Sjećanje na hrvatske velikane – Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević  najznačajniji je hrvatski pjesnik u doba realizma.

Rođen je u Senju, (17. veljače 1865.) gdje je završio osnovnu i srednju školu. Po nagovoru oca otišao je u Rim u školu za svećenika, ali je u kolegijumu u Rimu ostao svega osam mjeseci, jer nije imao, ni želje, ni volje za svećenički poziv.

U Zagrebu je stekao zvanje učitelja, a zatim je zbog protivljenja mađaronskoj politici u hrvatskoj, odnosno po političkoj kazni službovao kao učitelj u od Austro-Ugarske monarhije aneksiranom Bosanskom pašaluku, Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevu je uređivao književni list. Posljednje godine života proveo je po bolnicama.

Umro je u Sarajevu (29. listopada 1908.) .

Živio je u za hrvatski narod teškim društvenim i političkim prilikama. Bilo je to vrijeme vladavine bana Kuena Hedervarija, koji je provodio mađarizaciju u pokorenim zemljama. Teško je podnosio ropstvo svoga naroda, nasilje, korupciju, socijalnu bijedu… U svojim je pjesmama izražavao snažni revolt zbog takvog stanja, moralnog propadanja i nepravde kojoj je gotovo svakodnevno bio izložen običan Hrvatski puk.

Počeo je pisati još kao đak IV razreda gimnazije. Za života izašle su mu tri zbirke pjesama: Bugarkinje 1885. godine u Senju, Izabrane pjesme 1898. u Zagrebu, Trzaji 1902. Posljednju knjigu “Pjesme”,  sam je priredio, ali njeno objavljivanje (1908.) nije doživio. Najvažniji motivi u njegovoj poeziji su domovina i žena, a proširuje svoju tematiku pjevajući i o čovjeku, društvu, religiji, svemiru, položaju čovjeka u svijetu…

U Kranjčevićevoj poeziji posebno je naglašena socijalna komponenta. U svojim pjesmama daje slike ljudske bijede, teškog života običnih ljudi, prema kojima izražava samilost. Kranjčevića takvi socijalni uzroci, nepravda i bijeda običnog naroda i smetaju i izazivaju mu bol, te on beskompromisno pjeva o oholosti bogataša, bezobzirnosti karijerista i licemjerju katoličke crkve koja odstupa od Kristovog učenja.

U svijetu vidi nesklad između snova i stvarnosti, smatra da je poredak na zemlji i svemiru nepravedan i protiv njega protestira pomoću satire i sarkazma. Takvom stanju ne nalazi rješenja, ne vidi izlaza, ni na nebu, ni na zemlji. I upravo zbog toga je sva njegova poezija iz zrelog perioda prožeta pesimizmom i misticizmom. Mračne boje prevladavaju u pjesmama iz posljednjeg perioda njegovog stvaralaštva.

Pjesnikove kritičke ideje nastale su pod utjecajem prirodnih znanosti, filozofije i socijalističkih učenja. Najveća proturječnost u Kranjčevićevom životu je ta što je prihvatio napredne ideje, a bio je prisiljen živjeti u zaostalom i konzervativnom austrijskom protektoratu, nekadašnjem Bosanskom pašaluku. Svoj konflikt sa tim i takvim svijetom on izražava u pjesmama.

U njegovim pjesmama osjećajnost dominira nad misaonom stranom. Za njegovu poeziju je rečeno da je „lirika grča, trzaja i plača“, no svakako treba napomenuti i da se takav Silvije Strahimir Kranjčević danas smatra za jednog od najvećih pjesnika Hrvatske književnosti, te da njegove pjesme i dan danas, stotinu i više godina nakon njegove smrti zvuče i snažno i originalno i uvjerljivo.

Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

 


 

Silvije Strahimir Kranjčević – Pjesme

Da bi vam što bolje dočarali veličinu pjesničkog izričaja Silvija Strahimira Kranjčevića priložit ćemo vam i nekoliko njegovih pjesama:

 

Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

 

ELI! ELI! LAMA AZAVTANI?! *

Na Golgoti je umro – a za kog je izdan’o?
Je l pala žrtva ova il kasno
ili rano?

Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te
žrtve davne još ploda na imade.

A krv je tekla mnoga i srce tu je
stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo…

I vjekovi su
prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skvrni.

Prošetala
se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo Nebu bliži, sve od Neba
smo – dalji!

Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše
mu čavle – i to je bilo prvo!

U ime čovječanstva i bratstva i
slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.

I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe –
Hosana!

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tek cvili:
Eli! Eli! Lama azavtani?

A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape:

O pravice, o kruha!

Da, ukidoste ropstvo, i
cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!

I tu
u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na
debeloj si glavi,

Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!

I gledate u igru od bijede
i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri
ili ubi!

I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi
obraz, da nemaju želuca!

I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.

A usred bare ove, gdje tovna
gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! Lama
azavtani!

Badava gordo kube i mraor Panteona,
I papuče od
zlata i orgulje i zvona!

Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava
alem gori na kruni i tijari!

Ah, Golgota je pusta, i vjetrić
tamo tajni
Tek cvili: “Eli! Eli! Lama azavtani!?”

1896.

(“Eli! Eli! Lama azavtani!?”- hebrejski –
Bože moj! Bože moj! Zašto si me
ostavio?)

 

RESURRECTIO

Požar suklja ulicama, nad Parizom samrt lijeta:
Osamnaestog grmi vijeka osamdeset i deveta.

Kroz noć vrve mrkle sjeni pa valjaju kam i drvlje
I penju se divljom vikom na stratila ko će prvlje.

Pod nogom im daska praska, bršivo se drvo svija;
Gladna zijeva barikada, trobojka se vrh nje nija.

Njom se gole pletu ruke, vrzu noge – sablast prava,
Po njoj vatra sa Bastille žutorujno potitrava…

I velike sjeni baca ulicama u dubinu
Pa stravične crte suče u dimljivu pozadinu.

Vrh gomile barikadi truo stolac deran klima;
Nekada je prijesto bio pomazanim kraljevima.

Prevrat mu je grimiz svuko; ko na stupu od sramote
Dršće poput babe stare, skinut suhe do golote.

O kičmi mu, gdje su nekad odmarali kralji tijelo,
Trikolorni stijeg leprši obijesno i veselo.

Požar suklja, samrt staje i oštricu diže kosu,
Rukom ma’ne: top i puška po gredama zrnje osu.

Stresla su se silna rebra; neko pada, neko kleca,
Vrh gomile stoji samo jedan čovjek na lik sveca.

Niti kleca niti pada, već granitna kao stijena
Stoji velik usred grada od olova ražarena.

Podigo je desnu ruku, o njegovom kažiputu
Sve se kreće, sve se vitla u požaru i barutu.

– “Za Francusku!” neko viknu – njemu oko suzom sinu,
Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!

– “Na osvetu!” viknu drugi – opet mu se oko svijeti,
Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!

Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,
Na gomilu glavom ma’nu i naprijed podiže se.

Pa koracim velikima na krvave grede gazi,
Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.

I pokliče: “Za jednakost i za bratstvo i slobodu!”
I pojuri za neznancem na velikom njeg’vom hodu.

Poznao ga niko nije, i okle je med nje došo,
Pobijedivši nisu znali, kud je tajni stranac – pošo?

Samo oni, što su zrnom pogođeni smrtno pali,
Nazriješe ispod suze, što im zadnja oči zali:

Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,
Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.

Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti’o:
Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!

 


 

Preuzmite digitalnu knjigu “Izabrane pjesme” Silvija Strahimira Kranjčevića

Digitalna knjiga “Izabrane pjesme” Silvija Strahimira Kranjčevića, nalazi se na našem multimedijskom CD-u “Klasici hrvatske književnosti”.

Više o tom CD-u moći ćete saznati na adresi: http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php

Više podataka o digitalnoj knjizi “Izabrane pjesme” Silvija Strahimira Kranjčevića pronaći čete na sljedećem liku: http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/kranjcevic.php

Na tom linku moći ćete preuzeti i pokazni primjerak te knjige.

 


 

Prilog – Video zapisi

A da bi predstavljanje velike hrvatskog  pjesnika Strahimira Kranjčevića bilo što potpunije priložili smo vam i nekoliko video zapisa. Naša preporuka. Svakako pogledati te naravno pomno poslušati Kranjčevićeve stihove!

 

 

 

 

———————-

Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.