Meni se još ne umire! (iz knjige “Moja Biblija”, Borisa Golića)

Ekonomski rast bez društvenog napretka ostavlja veliku većinu ljudi u siromaštvu, dok nekolicina povlaštenih ubire koristi rastućeg izobilja.

John F. Kennedy

Kažu da smo mi Hrvati jedni od najnesretnijih, najrazočaranijih, najmrzovoljnijih, najpesimističnijih i najnezadovoljnijih naroda na svijetu, na kugli zemaljskoj i u svemiru. Stalno nekoga omalovažavamo i vrijeđamo, bježimo od bilo kakve odgovornosti, bježimo od odgovornosti za svoje ponašanje, pa i od odgovornosti za izrečeno i stalno smo u nekakvim svojim zabludama, greškama i pogreškama. Pa stoga stalno nekome govorimo svoje istine ili laži i stalno iznosimo svoje apsurdne teorije zavjere. A problem je taj što ništa nismo prepoznali, što ništa nismo uočili, što ništa nismo spriječili, što na ništa nismo reagirali pravovremenom, što smo dozvolili da nam se dogodi kolaps i bankrot gospodarstva. I umjesto da se pokrijemo ušima i šutimo, mi navlačimo našu masku pravednika, larmamo bez veze, vrijeđamo, izazivamo nove ratove i vičemo svoje ratne i nacionalističke pokliče. Umjesto, da smo sve to pohranili u našu podsvijest, mi govorimo i pitamo:„Gdje si ti bio 1.991. godine? Bio si u Munchenu ili u Harkanju. Ti si ratni dezerter ili u najgorem slučaju ratni profiter. Ne ide to tako. Ili ćeš biti s nama ili ćeš biti protiv nas. Srbe na vrbe!“

Jer mi smo mrgudi i namrštena strašila koja su djecu plašila, mi smo nezadovoljni ljudi. A ako to nismo, onda smo cinici, svemu prigovaramo i želimo svakom loncu biti poklopac. Želimo nešto, a ne znamo što. Ne znamo bi li kakili ili bi piškili. Poniremo u svoje ludilo i iz njega ne izlazimo. Stoga stvaramo kaos, stoga se agresivno ponašamo, stoga doživljavamo živčane slomove, ako nešto ne dobijemo. Ili se bunimo protiv svega i svačega. Uopće nismo suvremeni i moderni. Uopće nismo prihvatili to da je naš zemljak Nikola Tesla izmislio struju. Da je podčinio prirodu u našu korist. I umjesto da se toga dičimo, što smo pridonijeli razvitku znanosti, mi se toga stidimo i to niječemo na sve moguće i nemoguće načine. Jer Nikola Tesla je Srbin, jer on je nepoželjan i nije k nama dobrodošao. Pa tako više od pola Hrvatske ni ne zna za mjesto Smiljan, odakle je on potekao, a više od tri četvrtine Hrvata nije nikad ni bilo u tom Smiljanu i u njegovom muzeju.

Još uz to biramo nekakve koji nam ne donose nikakve promjene i nikakve zaokrete, koji se ne bore protiv korupcije, protiv našeg nepotizma i klijentelizma i koji se ne bore za naš gospodarski oporavak. Pa smo valjda zbog toga lošeg zdravlja, BDP nam je nešto viši od 10.000 eura, a u Europskoj uniji on je preko 30.000 eura. Pa smo gospodarski nerazvijeni, niskog standarda i nesretni. Jer kažu da se nisu ostvarila nadanja naših građana o boljem životu u Europskoj uniji. Pa smo tako duplo ili trostruko razočarani. Jer nemamo se sa kime uspoređivati u Europi, pa nam naš premijer zato nudi Afriku i afričke zemlje. Ili nam nudi Ukrajinu, pa kaže kako su oni u posljednjih 20 godina izgubili preko 10 milijuna stanovnika, pada im natalitet i imaju tri milijuna žena više od muškaraca. No, nas brinu posljednje vijesti o našim precima, o našim djedovima i pradjedovima.

Neki arheološki izvori kažu da su se naši pradjedovi jezivo ponašali, da su se hranili sadržajem lubanja svojih neprijatelja, da je to za njih bio ratni trofej, a onda su te lubanje koristili kao posuđe. Pa valjda zbog toga naši sadašnji političari sprovode nekakvu konzervativnu revoluciju, donose nam konzervativnu ideologiju i kada pričaju govore o nekakvim konzervativnim vrijednostima. A nama su ugroženi temelji društva, nama je ugrožena naša egzistencija, jer Poljaci su u posljednjih 30 godina podigli svoj BDP za 200 %, a mi za 6 %. Stoga nikako ne mogu razumjeti Johna Malkovicha da se poziva na svoje hrvatske gene i korijene. Naravno da stoga uvažavam Amerikance kojima je to čudno i koji na to gledaju s nepovjerenjem. A mi bi se trebali okrenuti realnim i životnim vrijednostima. Trebali bi zaboraviti naše tradicije, naše običaje, naše loše navike, naše hranjenje sadržajem lubanja naših neprijatelja. Trebamo zaboraviti naš socijalistički mentalitet i našu naviku pokoravanja. Samo reci ti to nekom našem konzervativcu, odmah će te optužiti za subverzivnost i neprijateljstvo. Jer za njih je konzervativna ideologija nužnost, jer je za njih konzervativna ideologija realnost i svakidašnjost.

Takvi nad nama vladaju. Uloga zakona ne služi za održavanje sloboda, nego za čuvanje poretka kakav jest. A poredak nam ne valja, pa ne valja. Ne možemo se mi vječno držat Tuđmanovih premisa i njegovih misli o 200 bogatih obitelji. Čak se i on toga odrekao i rekao da to nije ozbiljno rekao. Ali njegovi sljedbenici i nastavljači se toga drže kao pijan plota. Naša zemlja je opljačkana i devastirana, a oni se drže tradicija kao pijan plota, jer kažu oni to je naša ukorijenjenost. Drže se oni svojih korupcijskih afera, katastrofalne gospodarske politike i proračunske krize. I naš narod će dati glas svakom onom tko je oštar, brz i efikasan. Ali takvog nema, pa nema. I zato se razni desničari i Crkva koji su udaljeni iz realnog života, iz našeg siromaštva i nezaposlenosti, iz našeg masovnog egzodusa, obračunavaju s onima koji ne dijele njihov svjetonazor i prijete onima koji od nas odlaze. I valjda zato oni inzistiraju na pobačaju, na kontracepciji, na vanbračnoj čistoći. I valjda zato je Crkva otuđena od društva, od siromašnih i potlačenih. I valjda zato oni podržavaju tu našu konzervativnu revoluciju. I valjda zato oni ne podržavaju naš građanski i seksualni odgoj. I zato valjda ima i kod nas pobornika Elizabeth Wurtzel i njene knjige „Prozac nacije“.

Jer mi čekamo nekoga tko će uvesti red u naš nered, tko će uvesti red u naš kaos. Netko tko će dovesti zaokret u našem ponašanju, u našoj inerciji, netko tko će razbiti korupciju, nepotizam i klijentelizam, tko će nam donijeti gospodarski oporavak. Dosta nam je onih koji nam nude 2.000 godina staru ideologiju, dosta nam je onih koji nam ništa novo ne nude. Trebamo zaboraviti naše tradicije, naše običaje, naše loše navike, naš socijalistički mentalitet i našu naviku pokoravanja svemu i svačemu. Trebamo se suprotstaviti nekakvim udrugama koje nam promiču borbu protiv pornografije, za seks u misionarskom položaju, borbu protiv homoseksualizma, borbu protiv pobačaja, borbu protiv kontracepcije, protiv potpomognute oplodnje i borbu protiv Istambulske konvencije. Pa se ponašamo nenormalno, nerazumno i neinteligentno. Pa smo zbog toga psihopate, pa se jednom ponosimo svojim genima kamenim, a drugi puta se toga stidimo. Nekad smo se navodno voljeli tući u kvartu i markirati s nastave. Samo toga se ne sjeća ni jedan stari štemer. On se sjeća da smo mu plaćali porez u cigaretama i da smo dobivali čvrge. Pa se stoga ponašamo kao da nas je nekakav kralj osudio na smrt, kao da smo osuđenici, a nas je netko osudio na naš život svakidašnji. Pa osjećamo tremor, pa brbljamo, blebećemo i izgovaramo proste riječi ili nepovratno psujemo Boga, vraga ili tko zna koga. Svatko si nađe nekakvog krivca i nije u potrazi za svojom smislom, svrhom i srećom.

Umjesto toga smo prihvatili 2.000 godina staru ideologiju. Umjesto toga smo prihvatili nekakav ceremonijalni, vjerski konformizam, a nismo vjeru u Boga ili jesmo? Jednom smo se odrekli te ideologije, a sada smo je ponovo prihvatili. Jer treba nam nekakva duhovnost kad je nestao socijalizam i kada je nastao prazan prostor. Jer mi nismo naučili misliti svojom glavom, jer nam treba netko tko će misliti umjesto nas i tko će nam govoriti što trebamo raditi. Pa ako smo i našli nekoga tko će to činiti umjesto nas zašto smo onda nesretni, razočarani, mrzovoljni, pesimistični i nezadovoljni? Ako smo pronašli svoju vjeru, zašto smo onda takvi? Zašto onda nismo sretni, zadovoljni i optimisti? To je teško dokučivo i razumljivo. Nisu li nas toliko pogodile te pretvorbene, privatizacijske i tranzicijske pljačke? Nije nas ipak pogodio taj stihijski kapitalizam i ortački lopovluk ili jeste? Pa većina od nas se snašla i dobila svoje povlaštene, braniteljske, invalidske ili obične mirovine. Kažu da imamo mnoštvo umirovljenika sa 7 ili 10 godina radnog staža. Nekako smo riješili egzistencijalne probleme, ali nešto ne štima, pa ne štima.

Umjesto toga prihvaćamo nekakve udruge koje nam promiču borbu protiv pornografije, koje su za seks u misionarskom položaju. Koje se bore protiv homoseksualizma, koje su za borbu protiv pobačaja, koje su za borbu protiv kontracepcije, protiv potpomognute oplodnje i koje su za borbu protiv Istambulske konvencije. Umjesto da smo zakoračili u novi život, u našu tranziciju, u našu pretvorbu s novim idejama, mi smo pogodovali onima koji su sve uništili i koji ne znaju što će s tim. Kao da će nam to donijeti nekakav probitak, nekakav prosperitet. Mi u svakom pogledu, svakim danom, sve više nazadujemo i upropaštavamo čega se dotaknemo. Upropaštavamo i naše resurse, ali i naše duše. Drugi ljudi idu u svemu dalje, pa tako i u tome. A naš premijer nam spominje Afriku i Afrički standard i zapošljava nećakinje svojih tajnica, razne šogore, sinove pročelnika, tajnice pročelnika i nećake tajnica i pročelnika. Jer to su njegovi podobnici, jer to su njegovi glasači i dio njegove glasačke mašinerije.

I nikako da se zaborave ratne traume, nikako da jedni prestanu slaviti ratnu pobjedu, a drugi ratni poraz i dan mrtvih. A mnogima je rat oduzeo djetinjstvo i sretan život. Pa nas je sve sastavila naša pretvorbena pljačka, gubitak radnog mjesta i naša privatizacija. Sve loše, da gore ne može biti. I nikako da postanemo Raskoljnikovi, pa da imamo grižnju savjest i pokajemo se. Da nešto zaboravimo ili pošaljemo u naš pakao ili u našu podsvijest. Te tako stalno živimo u svojoj depresiji, u svom mraku, u svom osvetoljublju. I nikome drugom ne želimo pogledati u oči. Imamo zamračeni um i nikad se ne zna kada ćemo puknuti i kako ćemo reagirati. A i naša duša baš nije u redu, ona nam bježi i ne možemo je kontrolirati. Pa se ne zna jesmo li u alkoholiziranom stanju, jesmo li pred nekakvim napadom panike ili smo pod utjecajem halucinogenih droga. Jednostavno što god učinili, mi se ne možemo opustiti. Cijelo vrijeme smo napeti, cijelo vrijeme se čini da smo pod utjecajem opijata i ponašamo se napeti da ne možemo biti napetiji. Mi smo kao napeta puška, ili smo napeti kao struna, a zapeti kao puška, ma što to bilo i ma što to značilo.

Imamo generalni anksiozni poremećaj i stalno brinemo hoće li nas netko u mrkloj noći pozvati u rat i reći nam: kome da javimo, ako pogineš. I ja se toga još ne mogu osloboditi. Najradije bih rekao:

„Pustite smrt na miru. Meni se još ne umire.“

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018 .godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.

2019. godine – “Moja Biblija”.

———————————-

Preuzmite knjigu – “Moja Biblija”, Borisa Golića