![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2018\/11\/005a-1.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Toplo ljetno jutro blistalo je rosu mlade trave na ledini uz \u017eeljezni\u010dku prugu, a gore iznad \u0160arampova kri\u0161om i stidljivo pomaljale su se sun\u010deve zrake dok se \u017euta kugla polako pokazivala jutru koje je otvaralo svoje pospane kapke.<\/p>\n
Dremljivo je milila zlatna vatrena rumen iznad uspavanih vrhova gorskih divova: hrastova, grabova i bukava pretvaraju\u0107i jutro u radosni kliktaj zanosne vedrine, dremljivoga bu\u0111enja i razdraganost du\u0161e, tijela i misli.<\/p>\n
Lijeno je dokloparala parnja\u010da pi\u0161te\u0107i i dime\u0107i slavonskom ravnicom. Putni\u010dki vlak. Dok je vlak pristajao uz otvaranje vrata iznad stepenica koje su \u0161tr\u010dale ispred vrata, ozario me osmijeh na licu mlade plavokose djevojke krupnih crnih o\u010diju.<\/p>\n
Skamenjen sam se zagledao u te duboke crne o\u010di koje su me tako veselo pozdravljale, a ona je u laganoj svijetlozelenoj ljetnoj haljinici s bijelim cvjeti\u0107ima vedro i poletno sko\u010dila na crni ugljeni trotoar, zagledala se u mene, zastala, \u0161iroko se osmjehnula i produ\u017eila dalje, a ja sam se smotan i zbunjen jedva popeo u vagon dr\u017ee\u0107i se za \u017eeljezni rukohvat. Ona se mangupski nasmijala i jo\u0161 jednom me o\u0161inula svojim bistrim pogledom. Ja, tek zavr\u0161eni osnovno\u0161kolac, jo\u0161 nisam do\u017eivio ovakvu amorovu strelicu koja me prodrmala ja\u010de od elektri\u010dnoga re\u0161oa kojemu je s jedne noge spao emajl pa me svaki put tresne struja kada ga uklju\u010dujem u uti\u010dnicu iznad grla \u017earulje nasred stropa u kuhinji.<\/p>\n
I cijeli sam bogovjetni dan poskakivao kao mlado razigrano \u017edrijebe. Veselio se svemu, fu\u0107kao i mumljao, to jest pjevu\u0161io neke rije\u010di koje ni sam nisam razumijevao, ako je to uop\u0107e i bilo pjevu\u0161enje ili samo nekakvo radosno brundanje.<\/p>\n
Rekli su mi da je srednjo\u0161kolka i da \u0107e \u017eivjeti u na\u0161em selu s mamom koja se udala za sredovje\u010dnoga mje\u0161tanina.<\/p>\n
I vi\u0161e je nisam vidio niti sreo, niti pitao za nju jer je starija od mene barem dvije godine, mo\u017eda i vi\u0161e. Za nju sam nedozreli klinac, zelenko balava nosa. Iznenada sam se zacrvenio kao feferonka susretnuv\u0161i je na tre\u0107em kilometru puta od moje ku\u0107e do \u0161kole.<\/p>\n
Bila je vesela i radost joj je sjajila iz o\u010diju. Nje\u017eno bijelo lice ozarilo je blago rumenilo. Opet mi se mangupski osmjehnula i onako malo namignula ispod oka, a ja sam smeten uspio samo promrsiti najidiotskiji pozdrav:<\/p>\n
– Zdravo!<\/p>\n
– Zdravo! – nasmijala se i pro\u0161la pored mene.<\/p>\n
Njena duga plava kosa raspu\u0161tena uz uska ramena prekrivala joj je vrat. Kri\u0161om sam je promatrao, a ona se okrenula, nasmijala se i mahnula mi nehajno rukom preko svoje \u0161kolske torbe.<\/p>\n
Plamen zanosa prostrujao je od tjemena do no\u017enoga palca i bio sam tako sretan. Ona mi je rekla \u201eZdravo!”, ali to nije bilo ono \u0161kolsko, izbijalo je iz toga ba\u0161 ono ne\u0161to \u0161to ti raspaljuje srce, misli i du\u0161u. Bilo je u tom ba\u0161 ono ne\u0161to posebno \u0161to \u010dovjek mo\u017ee nositi u svome srcu cijeli \u017eivot s tako jednostavnom rije\u010dju.<\/p>\n
Od tada smo se na tre\u0107em kilometru susretali svakog dana. Ja sam je tra\u017eio pogledom jo\u0161 od Dragani\u0107 potoka da se pojavi laganim korakom gore na maloj uzvisini kraj trafostanice. Sav sam se uko\u010dio i uspravio, a kada sam do\u0161ao blizu, svaki bi se put zarumenio, zacrvenio i procijedio samo\u201ezdravo”, a njezine vesele crne o\u010di vragolasto su mi se nasmijale. Izme\u0111u rumenih usana rastegnutih u smije\u0161ak bijelili su se njezini zubi i do mene bi opet doprlo samo ono \u201ezdravo” koje mi nije dalo mira, a koje bi me uzdizalo do zvijezda i nosilo na prstima sve do \u0161kole jo\u0161 cijela dva kilometra.<\/p>\n
Moji su snovi ispunjeni njezinim likom, ali nikome se nisam usudio spomenuti njezino ime niti priznati samome sebi da sam se zaljubio. Idiotski se zaljubio u odraslu, pravu djevojku, a ne u neku \u0161mrkavicu iz razreda.<\/p>\n
Tako su zavr\u0161ili \u0161kolski praznici. O\u010dajno. Bedasto. Glupo. Kako \u0107u je sada susretati? Vi\u0161e je ne\u0107u mo\u0107i niti pozdravljati. Ne\u0107u je, mo\u017eda, vi\u0161e nikada niti vidjeti. Rasla je zebnja, ali i potajna nada u neki ponovni neo\u010dekivani susret.<\/p>\n
Jo\u0161 su mi rekli da je ona zavr\u0161ila srednju \u0161kolu. Studirat \u0107e, oti\u0107i \u0107e iz moga sela, ali ne i iz moga srca. Sramio sam se oti\u0107i do njezine ku\u0107e. \u0160to bi mi rekla? \u0160to bih joj rekao? I tako sam je na ljetnim praznicima uspio samo jednom vidjeti prolaze\u0107i pored njezine ku\u0107e dok je ona ulazila u svoje dvori\u0161te zatvaraju\u0107i visoka dvori\u0161na vrata. U\u0161la je ne \u010dekaju\u0107i da do\u0111em bli\u017ee. Nije mi niti mahnula. Nije me niti pogledala. Ugrizla me za srce. Pravio sam se va\u017ean. Ba\u0161 me briga za tu bezveznu djevojku. Uostalom, nije mi ona ba\u0161 ni\u0161ta, ama ba\u0161 ni\u0161ta. Taman posla da sam se zaljubio. Ba\u0161 se imam u koga zaljubiti. Vidi kolicna je! Ni\u017ea je od mene za cijelu glavu. Ljutito sam produ\u017eio dalje, a ona je otvorila vrata, nasmijala se i doviknula mi:<\/p>\n
– Hej, zdravo! Kako si?<\/p>\n
Srce mi je sna\u017eno zakucalo, prsa se nadula od sre\u0107e, a u vratnim venama zastala krv. Uspio sam zbunjeno promrsiti:<\/p>\n
– Zdravo! – i va\u017eno krenuo dalje.<\/p>\n
– Kako se zove? \u010cime se bavi? – nikoga nisam pitao jer nisam htio priznati da je tajno volim, da je volim ja \u0161esnaestogodi\u0161nji pubertetlija, volim nju – djevojku crnih okruglih o\u010diju, zrelu djevojku veseloga i sretnoga osmijeha.<\/p>\n
Jesen je zakora\u010dila u na\u0161e \u017eivote, krenuo sam u tre\u0107i razred srednje \u0161kole. Prolaze\u0107i pored njezine ku\u0107e ugledah je naslonjenu na prozoru. Oslu\u0161kivala je moje korake koji su odzvanjali na asfaltnoj cesti. Nije me pratila pogledom, ali se osmjehnula kada sam do\u0161ao tik do prozora.<\/p>\n
Njezine krupne crne o\u010di su me motrile, ali na licu nije bilo osmjeha. Nalak\u0107ena na obje ruke gledala je u mene bez osje\u0107aja, bez sjaja, i ja sam samo procijedio:<\/p>\n
– Zdravo! – ona je veselo odzdravila i na trenutak se osmjehnula, ali je osmijeh prekrio tugaljiv izraz.<\/p>\n
Od tada sam skoro svaki dan nestrpljivo \u010dekao polazak u \u0161kolu, da pro\u0111em pored prozora i da vidim njene crne o\u010di koje su me nestrpljivo o\u010dekivale.<\/p>\n
Tvrdim asfaltom odzvanjali su moji koraci, a kora\u010dao sam \u010dvrsto, vojni\u010dki o\u0161tro dok su cvekovi [1] na ko\u017enim \u0111onovima crnih cipela ritmi\u010dno odzvanjali da se \u010duje u pola sela. Neka zna da idem, neka \u010duje da prolazim, neka se nasloni na pozor, neka mi ka\u017ee samo jednu jedinu rije\u010d.<\/p>\n
I pro\u0161la je jesen. Zima se poigrala ki\u0161om, vjetrom, ledom i snijegom, a ja sam odva\u017eno kro\u010dio pored njezinoga bijelog prozora na bijeloj fasadi ku\u0107e za koju su govorili da je najljep\u0161a ku\u0107a u selu, ali meni je bila ljep\u0161a djevojka iza zamagljenih stakala koja me svaki dan kri\u0161om ispratila svojim pogledom.<\/p>\n
Najednom se izgubila. Nisam je vidio, nije me \u010dekala, a moja tiha i tajna patnja polako je kopnjela i gubila se u jesenjoj i zimskoj maglu\u0161tini.<\/p>\n
Nakon du\u017eeg vremena sam slu\u010dajno, ba\u0161 slu\u010dajno (malo sutra), pitao svoju mamu zna li kamo je oti\u0161la djevojka.<\/p>\n
– Za\u0161to pita\u0161?<\/p>\n
– Pa, tako\u2026 ne vidim je vi\u0161e\u2026<\/p>\n
– Bolesna je.<\/p>\n
– Bolesna?<\/p>\n
– \u0160e\u0107er\u2026 leukemija\u2026<\/p>\n
– \u0160e\u0107er? Leukemija\u2026<\/p>\n
– Ne vidi vi\u0161e\u2026<\/p>\n
– Ne vidi?<\/p>\n
– Jadna. Sirotica. Te\u0161ko njezinoj sirotoj, jadnoj mami\u2026 Mame su uvijek jadne i nesretne kada im se djeca razbole\u2026 neki dan sam razgovarala s njom\u2026 plakala je – i mojoj majci se skotrlja\u0161e dvije suze niz lice\u2026<\/p>\n
– Ima li lijeka?<\/p>\n
– Ne znam\u2026 te\u0161ko – i obri\u0161e rubom marame svoje suze.<\/p>\n
– Ima li nade?<\/p>\n
– Ne znam – uzdahnu moja mama.<\/p>\n
Ostadoh potresen. Glavom su mi strujale horde misli kako joj pomo\u0107i, kako je spasiti. \u0160to u\u010diniti? Uostalom, nije ni va\u017eno vidi li ili ne jer sada je volim jo\u0161 vi\u0161e i jo\u0161 sna\u017enije. Oti\u0161ao bih kod nje, ali ne znam ho\u0107e li zbog toga biti sretna ili tu\u017ena. Oti\u0161ao bih, ali kako – u mojoj neodlu\u010dnosti su prolazili dani, mjeseci i godine.<\/p>\n
Izmjenjivala su se ljeta i zime, prolje\u0107a i jeseni, a dva vedra crna oka u \u010dijoj sam se dubini oslikavao nisu me do\u010dekivala niti pratila. Izgubi\u0161e se na stazama mojega odrastanja i puta u \u017eivot.<\/p>\n
Vrativ\u0161i se sa studija u svoje rodno selo, sjetio sam se crnih, veselih o\u010diju i izaziva\u010dkog mangupskog osmijeha i miga ispod oka te sam otvoreno pitao mamu.<\/p>\n
– Gdje je ona djevojka? Zna\u0161 ona, \u0161to je bila\u2026<\/p>\n
– Ti ne zna\u0161?<\/p>\n
– \u0160to?<\/p>\n
– Stvarno ne zna\u0161?<\/p>\n
– Udala se?!<\/p>\n
– Ne\u2026 umrla je.<\/p>\n
Bilo je prolje\u0107e. Vo\u0107ke su u punom cvatu. Lastavice su se vratile u svoja gnijezda, vrapci su \u017eivnuli u \u017eivicama i slavuj je biglisao otu\u017enu pjesmu dok mi se suha suza skotrljala duboko u du\u0161i od bola za djevojkom crnih, veselih o\u010diju kojoj nisam znao ni ime, a volio sam je, volio\u2026<\/p>\n
<\/p>\n
\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014\u2014<\/p>\n
<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2018\/06\/004-5.jpg\")
<\/p>\n
Dragan Mi\u0161\u010devi\u0107<\/strong><\/p>\n Ro\u0111en je 5. velje\u010da 1947. godine u selu Paklenica gdje je zavr\u0161io \u010detiri razreda osnovne \u0161kole. Vi\u0161e razrede osnovne \u0161kole zavr\u0161io je u Novskoj.<\/p>\n Zahvaljuju\u0107i izvanrednoj profesorici Miri Lon\u010dar u Srednjoj ekonomskoj \u0161koli u Novskoj odu\u0161evljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i \u010ditanje, te je nakon srednje \u0161kole diplomirao na Odsjeku\u00a0 hrvatski\u00a0 jezik i knji\u017eevnost na Pedago\u0161koj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i knji\u017eevnost.<\/p>\n Po\u010detak pisanja i prvi honorar se\u017ee u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagra\u0111en od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o bra\u0107i, pa su ga oboje izdevetali, jer se bra\u0107i ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to \u017eiva istina, ali je jo\u0161 \u017eivlja istina da je dobio po\u0161tenu porciju, pa mu pisanje nije jo\u0161 dugo padalo na pamet.<\/p>\n Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za \u0161kolske priredbe. Jedan kra\u0107i igrokaz \u201eBele\u201d imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kra\u0107ih igrokaza i dramatizacija pri\u010da napisao je za \u0161kolske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u \u0161koli i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Klo\u0161tru.<\/p>\n Nekoliko zapo\u010detih djela ostalo je nedovr\u0161eno jer je ocijenio da ona ba\u0161 i nisu za Nobelovu nagradu.<\/p>\n Kontakt:<\/strong><\/p>\n Vi\u0161e podataka o gospodinu Draganu Mi\u0161\u010devi\u0107u mo\u0107i \u0107ete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2018\/11\/005-1.jpg\")
<\/p>\n