Zapisi o životu i knjigama, Ursule K. Le Guin

Ursula Kroeber Le Guin (21. listopada 1929 – 22. siječnja 2018),  bila je američka književnica. Pisala je romane, poeziju, knjige za djecu, eseje i kratke priče, od kojih su najpoznatija njena djela iz žanra fantastike i znanstvene fantastike. Djela, koja je pisala bave se taoističkim, anarhističkim, feminističkim, psihološkim i sociološkim temama.  A, da biste vi čitatelji portala Digitalne-knjige.com saznali što više o književnici koju vam predstavljamo, načinu na koji je pisala i razmišljala, odlučili smo vam predstaviti kraći isjećak iz njene knjige “Words Are My Matter: Writings About Life and Books, 2000-2016 .   


Zapisi o životu i knjigama

Jedan pjesnik je izabran za ambasadora. Jedan književnik je izabran za predsjednika. Građevinski radnici stoje u redu zajedno s političarima da bi kupili novi roman. Odrasli traže moralno vodstvo i intelektualni izazov u pričama o majmunima ratnicima, jednookim divovima i ludim vitezovima koji ratuju s vjetrenjačama. Pismenost je početak, a ne kraj…

… Možda u nekoj drugoj zemlji, ali ne u ovoj. U Americi se imaginacija doživljava kao nešto što može poslužiti samo kad se pokvari televizor. Poezija i dramski komadi nemaju veze s politikom. Romani su za studente, domaćice i druge ljude koji ne rade i ne zgrću novac. Bajke su za djecu. Pismenost postoji samo zato da bi mogli da čitamo upute za upotrebu.

Ja mislim da je mašta najkorisniji alat kojim ljudska vrsta raspolaže. Važniji od našeg svakog prsta na ruci. Mogu da zamislim život bez prstiju, ali ne i bez mašte.

Čujem glasove odobravanja. „Da, da!“, viču oni – „stvaralački poriv je koristan za biznis! Mi cijenimo kreativnost, pa čak je i nagrađujemo!“ Na tržištu reč kreativnost danas označava proizvodnje ideja koje sa mogu primjeniti u praktičnim strategijama uvećavanja profita. Preobrazba njenog značenja traje toliko dugo da ta reč više ni može pasti na niže grane. Više je i ne upotrebljavam; prepuštam je kapitalistima i profesorima da je zloupotrebljavaju do mile volje. Ali imaginaciju im ne dam.

Mašta nije sredstvo za stjecanje novca. Nema je u rječniku pravljenja profita. Ona nije oružje, iako su iz nje potekla sva oružja i iako od nje zavisi njihova upotreba ili neupotreba. Imaginacija je fundamentalni način mišljenja, suštinsko sredstvo postojanja i ostajanja ljudskim bićem. Ona je alat uma.

Zato moramo naučiti da je koristimo. Djeca imaju imaginaciju kao što imaju tijelo,  intelekt, jezičku sposobnost: sve ono što ima suštinski značaj za njihovu ljudskost i što treba da nauče da koriste. Učenje, obuka i praksa počinju u djetinjstvu i treba da se nastave kroz cijeli život. Ljudskim bićima je potrebno da vježbaju maštu baš kao i sve druge važne životne vještine, tjelesne i mentalne, koje su im neophodne za rast, zdravlje, sposobnost i radost. Ta potreba postoji sve dok je um živ.

Kada djecu podstičemo da slušaju i uče književnost svog naroda ili, u pisanim kulturama, da je čitaju i razumiju, njihova mašta predstavlja najveći dio vježbe koji im je potreban. Ništa drugo ne može tako dobro da posluži, čak ni druge umjetnosti. Mi smo brbljiva vrsta. Riječi su krila na kojima lete i intelekt i imaginacija. Muzika, ples, likovne umjetnosti i sve vrste zanata imaju ključnu važnost za ljudski razvoj i blagostanje.

Pomoću priča svaka kultura samu sebe definira i uči svoju decu kako da budu ljudi i pripadnici svog naroda – Hmong, Kung, Kvečua, Francuz, … Mi smo oni koji su stigli u Četvrti svet… Mi smo nacija Jovanke Orleanke… Mi smo sinovi Sunca… Mi smo došli iz mora… Mi smo narod koji živi u središtu sveta.

Narod koji ne živi u središtu sveta, onako kako su to definirali i opisali pjesnici i književnici, ne osjeća se dobro. Središte svijeta je tu gde ti živiš. Tu gde možeš da dišeš. Tu gdje znaš kako se što radi, kako se što ispravno, dobro radi.

Dijete koje ne zna gdje je središte – gdje je dom, što je dom – osjeća se nesretno.

Dom nisu mama, tata, seka i brat. Dom nije ono mjesto gdje ti uvijek otvaraju vrata. To uopće nije mjesto. Dom je nešto imaginarno.

Dom nastaje kad ga zamisliš. On je stvaran, stvarniji od bilo kog drugog mjesta, ali ne možeš do njega doći ako ti tvoji – ko god oni bili – ne pokažu kako da ga zamisliš. Oni ne moraju biti tvoja rodbina. Oni možda nikad nisu govorili tvoj jezik. Možda su mrtvi već tisućama godina. Možda su oni samo riječi otisnute na papiru, duhovi glasova, sjenke umova. Ali oni uvijek mogu da ti pokažu put do kuće. Oni su tvoja ljudska zajednica.

Ljudi su se uvijek okupljali u grupe da bi zajedno zamišljali najbolji život i pomagali jedni drugima. Najvažniji zadatak ljudske zajednice je da osigura suglasnost o tome što nam je potrebno, kakav je život vrijedan življenja, što želimo da naša djeca uče, kao i da nam omogući suradnju u učenju i poučavanju kako bismo mogli da idemo putem koji smatramo najboljim.

Male zajednice sa snažnom tradicijom uvijek znaju kojim putem žele da idu, i njihovi pripadnici vješto prenose to znanje. Ali tradicija može i da se pretvori u zabludu do te mjere da je pretvori u okoštalu dogmu i zabrani nove ideje. Veće zajednice kao što su gradovi otvaraju ljudima prostor i nove alternative i omogućuju im da uče od ljudi različitih tradicija i da razumiju i drugačije načine života.

Ali kako postoji sve više alternativa, tako oni koji preuzimaju zadatak poučavanja nailaze na slabašan društveni i moralni konsenzus o tome što treba da poučavaju – što nam je potrebno, kakav bi život trebalo da bude. U naše doba velikih populacija, stalno izloženih glasovima medija, slikama i riječima u službi komercijalnog i političkog profita, postoji puno ljudi koji žele i mogu da nas dovedu u zabludu, prisvoje, oblikuju i kontroliraju. I upravo zato ne možemo očekivati da djeca sama prokrče put kroz tu džunglu.

U stvari, niko više ne može sam puno da uradi.

Djetetu je potrebno, odnosno svima nam je potrebno da nađemo druge ljude koji su zamislili život tako da to za nas ima smisla i da nam dopušta slobodu – i da te ljude slušamo. Ne da ih pasivno slušamo, već da ih čujemo.

Slušanje je zajednički čin koji zahtjeva prostor, vrijeme i pažnju.

Čitanje je sredstvo slušanja.

Čitanje nije tako pasivno kao slušanje i gledanje. To je radnja: nešto što radiš. Čitaš svojim tempom, vlastitom brzinom; nema neprestane, nesuvisle, brbljive, bučne jurnjave i graje medija. Primaš samo ono što želiš da primiš, ne ono čime te opsjedaju tako brzo, snažno i glasno da se ne možeš obraniti. Kada čitaš priču, nešto ti se govori, ali ti se ništa ne prodaje. I premda smo naizgled sami kad čitamo, nismo jer povezani smo s drugim umovima. Niko nam ne ispire mozak, ne vrbuje nas i ne iskorištava; udruženi smo činom imaginacije.

Najveći dio književnosti i dalje odoljeva tom komercijalnom izazovu prosto zato što su te knjige napisali ljudi koji više nisu živi, te koji po definiciji nisu pohlepni.

A, mnoge žive pjesnike i književnike, iako njihovi izdavači režu vene u potrazi za bestselerom, i dalje manje motivira želja za zaradom, a više želja da rade ono što bi vjerovatno radili besplatno kada ne bi morali da zarađuju, to jest da koriste svoju umjetnost – da nešto naprave dobro, baš kako treba. U usporedbi s drugim stvarima knjige su, začudo, i dalje u velikoj većini slučajeva poštene i pouzdane.

Naravno, to ne moraju biti „knjige“, ne mora biti tinta na papiru, već može biti treperenje elektronike na dlanu. Nekomercijalizirano, oslobođeno od pornografije, reklame i tračeva, Digitalno izdavaštvo onima koji čitaju ipak nudi snažno novo sredstvo aktivne zajednice. Nije važna tehnologija. Važne su riječi. Dijeljenje riječi. Pokretanje mašte i imaginacije čitanjem.

Pismenost je važna zato što književnost zapravo i je uputa za upotrebu. Najbolji priručnik koji imamo. Najkorisniji vodič za zemlju u koju smo došli kao putnici u život.

Ursula K. Le Guin

 

———

Preveo, nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.