi\u010dne smrtnike, ipak \u0161panska sela.<\/p>\n
Razi\u0161li smo se pred no\u0107. Prije ulaska u ku\u0107u, Mi\u0161o me povu\u010de za rukav.<\/p>\n
– Do\u0111i u staju, ne\u0161to \u0107u ti pokazati.<\/p>\n
– Mogu li i ja s vama?<\/p>\n
Zna se tko postavlja ovakva pitanja. \u0160unjali smo se sumrakom, uz ogradu i, pretr\u010dav\u0161i prostrano dvori\u0161te, u\u0161li u staju. Mje\u0161avina najrazli\u010ditijih neugodnih mirisa pro\u010distila mi je sinuse. Uh, taj moj gradski nos!<\/p>\n
Nekim neodre\u0111enim glasom iz mraka nas pozdravi magar\u010di\u0107 Mago. \u010cogrlja ga je kupio na Staru godinu. Obojili su ga \u017eivim bojama, kao uskr\u0161nje jaje, te takvoga vodili po selu. I, Nova je godina pro\u0161la, a Mago ostao.<\/p>\n
– Ovamo! – poluglasno me pozove Mi\u0161o.<\/p>\n
\u010cu\u010dnusmo ispod Maginih jasli. U polumraku su se nazirali \u010dudnovati obrisi. Gorio sam od znati\u017eelje.<\/p>\n
Kad je Mi\u0161o skinuo pra\u0161njavi, zeleni prekriva\u010d, zamalo sam se izvrnuo na le\u0111a. Ovo je uistinu pravo otkri\u0107e.<\/p>\n
– Djed zasigurno i ne zna za njega – objasni mi Mi\u0161o. – Sutra \u0107emo…<\/p>\n
Uh, \u0161to \u0107emo sve sutra s njime raditi!<\/p>\n
Prije spavanja smo se u mraku \u010ditav sat do\u0161aptavali, oslovljavaju\u0107i pritom predmet ispod jasli tajanstvenim “ono”.<\/p>\n
<\/p>\n
\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014<\/p>\n
<\/p>\n
Mario \u0160ari\u0107<\/strong><\/p>\n Ro\u0111en je u Bjelovaru 1963. Po zanimanju je u\u010ditelj.\u00a0Pri\u010de za djecu objavljivao je u dje\u010djim \u010dasopisima “Smib” i “Radost”. Njegov najve\u0107i autorski uspjeh je dje\u010dji roman o odrastanju na Tre\u0161njevci, koji se zove “Tre\u0161njeva\u010dke tre\u0161nje”. Objavljen je 1990-te godine u kultnoj dje\u010djoj biblioteci “Vjeverica”. Roman je iste godine bio nominiran za nagradu “Grigor Vitez”. Neke od njegovih pri\u010da, kao i dijelovi romana “Tre\u0161njeva\u010dke tre\u0161nje” mogu se i danas na\u0107i u \u010ditankama za ni\u017ee razrede osnovne \u0161kole.<\/p>\n Objavljena djela:<\/p>\n “Tre\u0161njeva\u010dke tre\u0161nje”, “Mladost – Zagreb”, edicija “Vjeverica”, 1990<\/p>\n “Jezero od lego kocaka”,\u00a0www.digitalne-knjige.com, 2012<\/p>\n Kontakt:<\/strong><\/p>\n Vi\u0161e podataka o gospodinu Mariju \u0160ari\u0107u\u00a0mo\u0107i \u0107ete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2018\/11\/001.jpg\")
<\/p>\n