Kako pisci za djecu vide – djecu?

Kad su djeca zadobila identitet i počela biti shvaćana kao subjekti, kad je fizičko kažnjavanje djece prestalo biti norma koja se ne propituje, a igra prihvaćena kao potrebna dječja aktivnost? U kojem su se periodu djevojčice prestale svoditi na pasivne, brbljave subjekte koji se moraju uklopiti u zacementirane predodžbe, a Romi prestali biti utjelovljenje zla?

Ovo bi mogli biti mamci za knjigu Dubravke Zime “Kraći ljudi”, koja se bavi poviješću dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu. Fokus docentice na Hrvatskim studijima u Zagrebu – koja je magistrirala na opusu Ivane Brlić Mažuranić, a doktorirala na dječjem romanu – bila je usporedna analiza dječjeg romana i društvenog okvira u kojem su tekstovi nastajali.

Njena knjiga tako je svojevrsna povijest društvenih predodžbi o djeci i utopijskih čežnji koje je društvo na njih projiciralo od kraja 19. st. pa do naših dana.

Hrvatski pisci za djecu danas su bitno konzervativniji no što su to bili njihovi kolege prije dvadeset ili trideset godina

– Dječja književnost nije nastajala tako da su pisci stvarali izolirani od društva. Ti autori morali su imati ideju publike, a u svoje tekstove unosili su i društvena očekivanja. Notorni primjer stvaranja konstrukta bio bi danas uobičajeni prikaz tinejdžera kao buntovnika, dok je u 19. st., primjerice, svaki iole neposlušan adolescent automatski bio prikazivan kao negativan lik – objašnjava Zima.

Književnost za djecu se mijenja, napreduje i nazaduje

Književnost za djecu, napominje, bez obzira na to što se s vremenom njezin status mijenja, još uvijek je jedno od rijetkih područja stvaranja koje se nadzire, na koje bitno utječe cijeli niz faktora te je kao takvo zahvalno za ovaj tip istraživanja.

Ali ponekad i vrača na staro

– Podjela epoha u mojoj knjizi proizlazi iz tekstova pojedinih pisaca, kanonskih, više ili manje popularnih knjiga, preko kojih se lako može ustanoviti da društveno shvaćanje djece nije zacementirani pojam nego nešto što uvijek iznova zadobiva novo značenje, ovisno o društvenim i povijesnim promjenama. Te epohe se uvjetno poklapaju s kalendarskim, ali afirmacija novog modela nije automatski značila i prestanak starih obrazaca. Nekoć popularne priče o siročadi i pustolovni romani nisu nestali kad su se pojavili romani o dječjim družinama, a povijesne promjene, poput rata, nerijetko su značile i reaktivaciju starih obrazaca – tvrdi Zima.

Prevratnički pisci

Kao autore koji se mogu nazvati prevratničkim izdvaja Matu Lovraka , Ivana Kušana i Zlatka Krilića. Lovrak zato što je afirmirao igru, ali i sliku djeteta koje ima svoj svijet. Ivan Kušan, pak, drastično je srušio predodžbu o idealiziranom djetetu kojem su odrasli uzori ili to mogu biti, dok je Krilić svojim romanima uzdrmao ustaljene stavove o rodnoj i dobnoj perspektivi.

Osamdesete godine bile su  jedno od najzanimljivijih razdoblja dječje književnosti.

Osamdesete godine, period u kojem se afirmira Zlatko Krilić i koji autorica naziva periodom tzv. zagonetnog djeteta, bile su i jedno od najzanimljivijih razdoblja dječje književnosti.

Kako bi književnost za djecu izgledala da nije uslijedio rat?

– Bilo bi zanimljivo – napominje Zima – vidjeti kako bi se situacija razvijala da nije uslijedio rat, a djeca se opet počela shvaćati i prikazivati kao ranjivi subjekti, ovisni o zaštiti odraslih, i to u vremenu u kojem su u svjetskoj književnosti pucali i posljednji tabui.

Posljedice rata se i danas osjećaju

Posljedice se još osjećaju, pa tako danas, smatra Zima, imamo tendenciju okretanja simplifikaciji sadržaja, pa čak i rodnoj diferencijaciji

Autor: Adriana Piteša

 

 

———-

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.