| POEZIJA DUŠOM ISPJEVANA |
| |
| Ništa kao poezija ne može opisati i predočiti leksičku sliku prirode i njezine ljepote koje |
| nas okružuju i šire se do neomeđenih misaonih i umnih granica. Čovjek je tek malena |
| jedinka koja se utapa u tu prirodnu beskonačnost i čini je bogatijom i sadržajnijom za |
| jednu živu vrstu koja hodi Zemljom i njenim čarobnim prostranstvom izatkanim od ravnica, |
| brda, dolina, rijeka, jezera, mora, pa sve do plavog neba i visokih planina. |
|
| Pjesnikinja Tatjana Grgić piše poeziju za svoju dušu i živi je od jutra do sutra. Ona ne |
| izmišlja sterilne jezične bravure niti razotkriva plitke termalne izvore snova tamo gdje ih |
| nema niti će ih biti. Njezin duh i pogled upijaju slike, boje i mirise iz okruženja u kome se |
| svakodnevno kreće. |
|
| Pjesma ima mogućnost predočavanja slike riječju i opisom onog što se vidi ili zamišlja u |
| glavi pjesničkoj. Ona dočarava detalje opažene okom ili dotaknute mišlju. Stvarnost se |
| preslikava na listu papira onakvom kakva jeste i kakvu, bez zadrške, volimo. Svako |
| karikiranje zbilje i njeno prikazivanje u drugom i drugačijem obliku, čemu su skloni neki |
| umjetnici pa i sami pisci, predstavlja svojevrsnu izdaju iskonske ljepote onog što vidimo i |
| što osjećamo. Realno je ono što je objektivno i njega ne može ništa nagrditi, ma koliko |
| da se nadrealni trude i upinju. |
| |
| Poezija je oduvijek bila govor duše, dok su prozne vrste pripovijesti tijela. A duša je duša, |
| dok je tijelo kretnja, koja traje dok se duša ne ugasi. |
|
|
| |
