Sjećanje na hrvatske velikane – Antun Gustav Matoš

Napisao i obradio: Nenad Grbac

Matoš je rođen u Srijemu u Tovarniku, u petak trinaestoga. Po porodu babica je rekla Matoševoj majci “Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti”. U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: “Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem”. Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, sedmi razred polazio je dva puta, ocjenu nije dovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskog jezika kod profesora Ivana Broza.

Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom, izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd.

Kako sam navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci “čelist, pa novinar, literat”. U Beogradu je bio stalan gost kavane “Dardaneli”, gdje su se okupljali književnici-boemi, nezavisni novinari i glumci. Tu je upoznao Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Milovana Glišića.

Kad je došao u Beograd prvo vrijeme zarađivao je držeći instrukcije u obitelji Sarajevčić, gdje je u to doba i stanovao. Kasnije je preživljavao na razne načine, svirajući violončelo i pišući članke prvo za “Pobratim” Janka Veselinovića, potom za sarajevsku “Nadu” koju je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević dok je formalni urednik bio Kosta Hörmann.

Pisao je osvrte na kazališni i glazbeni život Beograda, također je pisao kritike priča i romana koji su tada izlazili. Iako je bio prijatelj s Veselinovićem koji ga je objavljivao u Pobratimu, Matoš je bio beskompromisan kritičar, bez dlake na jeziku, udarao je desno i lijevo, po živim ljudima, prijateljima i neprijateljima, pa kad je izašao Veselinovićev “Hajduk Stanko”, roman s tematikom I. srpskog ustanka, Matoš ga je “pokopao”, “žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana”.

U siječnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. U vrijeme Svjetske izložbe u Parizu 1900. Hörmann je Matoša angažirao kao novinara, “imenovao me vrstom sekretara bosanskog pavillona, pribavi mi od ministarstva trgovine novinarsku kartu”, te je Matoš punih džepova živio najpunije i najsretnije u zadnjih 5 ili 10 godina.

Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi – još uvijek kao vojni bjegunac – u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905, 1906. i 1907. godine.

Konačno, 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od karcinoma grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika. Cijeli je život bio izrazito domoljuban, a u politici je bio naklonjen Stranci prava. Po njegovim riječima: “Stekliš sem bil i stekliš bum vumrl”. (stekliš – član stranke prava dr.Ante Starčevića) Ipak, cijenio je i Strossmayera i Starčevića.

Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednivanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostalo uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli gojiti pretežito utilitaristički odnos spram umjetničkoga stvaralaštva.

U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svojemu poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. “…

Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednome pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. godine.

S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga: – jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu, – te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.

Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva. Novele jednoga i drugoga kruga nastajale su paralelno, istodobno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, “stilske studije”.

Uz iskričav polemički duh kojim se tijekom svojega spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike.

U njima uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvaćajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja.

No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenoga univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterij u analizi pisaca hrvatske književnosti.

Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne literature, ne bi bili mogući da legendarni AGM nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svjetske pisane riječi.

—————————————-

Za one kojima nije poznato reći ćemo i to da se ovih dana navršava 100 godina od smrti Antuna Gustava Matoša, te da smo na portalu digitalne-knjige.com dosad objavili dvije knjige istog književnika.

Knjiga “Pelin tužnih radosti” objavljena je u Maloj virtualnoj knjižnici hrvatske ljubavne lirike.

A preuzeti ćete je ukoliko kliknete svojim mišem na sljedeći link:

http://www.digitalne-knjige.com/agm.php

A Knjiga pjesama nalazi se na našem multimedijskom CD-u “Klasici hrvatske književnosti”

Više o toj knjizi saznati ćete na sljedećem linku:

http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/matos2.php

——————–

A u prilogu vam poklanjamo i nekoliko video zapisa s nekoliko pjesma Antuna Gustava Matoša.

Te video zapise moći ćete pregledati na sljedećim adresama:

Antun Gustav Matoš. Utjeha kose – http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/116

Na vješalima. Suha kao prut… – http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/114

 

Djevojčici umjesto igračke – http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/115

—————————————-

Napisao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.