Dobriša Cesarić – kakvog niste poznavali (drugi dio)

I kada sam u siječnju 1962. godine, u povodu šezdesete godišnjice života pjesnika Dobriše Cesarića radio novinski portret o njemu, i kada smo dugo i o svemu razgovarali, onda me je upravo on upozorio na ovog, maločas citiranog Juru Kaštelana (kao i na knjigu Tode Čolaka gdje je bio i esej o njemu, do kojeg je, rekao mi je, ozbiljno držao)…

U tom sam se razgovoru osvjedočio (pa i u još jednom narednom: o temi kakav je Miroslav Krleža bio kao urednik časopisa) da je Cesarić gotovo idolatrizirao Krležu. Ali znao sam da je ipak mnogo ljudskih mostova izmedu Cesarića i Krleže bilo spaljeno, ili je tinjalo. Zašto?

U tu tajnu, s ove Cesarićeve strane, nisam mogao prodrijeti. S Krležine pak strane — nešto se ipak dimilo…

Priča počinje negdje oko, ili prije, 1930. godine kada je Cesarić imao dvadeset i osam godina, i kada je, izgleda, bio doslovni desperados na »proputovanju« kroz ovaj, a on je valjda tako vjerovao, njemu neskloni svijet, kako je, zaista, traumatično taj svijet i doživljavao. Intimno, on je tada, zacijelo, osjećao da to nije njegov svijet i da ne umije naći u njemu svoje mjesto, iako je iza sebe već imao dosta pjesama koje su mu stvorile ugled u javnosti. No, on je bio, očigledno, ipak nesretan čovjek, i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako mi je znao govoriti, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka, i tako se njegova dojučerašnja znatiželja i ljubav prema životu, iz dalekih dana pjesme Buđenje šume ili Stare Slavonije, preobrazila u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol.

Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, on mu je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«. To je, kako je kazivao Krleža, bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku… A Krleža ga je otjerao s vrata, uzviknuvši:

— Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima!

I nije htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom.

Otišao je Cesarić od Krleže pokunjen, rastočen… Kući…

Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost…

Zbog te scene Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom, a Krleža je to, tu njegovu povrijeđenost i demonstrativnu šutnju, objašnjavao Cesarićevim egocentrizmom. Krleža kaže da je pokušao objasniti Cesariću zašto se tog ranog jutra tako ponio prema njemu, zbog čega ga je bacio na ulicu, ali Cesarić nije htio prihvatiti Krležina obrazloženja, i završilo je s Krležinim nervoznim epilogom:

— Idite k vragu kada ne uzimate stvari ad notam!

Takvu verziju događaja čuo sam od Krleže, sličnu verziju zapisao je i Čengić, gotovo istu priču ispričao je Krleža u još nekoliko razgovora o Cesariću, Cesarić nije volio da to Krleža priča, od Cesarića nikada o tome nisam čuo ništa… Jedino sam i uvijek čuo od njega riječi glorifikacije književnika Miroslava Krleže… Jer, prije tih svojih teških kriza Cesarić je znao zalaziti u Krležin stan a tadanjoj ulici Kraljice Marije, i njihove su uzajamne veze bile prilično solidne.

Bez obzira koliko je trajala ta mučaljiva napetost između Krleže i Cesarića, Cesarić, kada je javno trebalo ustati u obranu Krleže, čini to već dvije godine kasnije, 1933, autoritetom svog javnog ugleda, zajedno s ostalim piscima i tada istaknutim hrvatskim kulturnim radnicima.

Kada je u travnju 1933. godine Krleža namjeravao u dvorani Glazbenog zavoda, u srijedu 12. travnja, u pola devet navečer održati predavanje, na plakatu je bilo objašnjeno o čemu želi govoriti: — o manifestu Franje Josipa »Mojim narodima« od 28. srpnja 1914. koji otvara novo poglavlje hrvatske književnosti; o svađi oko autonomije naše književnosti i o slobodi umjetničkog stvaranja u paraleli s graničarskom stvarnošću naše sredine od 1750. do 1918; o ilirskim književnim shemama od 1850. do 1930; o prilikama u sjeni đakovačkog biskupa; o politici i pravopisu kao glavnom motivu naših književnih pitanja… i niz još pitanja, do upita kamo ide naša književnost.

Na taj plakat pojavio se kontraplakat Odbora zagrebačkog građanstva s namjerom da oduzme Krleži pravo da govori.

I tada na scenu otvorenog, javnog protesta, a u obranu Krleže, stupaju: Antun Augustinčić, Ljubo Babić, dr. Slavko Batušić, Vladimir Becić, August Cesarec, Dubravko Dujšin, Miroslav Feldman, Branko Gavella, Krsto Hegedušić, Mihovil Kombol, Frane Kršinić, Branislav Livadić, Jerolim Miše, Vladimir Nazor i drugi, a među njima i Dobriša Cesarić — tvrdeći u svom plakatu/odgovoru da se »Miroslav Krleža u svom dosadašnjem radu nesebično i hrabro zalagao za jednu bolju budućnost hrvatskoga naroda« i »za nas Hrvate bila bi najveća sramota, kad bismo dozvolili, da neki mračni tipovi spriječe najboljem današnjem predstavniku hrvatske književnosti da u središtu hrvatstva govori o našoj literaturi…«

Krležu, ali ne samo njega, nego i potpisnike pisma u obranu Krleže, intrigantno je zanimalo tko stoji iza tog kontraplakata, tko je bio u tom poslu idejni začetnik i operativac te antikrležijanske opozicije. Do danas to nije definitivno razjašnjeno, ali postoje indicije da je jedan od glavnih organizatora tog kontraminiranja Krležinog predavanja bio Ivo Brlić, sin Ivane Brlić Mažuranić, koji se bavio i kazališnom kritikom, a inače je bio austrijski kapetan bojnog broda A. D. Za Krležu on je trajno ostao eksponent rojalističke jugokreme…

Više je nego jasno da Dobrišu Cesarića nitko nije mogao prisiliti da bude supotpisnik jednog takvog javnog protesta, on je to mogao učiniti jedino po dubljem zakonu autonomnosti svoje slobodne volje i prosudbe, uvjeren, trajno sve do svoje smrti, da je jedno Krležina uloga u hrvatskoj književnosti, a drugo povrijeđen ponos u osobnom sudaru s Krležom kao subjektom.

Već sam prijedlog Cesariću da supotpiše taj plakat potvrđuje činjenicu da će u to doba Cesarić biti već na visokoj ljestvici društvenog ugleda…

Ako je već došlo do toga da Dobriša Cesarić novinski intervju nikako nije mogao izbjeći, jer nije htio odbijanjem povrijediti došljaka, znao bi se »izvući na mala vrata« otprilike na ovaj način:

— Evo, ja vam predlažem da popričamo onako prijateljski, nevezano, a vi onda od toga, ako baš morate, napravite neki članak, neki zapis, ali nemojte me mučiti da odgovaram na pitanja, kao sumnjiv čovjek pred policijom…

A takvi razgovori s njim, slobodni, nevezani, spontani do potpune improvizacije, s njegovim uvijek podozrivim virenjem u papir ako je zamijetio da se nešto od onoga što kazuje na brzinu zapisuje; razgovori u laganoj šetnji, u kavani rjeđe, a najčešće u njegovu prizemnu stanu u Novoj Vesi, to je uvijek bivalo »otvoreno i od srca«. I tu je onda znao bivati na divan način susretljiv, a osobito ako se uvjerio da se ništa od toga razgovora ne snima… Tada bi postajao spontan.

No, on nije bio čovjek govorljiv, i ne bi se znao, kako se to obično kaže, razbrbljati. Ne, više je volio slušati negoli govoriti, a kada bi progovorio, onda bi bio neobično izbirljiv prema svakoj izgovorenoj riječi. Zbog toga i spor u govorenju.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, u besprijekorno, upravo asketski čistoj sobi, uvijek nekako polumračnoj, gdje nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu… nitko ne bi rekao da u njoj živi, postoji pjesnik… U sobi čistoj i sterilnoj kao ambulanta. Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme, a negdje udaljeno na Novoj Vesi jačaju i slabe dječji glasovi. (On nije imao djece i ne jednom mi je rekao da mu je, što je stariji, sve više žao da ih nema).

Razgovarajući, često bi znao potpuno odsutno gledati u me i osjećao sam da u tim trenucima i ne vidi mene, i da mu nije ni neophodno da registrira da sam tu pored njega. On je tada valjda bio duhom u nekim svojim tamnim ponorima sjećanja i osjećanja »četvrte« dimenzije svog svijeta. Možda je to bila slika stiha, neki nutarnji ritam rime.

Bio je čovjek koji se trajno mučio sa samim sobom. I što je muka bila veća, to je njegova šutnja bila upornija. Nije on bio običan čovjek. I kada bi ga poklopila takva duga i duboka šutnja, gubio bi obzir prema sugovorniku i povlačio bi se potpuno u se. A kada bi se vratio u ovaj prostor, u svijet u kojem smo bili to što jesmo ili što smo zamišljali da jesmo, osmjehnuo bi se svojim duboko usječenim očima i kao da se ispričava što je moreplovio svojim morima.

I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage. Upotrebljava istrošenu metaforu — kao roditelju djeca. Ali, inzistiram: koja mu je ipak posebno draga, a on zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:

Šuštanjem lišća i šapatom kiše,

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi, a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama.«

Evo, to je Dobriši Cesariću bila jedna od njemu najdražih pjesama koju je stvorio, i to moram apostrofirati danas, i sada, važnu činjenicu: Dobriše više nema i ja nemam njega kao svjedoka za dokaz ovakvog njegovog izbora, i, prema tome, teoretski je otvoren i prostor za moju moguću manipulaciju. No, to da je upravo ova pjesma njemu najdraža, objavio sam u tjedniku »Telegram« 1962. godine, kada sam objavio i novinski portret o njemu. I pjesmu sam uokvirenu objavio. Dobriša je tada bio među nama, to je čitao i pročitao, i da sam tada manipulirao, on bi bio beskompromisan, i javno bi me opovrgnuo. Mnogo njih znade njegove pjesme naizust, a još više ih je znatiželjnih koji se pitaju, ili raspituju: a koja je njegova pjesma njemu samom bila najdraža? Od svih koje je napisao: ova koju sam citirao! Mislim da je to bio njegov doživotni izbor, jer nisam nigdje pročitao da navodi neku drugu pjesmu…

I kada sada citiram tu njegovu pjesmu, još uvijek sam zapanjen kako je čudesno znao slušati i čuti tišinu!

Ali gdje je tajna ljepote u toj pjesmi?

Kako se to postiže?

I kako doći do tako originalne poante kao što je — »…u pahuljama tišina je sama«?

A on mi tog popodneva reče:

— Vrlo volim sažetost izraza koja nužno dovodi do kratkoće… Nastojim da iz izraza uklonim sve dekorativno i da ga ogolim do bitnosti, a to ga redovito čini jednostavnim. Dekorativnost u izrazu samo smeta, nije ni malo funkcionalna, pa je već time u potpunoj suprotnosti s istinskim duhom našeg vremena. Mislim da je naš jezik naročito podesan za jezgrovito izražavanje… Vrlo volim muzikalnost stiha, ali je muzikalan i naš hrvatski jezik. Matoš je rekao da piše ušima i za (dobre) uši, i ja se s tim načelom potpuno slažem. Samo treba reći i to da muzikalnost ne smije biti na štetu ekspresivnosti… Da, a vi me pitate i o takozvanoj poanti… Pjesma obično ima nekoliko riječi koje u njoj emotivno najjače djeluju. Ali one ne treba da budu na kraju pjesme, pa ni strofe, čak je često bolje da ondje ne budu. Ja takve riječi i ne bih nazvao poantom. U svom ličnom jeziku ja ih nazivam lirskim udarcem. Možda je taj izraz malo čudan, ali dosad nisam našao prikladniji…

Motrim ga dok mi ovo kazuje. Kako neobično miran čovjek! Ruke svoje, ruke tromih prstiju, s već mnogo staračkih pjega, položio na stol kao pravednik pred pravdom. Govori blagim glasom a kada učini gestu, to je pomirljiv pokret. Ne traži više od onog što mu se pruža, a prima znak sklonosti i simpatija, i vidi se na njemu da mu je taj znak nešto (pokušat ću da ne budem patetičan!), kao dragocjeni dio velikog bratstva među ljudima. Onako tih, pred bučnim će glasovima naglo zanijemiti. On tako ljude jednostavno prepoznaje tek po koracima, otkriva njihove samoće u zjenama, zna njihove posve »tihe bolesti«, kada u uhu »šumi tišina kao u školjki«, a svaka boja boli dok ne umre iza spuštenih vjeđa.

Da, to je bio taj pjesnik sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom… Bio sam s njim i mi smo razgovarali…

— Znate, često mi se događa da sam ponekom riječi u već dovršenoj pjesmi nezadovoljan. Takvo mjesto u stihu, a to sam već rekao i Vlatku Pavletiću, obično ostavljam prazno, ili stavljam na nj samo približno dobru riječ s namjerom da ju kasnije zamijenim zaista dobrom, takvom koja će me potpuno zadovoljiti. U psihologiji pjesničkog stvaranja to je poznata stvar. To su ona prazna mjesta u stihovima, obično označena crticama, na koja se nerijetko nailazi u rukopisima pjesnika, pa i onih najvećih…

I tu će se on prisjetiti jedne analogne pojave u slikarstvu, kada je Paul Cezanne radeći na svojim slikama ostavljao neka mjesta prazna i dulje vremena, dok ne bi za njih našao sasvim adekvatne boje.

I Cesarić je, veli mi, ponekad čak i godinama tragao za jednom jedinom riječi.

Ta njegova brižljivost za riječ i njezinu funkciju u stihu, to njegovo uporno, iscrpljujuće traženje konačnog izraza, sve to, međutim, nikako nije značilo da je on bio čovjek koji je u pisanju sklon suhoj pedanteriji.

U plejadi suvremenih hrvatskih pjesnika Cesarić je bio jedan od onih koji će dosljedno godinama, pod cijenu čak i krutog odricanja, obezvrijediti kvantitet na račun kvaliteta.

U toj istinskoj muci sažimanja, traganja, nalaženja pa odustajanja, pa opet i iznova traženja — Dobriša Cesarić ima u povijesti svjetske književnosti beskonačni ešalon slavnih predšasnika: nije li, na primjer, Turgenjev samo jednu svoju priču iz Lovčevih zapisa (1847-1852) prepisivao trinaest puta, Goethe je više od dvadeset godina radio na Faustu a ta ga je tematika držala u tenziji više od tri desetljeća, a Schiller je čak naročito tvrdio, također vrlo sklon popravljanju već napisanog, da pri stvaranju umjetničkog djela ne smije razum pretegnuti nad »stvaralačkom mišlju«, niti smije u tom poslu biti cjepidlačenja i poze strogog kritičara.

Razumljivo je da je mene tog poslijepodneva zanimalo i to što on tada piše, tada u svojoj navršenoj šezdesetoj godini života, i ima li kod njega u rukopisima nešto novog, nešto za što još ne znamo?

— Iako pišem, nemam pretjeranih iluzija o lirici koja nastaje u sedmom deceniju života. Ipak, namjeravam da napišem ciklus pjesama koje su u motivima povezane s mojim godinama. Ako ga dovršim, a ne budem njime zadovoljan, naprosto ga neću objaviti. Vjerujem da za to imam dovoljno autokritike…

Otišao je nezadovoljan.

— Ovih sam dana ponovno dotjerao svoj prijevod Koroljenkove pripovijetke Šuma šumi…

— Nije li to već odavno dobro obavljen vaš posao? (Slavnom, a toliko tankoćutnom ruskom pjesniku poetskih slika pejsaža, izopćeničkom patniku iz Vologde, Perma i Jakutske oblasti, Cesarić je prvu varijantu svog prijevoda Šuma šumi objavio već 1948. godine).

— Nemojte se čuditi, to je stvar koja mi je veoma draga, za mene više pjesma nego pripovijetka, pa sam htio da od njenog prijevoda učinim takoreći prepjev… Bio je, uz Mihovila Kombola, vrhunac našeg prevodilačkog iskustva. Prevodio je prozu Kleista, Turgenjeva, Čehova, Gorkog, a dio našeg dragocjenog prevodilačkog imutka ostat će njegovi prepjevi Goethea, Heinea, Rilkea, Puškina, Ljermontova i Jesenjina. On 1951. godine dobiva republičku nagradu za prijevode Goethea i Puškina, objavljene u »Knjizi prepjeva«.

A njega su, s manje ili više sreće — kako je sam konstatirao, veoma mnogo prevodili na strane jezike. Nema slavenskog jezika na koji mu nije prevedena bar poneka pjesma. Pjesme su mu također prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, latinski jezik pa i na esperanto. Ušao je u sve hrvatske antologije i u antologije u ondašnjim dvjema Jugoslavijama.

I kada danas povjesničari literature u svijetu, ma i u najskromnijem opsegu, predstavljaju čitateljima hrvatsku poeziju, jednako tako i kada su još do jučer predstavljali poeziju u Jugoslaviji, pišu o Cesariću koji je ušao u talijansku antologiju svjetske lirike Massima Spiritinija »Poeti del mondo«, u njemačku antologiju suvremene europske lirike »Panorama moderner Lyrik«, i u antologiju slavenske poezije na bugarskom jeziku »Slavjanski poeti«. A jedanaest godina poslije Drugog svjetskog rata izišao je posebni izbor Cesarićeve poezije na njemačkom jeziku »Der erleuehtete Weg« u prijevodu Herberta Gotschalka. (Svu sam ovu faktografiju doznao 1962. od dobrih znalaca Cesarićeve poezije, i nesumnjivo je taj inventar Cesarićeva svjetskog ugleda kao hrvatskog pjesnika unazad četiri puna desetljeća još mnogo kompletniji!).

I upozorili su me ti znalci Cesarićevog pjevanja da sve to on nije protekcionaški gurao nekim svojim vezama i poznanstvima, kako to poneki čak i od naših vrlo uglednih pjesnika vole činiti, a nije imao ni menadžere i nije znao nikada biti majstor takozvane »književne diplomacije« u korist vlastitih djela, kako je to majstorski poslovno obavljao jedan Ivo Andrić, ili kako je to pokušavao, ali s promjenljivom srećom uspijevao jedan Miroslav Krleža: (»Slab sam ja trgovac svog književnog bazara!«). Njegovi su posrednici između njega i svijeta ove planete bili njegovi stihovi, koji su i kao usmeno predanje (što se ne događa baš svakom pjesniku na ovoj planeti!) i nesvjesno postali sustavni dio govora običnih, najčešće mladih Ijudi. Recitirali su ga, citirali su ga još za života i tamo gdje mu nikada ni za ime ni prezime nisu ni čuli; dosegao je još za života zenit međuljudske popularnosti — i to nikada zbog podilaženja simplificiranom ukusu onih koji tek »nogometaju duše«… Čitali su ga i pamtili najčešće ljudi koji pate, šute a »zgusnu bol na kraju usne«. Takve je ljude našao po cijelom svijetu, kamo fizički nikada nije putovao. A za taj i takav svijet on je imao vrlo crne slutnje i meni ih je tog poslijepodneva i rekao:

— Kao i vi, i ja se pitam — ali ne znam tko će odgovoriti! Ne vidite li, ogromni koraci nauke i tehnike, ponos današnjeg čovječanstva, mogli bi postati koraci u njegovu propast. I to koraci usmjereni fantastičnom preciznošću. Dok smo s jedne strane doživjeli fotografiranje Mjeseca s leđa, s druge nam strane prijeti strašna mogućnost atomskog rata s nepredvidljivim granicama uništavanja. Čovječanstvo se nalazi na kobnom raskršću. Previdi li put razuma i humanosti, mogli bi doći do stravičnog stanja u kojem bi Kranjčevićev stih »Što smo nebu bliže, od neba smo dalje« dobio nov, sasvim suvremeni smisao…

A bilo mi, najblaže rečeno, nespretno da ga pitam, a mogu li se zle slutnje pomiriti sa zrelom mirnoćom — snagom tek stiha! Jer, od Homera do danas to ne prolazi! Ali,

— …iz disharmonije u životu može nastati harmonija u pjesmi…

On se te 1962. godine zaista bojao budućnosti. U budućnost nije umio gledati profetski, jer je omalovažavao opsjenarstvo politike i politiku kao puko opsjenarstvo, a povijest shvaćao kao sudbinu u kojoj je pojedinac prazna ljuska na nemirnim valovima. Bio je vrlo osjetljiv za socijalne traume, ali u smislu istaknutog društvenog angažmana on nije bio prvi barjaktar. U različitim društvenim i političkim potresima i perturbacijama nije bio u prvom ešalonu, kao na primjer Krleža između dva rata, ili neki njegovi književni kolege od 1945. pa dalje. Ali, umio je biti solidaran i priključiti se svojim ugledom, svojim imenom i prezimenom, značenjem svojega djela i svoje ličnosti zbivanjima koja su mijenjala ili htjela mijenjati postojeće stanje.

Krleža i Cesarić — to je bila tema koju sam često forsirao kod Cesarića, pa tako i 1973. godine, kada sam ga uspio nagovoriti da se prisjeti Krleže između dva rata, kao urednika svojih časopisa. Kako je počela njegova suradnja u Krležinoj »Književnoj republici«? A Cesarićevo je sjećanje, kazano meni, išlo ovom putanjom:

»Kad vidim kakav književni list sa slabim sadržajem ali dobrim papirom i skupom opremom, dođe mi na pamet ona narodna: »Dobra li gvožđa u loša junaka!« Za Krležinu »Književnu republiku«, a evo upravo listam po jednom uvezanom godištu ovog Krležinog časopisa, moglo bi se reći upravo obrnuto. Jer njen papir i tisak su slabi, a sadržaj uvijek bogat, živ i na visini. Ove pozitivne osobine časopisa u prvom su redu bile zasluga njegova urednika Miroslava Krleže koji je, usput rečeno, veliki dio »Književne republike« sam ispunjavao izvanrednim prilozima. Obuzima me osobito zadovoljstvo što se među suradnicima nalazim i ja.

I pitam Cesarića — kako je došlo do njegove suradnje s Krležom?

— Kada sam imao dvadeset i jednu godinu, 1923, izašle su u »Savremeniku« četiri moje pjesme, a među njima i Kad budem trava i Sakrivena bol. Tada su urednici »Savremenika« bili Milan Begović i Antun Branko Šimić, koji je bio redaktor za poeziju. Moji stihovi bili su štampani u istom broju lista sa zajedničkim naslovom »Četiri pjesme«. Kratko vrijeme poslije izlaska »Savremenika« Antun Branko Šimić rekao mi je da je Krleža u razgovoru s njim spomenuo te pjesme i pohvalno se o njima izrazio…

— Vi ste već tada poznavali Krležu?

— Ja sam Krležu u to vrijeme poznavao samo iz dva susreta od kojih je prvi bio posve konvencionalan. Treći sam ga put susreo poslije njegova razgovora sa Šimićem, u Ilici, pred Breyerovom knjižarom, gdje sam razgledavao knjige u izlogu. Prolazeći Ilicom i Krleža je prišao izlogu, očito da pogleda novitete. Prepoznao me, započeo sa mnom razgovor i predložio mi da se malo prošetamo. Pođosmo prema kavani »Corso«, skrenusmo u Gundulićevu ulicu, a tada me Krleža pozove u svoj stan. Stanovao je u Kukovićevoj ulici… Kad smo ušli u sobu i posjedali, nakon nekoliko uvodnih rečenica pozvao me na suradnju u književnom listu što ga je upravo osnivao. To je bila »Književna republika«…

Zanimalo me kakav je dojam na Cesarića tada ostavio Krleža, koji je bio tridesetogodišnjak u punoj snazi, dobroj kondiciji, a Cesarić je bio zbunjeni mladac u dvadeset i prvoj godini života, prilično nesiguran u sama sebe? — Onog popodneva Krleža je bio izvanredan, u svom punom sjaju, lucidan, oštrouman, duhovit, sa čestim bljeskanjem originalnih, sasvim neočekivanih poredaba učinio je na mene izuzetno jak dojam i posve me osvojio. Ukratko, osjetio sam prisutnost genijalnosti. U vrijeme »Književne republike« često sam se s Krležom sastajao, neko vrijeme gotovo svakog dana. Mnogo sati proveo sam s njim a njegovu stanu, u šetnjama gradom, u kavanama. Od onog prvog izvanrednog dojma o Krleži u njegovu stanu prošlo je punih pedeset godina. Uvjerio sam se da je taj dojam bio istinit i stvaran. Vremenom, hranjen novim iskustvima, on se pretvorio u čist i duboko fundiran sud. U njegovoj »Književnoj republici« objavio sam ovelik broj pjesama, tako da se s pravom može reći da se u njoj dosta ocrtala moja književna fizionomija. Meni je osobito drago i ponosim se time što se to dogodilo upravo u jednoj Krležinoj književnoj reviji!

Eto, tako mi je govorio pjesnik, i takvog svjedočim Dobrišu Cesarića…

Napisao: Jozo Puljizević

 

 

—————

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.