Radost pisanja za radost čitanja (iz knjige “Čitaćeva riječ”, Ive Mije Andrića)

Vislava Šimborska – dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1996. godine

Kada sam, sada već dovoljno daleke i nadam se, nepovratne 1993. godine u ratnom Sarajevu, blagodareći poznanstvu i drugovanju s piscem Milanom R. Markovićem, velikim zaljubljenikom, sakupljačem i čuvarom knjižnog blaga, došao do zbirke pjesama Svaki slučaj poljske pjesnikinje Vislave Šimborske /Wislawa Szymborska/, moji skromni pjesnički vidici otvoreni su do neslućenih granica. Zapravo, Šimborska mi je otvorila nepoznata vrata svijeta iza kojih se krije neprocjenjivo bogatstvo misli ukrašenih neobično-običnim ljudskim riječima. Te misli i riječi kao sredstvo njihova prenošenja do ljudske duše i sluha jesu, slobodan sam ustvrditi, izvanzemaljska tvorevina poslana radi uljepšavanja svekolikog života na našoj planeti.

Možda ovih nekoliko uvodnih refleksija ne izražavaju dovoljno moje oduševljenje pri susretu s poezijom Vislave Šimborske No, one u svakom slučaju mogu poslužiti kao putokaz i preporuka svima koji vole, ili žele zavoliti poeziju, da se upoznaju s lirikom Vislave Šimborske. Propuštanjem tog doživljaja, vi, dragi potencijalni čitatelji biti će te uskraćeni za puno toga što život čini ljepšim nego što stvarno jeste. Pogotovo u ovim poroznim poratnim vremenima, kada nas okupiraju obaveze da zanovimo ono što nam je nepotrebno i mučki razoreno i uništeno. U to, bez sumnje, spada i kultura kao multikompleksna ljudska tvorevina koja je, ujedno, i vezivo tkivo ukupne društvene nadgradnje.

Nakon potpunijeg upoznavanja s poezijom Vislave Šimborske, a kroz poeziju čini mi se i sa samom pjesnikinjom, te ratne godine poželio sam vidjeti je u krugu s Česlavom Milošem i drugim dobitnicima Nobelove nagrade za književnost. U ovim jesenjim danima 1996. godine, moram sa zadovoljstvom konstatirati: ta mi se želja i ostvarila.

Vislava Šimborska nagrađena je Nobelovim odličjem koje, u njezinom slučaju, ima posebnu težinu i neizbrisivi sjaj. U trenutku primanja vijesti o dodjeli Nobelove nagrade skromno je izjavila, da njezino uvrštavanje na listu nobelovaca nije isto kao i Miloševo. Jer, „za razliku od Česlava Miloša, ja pišem samo poeziju“. Rado ćemo se složiti s tom jednostavnom konstatacijom, uz jednu malu nadopunu, a ta je: da – Vislava Šimborska piše čistu snažnu i, gotovo, nedostižnu kozmičku poeziju.

II.

Vislava Šimborska rođena je 1923. godine u Kurnjiku pored Poznanja. Najveći dio života provela je u Krakovu gdje, za list Književni život, piše bilješke o pročitanim knjigama. Do dobivanja Nobelove nagrade objavila devet zbirki poezije i dvije knjige bilješki o pročitanim djelima drugih autora. Nažalost, Šimborska je kod nas malo prevođena, tako da gotovo i nemamo pravi uvid, niti dostatne podatke o njezinom cjelokupnom pjesničkom i književno-prikazivačkom opusu. Ali i ono što imamo, dovoljno je za prepoznavanje njezine neupitne pjesničke i književne veličine.

Za razliku od mnogih pjesnika koji poeziju pišu iz potrebe, profesionalne obaveze, radoznalosti ili čak očaja, Šimborska to čini iz osobnog zadovoljstva i poštovanja prema svijetu koji je okružuje u povijesnoj i vremenskoj neograničenosti. Zapravo, ona poeziju i ne piše. Ona se jednostavno i na savršeni misaoni i leksički način igra riječima, oblikujući ih u prelijepe umjetničke slike ili notne zapise velikih majstora. U isto vrijeme, Šimborska je i Lorka i Segovija, ali i nenadmašni Pablo Picaso. Za veliki broj pjesama uvrštenih u knjigu Svaki slučaj, koju je s poljskog preveo i priredio Petar Vujičić, malo je reći da su antologijske. Svaka od njih je gotovo knjiga za sebe, koju bi trebalo uvijek iznova čitati onoliko vremena koliko je potrebno da se pročita cijela knjiga.

Obične pjesnike zasigurno zanima obrazac po kojem Vislava Šimborska stvara svoje izvanserijske stihove. On je vrlo jednostavan i svodi se na poruku: čitaj mnogo, čitaj dobro, piši dovoljno, piši iznadprosječno. Možda je Šimborska u početku pisala mnogo i težište stavljala na kvantitet. Ali tu je praksu kasnije napustila i opredijelila se za sporiji ritam rada i stvaranja, stavljajući težište isključivo na kvalitet. Uz nesumnjivi talent i iskustvo koje je izgrađeno čitanjem djela velikih majstora lirike, to joj je pomoglo da izgradi sopstveni stil pisanja poezije koji se temelji na analitičkom pristupu pojavama, mitovima i ljudskim osobinama te njihovom sintetiziranju u ekstraktne poetske cjeline. Na osnovu te, gotovo mikrobiološke analize, pjesnikinja znalački separira važne od nevažnih detalja, zadržavajući za pjesmu samo ono što ima višedimenzionalno značenje i što je u funkciji unaprijed zadanog projekta pjesme. Ona ne koristi suvišne riječi niti poznate pjesničke šablone.

U njezinim pjesmama nema slabih mjesta niti iznuđenih početaka i završetaka. Ona pjeva tečno, razigrano, vodeći pritom tu čarobnu igru riječi iz prošlog u sadašnje i buduće vrijeme, iz uskih okvira riječi u široko prostranstvo iskazanih misli. Tako nas u pjesmi Popis stanovništva vraća u Troju kakva je nekada bila i kakva je danas:

Na brijegu gdje je stajala Troja

otkopano je sedam gradova.

Sedam gradova. Čitavih šest previše

kao za jednu epopeju.

Šta s njima da radimo, šta da radimo?

Pitanje je, očigledno, postavljeno nama jer, pjesnikinja ima statistički odgovor koji glasi:

Homer radi u statističkom zavodu.

Niko ne zna čime se bavi kod kuće.

Da bi vjerno dočarala pojavu, događaj, povijesnu ličnost ili istinu, Šimborska ne bježi od ponavljanja riječi, pa čak i cijelih stihova. No, ta ponavljanja nimalo ne umanjuju kvalitet pjesme već, naprotiv, pojačavaju efekt zapisane misli. Ona otvaraju i zatvaraju čarobni krug riječi, dajući mu potrebnu snagu za let i, kad ustreba, očekivani pad. Taj pad, međutim, nije padanje već priprema za novi uzlet u sazviježđe neiscrpne Vislavine mašte. U pjesmi Previše sam blizu ona to zorno pokazuje na vlastitom primjeru:

Previše sam blizu da bi me sanjao.

Ne letim nad njim, ne bježim mu

ispod korijenja drveća. Previše sam blizu.

Ne pjeva mojim glasom riba u mreži.

Nije se s moga prsta skotrljao prsten.

Previše sam blizu. Velika kuća gori

bez moga vikanja u pomoć. Preblizu

da bi na mojoj vlasi zvonilo zvono.

Previše blizu da bi mogla ući kao gost

Pred kojim se razmiču zidovi.

Bavljenje mitovima i rasvjetljavanje mitoloških pojava, nezaobilazna je tema u djelima poznatih pjesnika. Dok mnogi od njih vjerno opisuju te pojave i mitološke ličnosti, Vislava Šimborska, pažljivim izborom niza, naoko beznačajnih stvari, detalja, situacija ili bliskih osoba, slika drugu dimenziju tih ličnosti odnosno refleksiju pojava, dovodeći ih u uži kontekst sa sadašnjim vremenom..

Tako u pjesmi Lotova žena, kroz biblijski lik žene pravednika Lota koji je jedini preživio tragediju Sodome i Gomore, otkriva razlog njezina pretvaranja u stup soli. A razlog je, koliko simboličan, toliko i banalan: žena se osvrnula, pogledala je unatrag, premda to nije smjela učiniti. Zašto? Na to pitanje pjesnikinja nam daje višeslojan odgovor da bi opravdala to okretanje i, makar u pjesmi, oživjela tu nesretnu ženu.

Osvrnula sam se tobože iz radoznalosti,

ali sem radoznalosti mogla sam imati i drugih pobuda.

Osvrnula sam se zbog žalosti za zdjelom od srebra.

Iz nepažnje vezujući kaišić sandale.

Da ne bih više gledala u pravedni vrat

svoga muža Lota.

Iz nagle nesigurnosti da kad bih umrla

on ne bi čak ni zastao.

Iz neposlušnosti pokornih.

U osluškivanju potjere.

Pogođena istinom, u nadi da se Bog predomislio.

Poezija Vislave Šimborske obojena je blagim humorom i umjesnom dozom sarkazma, koji izazivaju osmijeh na licu i radost u srcu čitatelja. Ta boja joj daje moć lijeka za uklanjanje bora i tuge s lica, za razbijanje samoće i potištenosti, za vraćanje vedrine i oživljavanje tako nam potrebne nade. Za tu svrhu pjesnikinja će žrtvovati i samu sebe, vraćajući nas u neko buduće vrijeme kada će nas se naša djeca i unuci sjećati. Na to nas vrijeme upućuje pjesma Epitaf u kojoj Šimborska pjeva svoju sudbinu na duhovit način:

Tu leži starovremenska, zakopana duboko,

autorka nekoliko pjesama. Vječni pokoj

milostivo dala joj zemlja, mada truplo nije spadalo

ni u jednu književnu grupu.

Ali na grobu i nema ništa bolje

sem ovih rima, repuha i sove.

Prolazniče, izvadi iz taške mozak električni

i na sudbinu Šimborske na časak pomisli.

Pišući ove retke o poeziji Vislave Šimborske dobitnice Nobelove nagrade za književnost za 1996. godinu, osjećam zadovoljstvo i radost kakvu osjećam dok čitam njezinu poeziju. Iskreno želim da se taj osjećaj prenese i na vas dragi, sadašnji i budući čitatelji Vislavine poezije.

————————–