Transcedentalni jezik poezije

Prema Aristotelu poezija je kao i teoretska znanost ”više filozofska i od dubljeg značenja ”nego povijest zato što se poezija bavi onim što je prožimno i univerzalno dok se povijest obraća onome što je posebno i pojedinačno. Aristotelova primjedba je jedan od mogućih izvora široko prihvaćene razlike između dvije tobože različite vrste znanosti: nomotetičkih koje nastoje utvrditi apstraktne opće zakone za događaje i procese koji se mogu neodređeno dugo ponavljati i ideografske koje teže shvatiti ono što je jedinstveno i što se ne ponavlja.

Često se tvrdi da su prirodne i neke socijalne znanosti nomotetičke dok je povijest u tom smislu što predstavlja objašnjenje ljudskih zbivanja, za razliku od samih zbivanja prvenstveno ideografska znanost. Zbog toga se često tvrdi da je logička struktura pojmova i objašnjenja koji su potrebni u ljudskoj povijesti u osnovi različita od pojmova i objašnjenja prirodnih znanosti.

Ovu distinkciju sa ovom terminologijom prvi je izložio Windelband u svojim raspravama o povijesti i prirodnoj znanosti. Ja dakako ne mislim biti previše opširan niti zahtijevan s obzirom na ovu temu ali mogu iznijeti pred sud čitateljstva do čega je došlo moje istraživanje spomenute problematike. Kao prvo ja sam posegnuo za Kantom i njegovom Kritikom moći suđenja koja je općenito priznata danas kao jedan od jako važnih udžbenika iz estetike ali koju opeta danas više nitko ne čita. U prvom odsjeku pod nazivom Analitika estetske moći suđenja njegove treće kritike Kant razlikuje estetičke sudove i one pojmove koji pretpostavljaju pojam o nekoj svrsi jer je to onda teleologijska svršnost ili pak takva koja se osniva na samim osjetilima nekog predmeta.

Prema ovoj Kantovoj distinkciji naš svijet je ispunjeni prostor iznad kojeg se u krugovima giba naše sunce. Teleologijska svršnost bila bi da su onda oceani u našemu svijetu ”prostrano carstvo vodenih bića kao veliko vodeno blago za isparivanja”. S druge pak strane čisti estetički sud bio bi- naglašava Kant- ono što pjesnici čine kada imaju nadahnuća pa bi oni rekli : ”bistro vodeno zrcalo koje graniči sa nebom kad je miran dok je naprotiv bezdan koji prijeti da ce sve progutati kad je nemiran ali je unatoč tome uzvišen”

I kant onda napominje : ”Estetička je svršnost zakonitost moći suđenja u njenoj slobodi. ”. Prema ovim Kantovim riječima nema nikakove sumnje da je jezik poezije sastavljen od čistih estetičkih sudova a ne od teleologijskih pa je prema tome transcedentalnoga karaktera. Međutim transcedentalni karakter u Kritici čistoga uma Kant je pripisao jedino čistoj matematici a o matematičkim sudovima govorio je kao o sintetičkima to će reći da su ti sudovi proizvod refleksije a ne iskustva. Što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznajnih moći vidljivo je u transcedentalnoj analitici gdje se temeljni stav čistoga uma formulira tako da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine.

Čista matematika određena je time što se niti jedna pojava ne može aprehendirati, odnosno biti uzeta u empirijsku svijest nego sintezom raznolikog čime se proizvodi predstava prostora ili vremena. Ona je sastavljanje istovrsnog i svijest o sintetičkom jedinstvu toga što je raznoliko. Stoga je pojam veličine svijest o mnogolikom a istovrsnome zrenju uopće kojom tek biva moguća predstava nekog objekta….. Čista matematika izražava kvantitativno određenje pojava i ono je temeljno i same se pojave uspostavljaju u svijesti.

Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijelog. Crtu koliko god ona malena bila ne mogu sebi predočiti ako je ne povlačim u mislima odnosno da od jedne točke ne proizvodim sve dijelove i da tek time označim ovaj zor. Isto tako je sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok od jednog trenutka do drugog pri čemu se pomoću svih vremenskih dijelova i njihova dodavanja proizvodi određena vremenska veličina. Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne moći uobrazilje u proizvođenju likova temelji se matematička protežnost , geometrija s njenim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetnog zrenja apriori.

Tvrdnja da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni sud. Prema ovim Kantovim navodima da je transcedentalni sud da su sve pojave  prema svom zoru ekstenzivne veličine proizilazi također da i pjesništvo jest na pozicijama transcedentalnih,sintetičkih sudova koji počinju iskustvom ali iz iskustva ne nastaje. Ovdje je riječ o pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obavezu utvrđivanja njihova estetičkog karaktera i značenja. I mi bismo također mogli dodati-uz obavezu utvrđivanja njihova emotivnog  karaktera i značenja.

Isto tako za poeziju se može reći da za nju vrijedi Kantovo stajalište o ekstenzivnoj veličini naime onoj u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijeloga jer ”bisto vodeno zrcalo” – da se opet poslužimo Kantovim primjerom – može upućivati na more ili jezero ili fontanu što su sve modaliteti vodene površine kao što nas Tinovo promišljanje o mravu i prijateljstvu zadovoljava tek ukoliko imamo u vidu cjelinu njegove filozofije. Prema tome rasprava o konotativnom i denotativnom značenju jezika koja se vodi danas u teoriji jezika ili rasprava o leksemima koji su oblici samoznačne  riječi koja predstavlja ukupnost svih svojih oblika i značenja a koje proučava leksikologija ili leksemi kojima se bavi semantika ili rasprave o metafori i metonimiji za nas predstavlja samo akcidentalne oblike ili izvedene oblike temeljne diskusije o transcedentalnom karakteru estetičkih sudova odnosno transcedentalnom karakteru poezije.

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

—–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.