Sjećanje na hrvatske velikane – Janko Polić Kamov

(Rijeka, 17. studenog 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910.), hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.

Janko Polić Kamov bio je hrvatski pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, kritičar i feljtonist. Neprihvaćen i neshvaćen u svom vremenu, Kamov je jedan od rijetkih pisaca u cijeloj povijesti hrvatske književnosti čiji je autorski glas ne samo usporedan, nego nerijetko i prethodnički književnom senzibilitetu svoga doba. Osporavatelj tradicije, rušitelj tabua i inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, Kamov je avangardist prije avangarde, avangarde koja će se oblikovati tek nakon Kamovljeve prerane smrti.

Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao.

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji.

Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem anarhističku organizaciju Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku. Organizacija se ubrzo raspala. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.

1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb. Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje gornjogradsku gimnaziju, ali je napušta već 1903. pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova).

Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog glazbenika. koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu. 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju.

Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. 10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenom bolničkom groblju.

Djela

Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama.

Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.

Poezija

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda-kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljem djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on pokušava detronizirati suvremene oblike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka, 1907. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni.

U zbirci Ištipana hartija, 1907. vraća se uređenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo.

Prilog: Janko Polić Kamov: Pjesme

A, za kraj ćemo pridodati i nekoliko njegovih antologijskih pjesmama.

———-

PRELUDIJ

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek – crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

———-

INTERMEZZO

Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.
Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.
Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero – i skinite oblačine sa nebišta –
dajte mi sunce! – grozan je Osvaldov finale.

———-

FINALE

Gle, vidim živa tjelesa i mrtve su njihove duše;
zamro je zanos i misao rasudbe;
prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica;
unakazio se prevrat i perverzna su njegova djela –
grob je dom moj – veliko grobište duša.
Mrtvorođenčeta i rano preminuli – o nesretna ljubavi!
Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;
mramorni su spomenici i natpisi sijevaju na njima;
krasni su vijenci i papirnato cvijeće;
bogate su haljine vaše, o mrtvi velikani.
Gle, čujem riječi pjesnika i laži tužnijeh nota;
rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.
O grobište duša, domovino moja sumorna;
pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;
ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;
kratka je i mahnita ona ko krik probuđenoga u grobu.
Doći će žive duše i prekopat će grobište naše;
hoće li naći tijelo moje i grebotine moje?
hoće li naći raščupane usne i raskidano tijelo moje?
hoće li shvatiti veličinu i grozu preminuloga u grobu?
hoće li cjelunuti zgrušanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja?
neće li proždrijeti ždrijelo vremena grobište naše
i nitko već neće ni znati: i tamo su živjele duše?
O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom

———-

Video prilog: Život i djelo Janka Polića Kamova

A, da bi predstavljanje kontraverznog pisca i pjesnika bilo što potpunije priložili smo vam i jedan video zapis, koji sjajno opisuje život i djelo Janka Polića Kamova.

Naša preporuka: Svakako pogledati!