Marcel Proust u traženju izgubljenog vremena!

Marcel Proust najveći je francuski, a vjerojatno uz Thomasa Manna i Jamesa Joycea i jedan od najvećih svjetskih romanopisaca 20. stoljeća.

Rođen u imućnoj liječničkoj obitelji, nježan i osjetljiv, pobolijevao od djetinjstva od astme, što je obilježilo cijeli njegov život. Proustov otac, Achille Adrien Proust, bio je ugledni patolog i epidemiolog, zaslužan za proučavanje i pokušaje izlječenja uzroka i širenja kolere, koja se u to vrijeme širila Europom i Azijom. Proustova majka, Jeanne Clémence Weil, bila je kći iz bogate i kulturne židovske obitelj iz Elzasa.

Zbog bolesti prekida školovanje, ali ipak surađuje u đačkim književnim časopisima Revue verte i Revue Lilas. Profesor filozofije Darlu znatno na njega utječe. Proust završava gimnaziju i dobiva najvišu nagradu iz filozofije. Usprkos problemima s zdravljem Proust je odslužio cijelu godinu u Francuskoj vojsci, u Orléansu, u vojarni Coligny (to iskustvo mu je poslužilo u pisanju trećeg dijela ciklusa romana “U traganju za izgubljenim vremenom”, “Vojvotkinja de Guermantes”). 1890. godine upisuje Školu političkih znanosti i sluša predavanja Henrija Bergsona. Nakon završetka fakulteta surađuje u časopisima Le Banquet i La Revue blanche.

Bio je bogat i duhovit mladić, pa je rado viđen u društvima koja su mu pružala materijal za njegove priče. Patio je od astme i srčane mane pa je posljednjih desetak godina proveo pišući u mračnoj i plutom obloženoj sobi, odakle je vrlo rijetko i to samo noću, izlazio.

Kao osoba bio je poznat po svojim ekscesima, no kao pisac je bio poznat po dugotrajnom i upornom radu na tekstu – po tome su ga uspoređivali s Flaubertom.

Njegove prve knjige bile su zanemarene i neprepoznate, no Proust, je objavljivanjem jednog jedinog romana, koji sačinjava njegov cjelokupan opus – postao ono po čemu ga i danas pamtimo. To je poznato djelo A la recherche du temps perdu (U traženju izgubljenog vremena). Nastavak tog romana podudara se s Prosutovom bolešću – i mnogi misle da je njegova osobnost bila osnovni poriv u pisanje toga napola autobiografskog djela.

Djelo izlazi u razdoblju od 1913. do 1928. i sastoji se od sedam posebnih knjiga; Put k Swannu, U sjeni procvjetalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme. Taj dugački roman klasičan je primjer francuskog romana – fleuve i u njemu Prosut iznosi svoje teorije vremena i pamćenja. Mnogi navode i da je u njegovim djelima jasan utjeca Bergsonove filozofije.

Prousta je zaokupljala prolaznost, protjecanje vremena, ljubomora i ljubav, tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i osobnosti , snobizam, politička kultura i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata.

Mnogi navode da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; jer ono dovodi i do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života.

Kažu i daje to djelo detaljna i mikroskopska analiza jednog zatvorenog duha, no i satirička panorama i presjek društvene strukture Drugog Carstva pa time predstavlja kariku između klasičnog realističnog romana i moderne proze.

No Proustov život i obiteljsko okružje se izmjenilo između 1900. i 1905. U veljači 1903. njegov brat Robert se oženio i napustio dom. Iste godine u studenom preminuo mu je otac. U rujnu 1905. izgubio je i majku, što ga je najviše pogodilo. Majka mu je ostavila značajno nasljedstvo. Kroz ovaj period zdravlje mu je značajno narušeno. Zadnje tri godine života provodi u svojoj spavaćoj sobi, spavajući po danu i radeći na romanu noću. Preminuo je od upale i apscesa pluća 1922., te je pokopan na groblju “Père Lachaise” u Parizu.

Nedvojbeno je da su Proustove kompleksno i precizno oblikovane rečenice, pronicave psihološke analize i vještina portretiranje likova izvršili veliki utjecaj na književnost našeg doba.

Kod nas je najvažnije Proustovo djelo izašlo u prijevodu više autora, među kojima se najviše ističu Tin Ujević, Zlatko Crnković,  Miroslav Brandt i Mate Maras.

 


 

Marcel Proust: citati

“Budimo zahvalni  ljudima koji nas usrećuju; oni su šarmantni vrtlari koji omogućuju da naša duša procvijeta.”

Ljepotice prepuštam muškarcima bez mašte.

Svaka zamisao je laka kad se ne uzme u obzir stvarnost.

Možda ne postoje dani našeg djetinjstva kada smo živjeli tako ispunjeno kao oni dani provedeni sa najdražom knjigom.

Vrijeme, koje mjenja ljude, ne mjenja sliku koju zadržavamo o njima.

“Od patnje se liječimo jedino ako je u potpunosti pokazujemo.”

“Proljeće je ono doba godine kada se misli mladića okreću ka onome o čemu djevojke sanjaju čitave zime.”

“Sve svoje odluke donosimo u raspoloženju ili stanju duha koje će se sigurno promijeniti.”

“Teorijski, mi znamo da se Zemlja okreće, ali u stvarnosti to ne zapažamo; Zemlja po kojoj hodamo izgleda nam kao da je nepomična, i mirno živimo na njoj. Isto je tako i s vremenom čovjekova života.”

 

 

———

Napisao, odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.