Ni najveći pisci nisu izbjegli kritike i osporavanja!

Usprkos popularnosti i ugledu koji su uživali među publikom i kritikom, čak ni najveći pisci poput Williama Shakespearea, Johna Keatsa ili Gore Vidala, nisu izbjegli kritike, osporavanja i negacije.

Aristofan o Euripidu (405. p. n. e.)

Samo godinu dana prije smrti, Aristofan je ignorirao sva upozorenja da nikad ne priča loše o mrtvima te je sasjekao Euripida u svojoj komediji ‘Žabe’. Kako se drama bliži kraju, Euripid izaziva sažaljenje u bici protiv Ahileja, tj. igri međusobnog nadmudrivanja. Nagrada je putovanje u podzemni svijet. Aristofan izvrgava Euripida ruglu i Ahilej prolazi kao pobjednik ovjenčan lovorikama.

John Wilson Croker o Johnu Keatsu
 (1818)

Normalno je očekivati da će kritičar proučiti tekst prije same recenzije. No John Wilson Croker objasnio je da je pri recenziji pjesme ‘Endymion’ Johna Keatsa odustao nakon nekoliko rečenica.

‘Učinio sam nadljudske napore da se probijem kroz autorove riječi, ali to nije bilo moguće’, objasnio je za The Quarterly Review te nastavio: ‘Gospodin Keats je plagijator, ali puno manje pametan, profinjen i deset puta zamorniji i apsurdniji od svog uzora.’

Henry James o Anthonyju Trollopeu
 (1866)

Prije nego što se Henry James proslavio svojim romanom ‘Portret dame’, oštro je kritizirao neke od najvećih pisaca tadašnjeg vremena. Čak ni Dickens nije izbjegao osudu njegovog pera, ali najopakiji tretman doživio je Anthony Trollope i roman ‘The Belton Estate’.

‘Njegovi romani ne zadovoljavaju osnovne kriterije pisanja knjige. Velika zamjerka je dojam da čitamo djelo napisano za djecu, rad napisan za umove koji još nisu u potpunosti spremni za kompleksne misli, roman ispod kriterija prosječnog muškarca ili žene’, napisao je James.

George Bernard Shaw o Williamu Shakespeareu
 (1906)

Samo hrabar pisac može plivati protiv struja kritičkog konsenzusa. Nitko po tom pitanju nije bio hrabriji od Shawa, koji je odlučio da je prava meta veliki engleski Bard.

‘Nastojao sam otvoriti čitateljima oči za ispraznost Shakespeareove filozofije, za površnost i izlizanost njegovih moralnih stavova, za slabost i nepodudarnost u njegovim promišljanjima, za njegov snobizam, vulgarne predrasude i neznanje. Uz iznimku Homera, ne postoji nijedan eminentan pisac, čak ni sir Walter Scott, kojeg toliko prezirem kao Shakespearea.’


Norman Mailer o Tomu Wolfeu
 (1998)

Američka literarna scena iskrila je od netrpeljivosti među piscima 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Sve to okrunjeno je Mailerovim ‘javnim smaknućem’ romana ‘A Man in Full’ Toma Wolfea, u The New York Review of Books.

‘U određenim dijelovima, čitanje romana može se usporediti s činom vođenja ljubavi s ženom od 120 kilograma. Jednom kad se popne na vas, gotovo je. Zaljubit ćete se ili ugušiti. Možemo li ponuditi konačnu presudu? Tom je najpompozniji i najrazvikaniji hvalisavac književne scene. Međutim, s ovim romanom prestaje postojati za nju. Živi u svijetu bestselera i sigurno je najuspješniji u tome nakon Margaret Mitchell. Iako je njezin stil bio komično banalan, barem je razumjela koliko je osjećaj za romantiku perverzan kod lijepih i bogatih žena, a Wolf još nije došao čak ni do toga.’

James Wood o Zadie Smith 
(2002)

‘Bijeli zubi’, debitantski roman Zadie Smith, ujedinio je književnu kritiku u hvalospjevima, što se ne može reći za autoričin drugi roman, ‘The Autograph Man’, koji je James Wood bespoštedno sasjekao u The London Review of Books.

‘Glavni lik romana, Alex-Li Tandem, slabašno je napisan i prazan lik ispunjen samo popularnim kulturnim opsesijama. Oko njega nadire tekst nesposoban za humor, prepun lista, citata, referenca. Iskustvo čitanja podsjeća na listanje novina koje su dizajnirala djeca iz vrtića.’

John Banville o Ianu McEwanu
 (2009)

Ian McEwan često je prikazivan kao književno nacionalno bogatstvo. To nije zasmetalo Johna Banvillea, da inače nedodirljivog pisca ocrni u recenziji romana ‘Saturday’.

‘Jesmo li mi na Zapadu postalo tako samouvjereni i samozadovoljni našom kulturom, jesmo li toliko preplašeni pri suočavanju s raznim fanatizmima kojima nam prijete, da si možemo dozvoliti da nas utješi ili podrži u takvim stavovima, ovakav smiješno i nepodnošljivo loš roman?’

Christopher Hitchens o Goreu Vidalu 
(2010)

‘Hitch’ se okrenuo protiv svog prijatelja optužujući ga u svojoj kolumni u Vanity Fairu ne samo za nedostatak rasuđivanja, već i za nedostatak stila:

‘Vidalove fraze prije su ostavljale dojam zaokruženosti i ekstravagancije, ali sad je potonuo u jeftini, čak i krivotvoreni izričaj.’

 

 

———

Preveo, odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.