Priča o Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu (prvi dio)

Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, krajolik je bio ruski: sve kuće bile su iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve uzdizao se bijeli toranj vidljiv iz daleka.

Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima. Odrastao je u prirodi i nosio ju je nju u duši cijelog života. O njoj je pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.

Sudbina Sergeja Jesenjina i ljudska i pjesnička, teško da ima dostojnog protivnika u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seoski ljepotan iz šuma breze, brzo je svojim lirskim stihovima, blistavim kao proljeće, pridobio otmjeni pjesnički Petrograd, gdje ga je zatekla i oktobarska revolucija 1917.

To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nisu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melankolije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda.

Pjesnikovo ime i knjige zabranjivani su u SSSR-u slijedeća tri desetljeća, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo rasla. Kada već nisu štampane, njegove pjesme su prepisivane rukom i recitirane u potaji.

Posljednjih godina otkriveno je da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove policije ima puno povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja…

U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasivši se bijegom u psihijatrijsku bolnicu. Nisu ga uspjeli osuditi: sahranjen je ranije. A, ni dan danas, ne znamo konačan odgovor: da li se objesio ili je ubijen?

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka i pjesnika. Njegovi stihovi osvajali su njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta – jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubojstvo na njegovom grobu).

Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je kao skitnica. Nikada nije imao nikakvu imovinu, osim ličnog prtljaga: kofere i ono što u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da se školuju u Moskvi.

Jesenjinova mladost opora je sudbina došljaka u grad, koji je  donio samo svoje pjesme. Ali, njega je, više od neimaštine, pogađala sudbina njegovog stvaralaštva. Nije doživio priznanja za svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali je doživio šutnju i napade dogmatičara. Pisali su da je pjesnik pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju… Nisu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.

A prava istina o njegovim danima za vrijeme Oktobarske revolucije i poslije nje, otkriva usamljenika koji živi u neimaštini. Sve to  potresalo ne samo njegov život nego i život svih oko njega.

Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o kuji, Krava i Lisica. Kujino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o kuji prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjinom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali.

Maksim Gorki je zapisao:

„Molio sam ga da mi recitira pjesmu o kuji, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.

– Ako se niste umorili…

– Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se zaista dopada moja pjesma o kuji?

Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.

– Da, ja volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitira ti ’Pjesmu o kuji’.

Kad je izgovorio posljednje stihove – ko zlatne zvijezde sred snijega/kotrljahu oči se pseće. – i u njegovim očima također zablistaše suze.

Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.

—————————————————-

Pjesma o kuji

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđe štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

1915. Preveo Gustav Krklec

 

 

 

——

Preveo, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.