![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2023\/01\/000-2.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Ba\u0161 je bezvezan dan. Ni\u0161ta se ne doga\u0111a. Ljeto pr\u017ei, a ne znam kamo se djenuti da nisam na \u0161tetu i teretu. Sunce upeklo, a mi djeca\u00a0 dah\u0107emo u hladovini dok odrasli vje\u010dno ne\u0161to rade: kopaju, prekopavaju, \u0161araju i ogr\u0107u kukuruze, kose i potka\u0161aju, kr\u010de i rasijecaju me\u0111e i \u017eivice, bave se drvima, timare marvu, hrane svinje, vabe koko\u0161i i pili\u0107e, hiljadu poslova\u00a0 i tisu\u0107u stvari zijeva u njih \u2013 a oni se vrte s posla na posao \u2013 ba\u0161 im je lijepo!<\/p>\n
Snatrenje i bezvoljnost prekida Ba\u0107a:<\/p>\n
– Ima\u00a0 vrganja!<\/p>\n
I kao o\u0161iljen \u0161ilom razvu\u010de usta od uha do uha.<\/p>\n
Kre\u0107emo bez dvoumljenja u \u0161umu po vrganje. Cijela dru\u017eba. I sepeti, naravno. Uskim sokakom, skrivenim u \u0161ipra\u017eju gloga, lijeske, divljih tre\u0161anja, kupina, svibi\u0107a, klenova i raznom travurinom u kojoj se kriju gu\u0161teri zelemba\u0107i, poneka bjelou\u0161ka ili debela pti\u010darka. Bosonogi tabamo strmom uzvisinom prema Carevini ispod Sisveta. Ne zastajkujemo. Odlu\u010dni smo \u010dim prije napuniti na\u0161e sepete vrganjima i rujnicama. Netko malo potr\u010di uzbrdicom, ali za\u010das stane pa pri\u010deka, drugi se otegli kao steone krave, ali idu. \u0160utke se kre\u0107emo ispod groblja na Kremenduku, evo nas na Koli\u0161tu, sti\u017eemo u Imovinu, po\u010detak hrastove, bukove i grabove \u0161ume. Putem se zaustavljamo kod hrasta na kojem uvijek vrve jelenci, a ispod hrasta se uvijek prona\u0111e poneki\u00a0 pokojni\u00a0 jelenak ili barem njegovi o\u0161tri rogovi.<\/p>\n
Mi smo ih nazivali ljiljani. Nekad smo promatrali ljutu borbu izme\u0111u dva razbje\u0161njela jelenka koji su se uhvatili u ko\u0161tac svojim klije\u0161tima i ne uzmi\u010du.<\/p>\n
Kro\u010dimo ispod visokih ponosnih hrastova. Kro\u0161nje se nadvile iznad puta prave\u0107i debelu hladovinu. Dozivamo gljive, ali od gljiva ni spomena. Skre\u0107emo s puta. Gazimo po mekoj mahovini. Onda \u0161u\u0161kamo po suhom li\u0161\u0107u i tabanamo uskim stazicama. Tek tu i tamo na\u0111emo koju ludaru ili muharu pa je dernemo no\u017enim\u00a0 palcem da se sva razleti i capamo dalje.<\/p>\n
Zaviri ovamo, zaviri onamo, za\u0111i u gusti\u0161, spusti se niz udubinu, popni se na bre\u017euljak, iza\u0111i na tren na omanji proplanak, svezi se na starki niz kakvu urvinu, uspentraj se na neke omanje visove i i kona\u010dno se zaustavimo\u00a0 na nekoj kosoj padini hrastika. Okupimo se pod jednim hrastom\u00a0 na kojem vrve ljiljani. Pokupimo kojeg pokojnog, guramo prste me\u0111u otkinuta klije\u0161ta. Spazio sam jednog velikog koji se hitro penje uz hrastovo deblo. Poku\u0161avam ga uhvatiti. Poskakujem. Poskakuju i ostali, ali on je ve\u0107 odmaglio u razgranatu \u0161iroku kro\u0161nju.<\/p>\n
Gljive smo ve\u0107 zaboravili. Nema veze. Ovako nam je jo\u0161 ljep\u0161e.<\/p>\n
– Hajdemo ku\u0107i!<\/p>\n
– Ku\u0107i?! – sjetimo\u00a0 se mi da na tom svijetu postoje i ku\u0107e, prava mora za djecu kad moraju \u010damiti u ku\u0107i dok \u010duje\u0161 da se neki mulci negdje igraju i dovikuju da ti do\u0111e slabo, a ti ne smije\u0161 van. Ali, \u0161ta \u0107e\u0161, mora se po\u0107i ku\u0107i.<\/p>\n
Polazimo prema \u0161umskom putu. Izbijamo na prteni put \u0161to vodi do Sisveta. \u0160uma nas sakrila ispod svojih \u0161irokih kro\u0161anja. Ne vidi se nigdje ni\u0161ta osim debelih hrastova obraslih mahovinom i niskog raslinja i ponekog zimzelena.<\/p>\n
– A kud?!! – zine Ki\u0107a.<\/p>\n
– Ovamo! – veli Ba\u0107a.<\/p>\n
– E, ba\u0161 ovamo! – protivi se Mrgud.<\/p>\n
I tako po\u010dne naga\u0111anje ovamo, onamo, ovuda, tamo, amo i tko zna dokad bi trajala prepirka da\u00a0 Ba\u0107a nije krenuo putem i va\u017eno dobacio:<\/p>\n
– Ja odoh ku\u0107i, a vi kamo ho\u0107ete! I zasepeti pored ljiljanovoga hrasta u gusti\u0161 – Za njim po\u0111o\u0161e mla\u0111e mu sestre Puja i Cica, a bra\u0107a Ki\u0107o i Mrgud zagrabi\u0161e na drugu stranu.<\/p>\n
Za trenutak stojim sam, samcat, jer su sestre Mirjana i Marija krenule svaka svojim putem.<\/p>\n
– Pih, kakvo usrano dru\u0161tvo, procjedim u sebi i\u00a0 udarim svojim pravcem kroz rje\u0111u \u0161umu. Izbasam na neki puti\u0107, prostudiram sve smjerove i krenem u nekom pravcu.<\/p>\n
Tabani me ve\u0107 bole, ali izlaza ne nazirem. Odjednom, gle \u010duda, kraj ljiljanova hrasta, odakle smo i krenuli sjede Ba\u0107a, Cica i Puja s Mirjanom, a nasuprot njima sjede Mrgud, Ki\u0107a i Mara!<\/p>\n
– Mi smo se izgubili, veselo me do\u010dekuju.<\/p>\n
Sjedimo u debeloj hrastovoj hladovini na debeloj, mekoj sme\u0111ezelenoj mahovini i vije\u0107amo. Ovamo, onamo, ali \u0161uma se oko nas zatvorila, stisla nas u svoj zagrljaj i nigdje joj kraja ni konca, ni ulaza ni izlaza. Za\u010das ustajemo. Noge nas nekamo nose. Opet smo na nekom puti\u0107u \u0161to migolji i zavija izme\u0111u stoljetnih hrastova.<\/p>\n
– Pst! – sik\u0107e Ba\u0107a.<\/p>\n
– Bje\u017eimo! – prestravljeno \u0107e Ki\u0107a.<\/p>\n
– \u0160to je? – zapanjeno pitam , a juna\u010dke noge presti\u017eu sve ostale trka\u010de.<\/p>\n
– Vidio sam robija\u0161a, priop\u0107ava Ba\u0107a.<\/p>\n
– Ima sjekiru u ruci, dodaje Ki\u0107a.<\/p>\n
– A tko je!?<\/p>\n
– Ne znam! Bje\u017eimo!<\/p>\n
Bezglavo glavinjamo \u0161umom, a sepeti nas zavaguju na jednu stranu.<\/p>\n
-Hu! – otpuhujemo u jednom mladom bukovom gusti\u0161u\u00a0 iz kojeg pojuri gu\u0161ter zelemba\u0107, a sljepi\u0107 potra\u017ei spas pod suhim li\u0161\u0107em.<\/p>\n
– Zna\u0161 da sljepi\u0107 ne vidi? – va\u017eno \u0107e Mrgud.<\/p>\n
– Kako ne bih znao, imam jednog kod ku\u0107e, la\u017eem ja.<\/p>\n
Vrtimo glave na sve strane. \u0160to \u0107e se desiti ako nas ubije!? Ako nas baci u neku jamu\u2026<\/p>\n
– Ja se bojim, priznaju u isti glas i Puja i Cica.<\/p>\n
– I ja, ozbiljno \u0107e suhim glasom Mirjana.<\/p>\n
Trnci mi struje ki\u010dmom, ali ne bih priznao da se bojim premda mi lice pozelenilo. S nevjericom kre\u0107emo u pravcu odakle smo i do\u0161li. Prolazimo izme\u0111u razgranatih hrastova. Nigdje nikog. \u0160trekamo pred svakim daljim hrastom. Naga\u0111amo tko bi mogao biti:<\/p>\n
Mo\u017eda je \u010detnik, usta\u0161a, kri\u017ear, \u0160vabo, mo\u017eda je i Tur\u010din jer u Sisvetama ima Turski kanal, a u njemu sigurno \u017eive Turci. I tako natrapamo na poznati \u0161umski put! Spas! Spas! Ali, na koju stranu, gdje je sada sjever, a gdje jug?<\/p>\n
Kre\u0107emo u jednom pravcu, pa se vra\u0107amo nazad. Kuda god krenemo, \u010dini se da idemo u pogre\u0161nom pravcu. Svi hrastovi isti, li\u0161\u0107e jednako, put ravan i jednoli\u010dan.<\/p>\n
Idemo, gazimo, ljumamo. Put nam sve nepoznatiji. Na jednom usponu naziru se nasred puta razbijeni porculanski tanjuri. To nam je poznato: Ka\u017eu da je jedan \u010dovjek iz Kri\u010daka, sela negdje u \u0161umi iznad Sisveta, kupio u Novskoj tanjure i nosio ih na le\u0111ima. Tu je pukao remen i svi se tanjuri razbili.<\/p>\n
Juri\u0161amo malom uzbrdicom i sti\u017eemo do hrasta na kojem jo\u0161 od rata vise ostaci padobrana. Ka\u017eu da je tu iz aviona isko\u010dio savezni\u010dki pilot i padobran mu se zakva\u010dio za hrast. Spasili su ga, ali su \u017euti dijelovi padobrana visoko u kro\u0161nji bili putokaz da idemo u krivom smjeru.<\/p>\n
– Znate li gdje \u0107emo sti\u0107i?<\/p>\n
– U Sisvete!<\/p>\n
– Da!<\/p>\n
– Dobro da nismo na\u0161li gljiva. Tko bi vukao sepet pun gljiva?<\/p>\n
Uskoro nas pozdravlja svjetlost. U Sisvetama smo. Jedan puteljak vodi na izvor To\u010dak, a jedan \u0161to ide ravno vodi nas na vrh brijega do piramide. Na njoj natpis: Zabranjeno penjanje!<\/p>\n
To su natpisi za malu djecu, a ne za nas. Veremo se na drvenu piramidu, koja je u ratu bila osmatra\u010dnica. S nje se vidi do Jasenovca, tako smo \u010duli, ali mi vidimo daleko.<\/p>\n
Kona\u010dno znamo put. Tr\u010dimo u suprotnom smjeru. Veseli i zajapureni susre\u0107emo jednog \u010dovjeka iz sela kojeg dobro poznajemo, a on nam dovikuje:<\/p>\n
– Djeco, kuda stalno bje\u017eite?<\/p>\n
– Mi ga pozdravljamo s dobardan i va\u017eno priop\u0107avamo:<\/p>\n
– Bili smo se izgubili<\/p>\n
Jurimo kroz Carevinu, Imovinu, preko Koli\u0161ta\u00a0i izbijamo pored groblja na Kremenduk, a ispod njega mirno dremucka na\u0161e drago seoce. Kotrljamo se nizbrdicom na\u0161im sokakom da sve puca \u010da\u010dak pod bosim\u00a0 tabanima.<\/p>\n
Kod ku\u0107e jedva da su i primijetili na\u0161 povratak. Moja mama je samo primijetila:<\/p>\n
– O, vi se ve\u0107 vratili!<\/p>\n
<\/p>\n
———————————<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2018\/06\/004-5.jpg\")
<\/p>\n
Dragan Mi\u0161\u010devi\u0107<\/strong><\/p>\n Ro\u0111en je 5. velje\u010da 1947. godine u selu Paklenica gdje je zavr\u0161io \u010detiri razreda osnovne \u0161kole. Vi\u0161e razrede osnovne \u0161kole zavr\u0161io je u Novskoj.<\/p>\n Zahvaljuju\u0107i izvanrednoj profesorici Miri Lon\u010dar u Srednjoj ekonomskoj \u0161koli u Novskoj odu\u0161evljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i \u010ditanje, te je nakon srednje \u0161kole diplomirao na Odsjeku\u00a0 hrvatski\u00a0 jezik i knji\u017eevnost na Pedago\u0161koj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i knji\u017eevnost.<\/p>\n Po\u010detak pisanja i prvi honorar se\u017ee u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagra\u0111en od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o bra\u0107i, pa su ga oboje izdevetali, jer se bra\u0107i ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to \u017eiva istina, ali je jo\u0161 \u017eivlja istina da je dobio po\u0161tenu porciju, pa mu pisanje nije jo\u0161 dugo padalo na pamet.<\/p>\n Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za \u0161kolske priredbe. Jedan kra\u0107i igrokaz \u201eBele” imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kra\u0107ih igrokaza i dramatizacija pri\u010da napisao je za \u0161kolske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u \u0161koli i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Klo\u0161tru.<\/p>\n Nekoliko zapo\u010detih djela ostalo je nedovr\u0161eno jer je ocijenio da ona ba\u0161 i nisu za Nobelovu nagradu.<\/p>\n Kontakt:<\/strong><\/p>\n Vi\u0161e podataka o gospodinu Draganu Mi\u0161\u010devi\u0107u mo\u0107i \u0107ete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/digitalne-knjige.com\/wp-content\/uploads\/2018\/06\/005-6.jpg\")
<\/p>\n