Dobriša Cesarić – kakvog niste poznavali (prvi dio)

Bio sam na posljednjem ispraćaju pjesnika Dobriše Cesarića. Bilo je to prije, bit će uskoro, dvadeset i dvije godine, 23. prosinca 1980. na Mirogoju. Bio je dan vedrog neba i hladnog sunca koje u kasno poslijepodne lagano tone u izmaglici. Onih, koji su došli da se oproste s njim, da mišlju i u duhu još jednom prođu stazama njegovih nostalgija i melankolija — bilo je bezbroj. Beskonačno duga kolona koja je usporenim koracima pratila njegov lijes…

Znao je za života da je s nevelikim opusom svoje lirike, koja je bila čudo u govoru, omiljen; ali da je mogao vidjeti ono mnoštvo mladih, zanijemjelih u tuzi, možda bi tada jedini put konačno dokučio da je bio pjesnik upravo svih ljudi, svih naraštaja svog domovinskog prostora. Ali, on je bio vrlo skroman čovjek i trajno podozriv prema takozvanoj slavi.

Došli su mu na sprovod, i dali mu posmrtnu stražu nad odrom, Ijudi iz njegove Slavonske Požege i Osijeka; zajedno s njima bili su i članovi tadanjeg Društva književnika Hrvatske, i akademici tadanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prije nego je lijes iznesen na Plato pred mrtvačnicu, u počasnoj straži čuvali su ga njegove kolege i prijatelji s kojima je surađivao u Razredu za suvremenu književnost JAZU: Jure Kaštelan. Dragutin Tadijanović, Mirko Božić, Oto Šolc, Drago Ivanišević, Nikola Miličević i Rafo Bogišić.

Svojim govorom, posljednji mu je pozdrav iz rodne Požege prenio dr. Antun Švarc, usiljenim stilom i konvencionalnom frazeologijom. Cesarić za života nije volio takvu vrstu uzvišene a prazne retorike.

Iza njega govorio je Pavle Blažek iz Osijeka. Literarna intonacija govora i nekoliko autentičnih misli o pjesniku. Šime Vučetić, tada predsjednik Društva književnika Hrvatske, rekao je za njega da je on već kao mlad počeo pisati stihove, ali da se afirmirao »u socijalističkoj« Krležinoj »Književnoj republici«, i rekao je da ga je Krleža i volio i cijenio. To da ga je cijenio, to stoji; ali to da ga je kao čovjeka volio, lebdi kao upitnik. To da je bio drag, kako reče Vučetić, to je točno, a to da je bio »živahan«, to je konstrukcija.

Cesarić je bio požar a sebi, a prema vani uvijek šutljivo zabrinut. I zagledan a sebe.

Bio je sjetan čovjek. Po izgledu i ponašanju gospodstven. Tadašnji potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, Bogdan Tomašić, koji je prije toga dugo godina bio i tajnik JAZU, opraštao se od Dobriše, u ime Zagrepčana, suho, i bez invencije.

A onda je povorka krenula ka grobu.

Pred otvorenim grobom — zbio se prizor šutnje kao u neke velike, mnogoljudne obitelji oko ognjišta. Stoje nijemi. I ništa se drugo ne zbiva. Stoje nepomični. Kao da je scenarij ukopa negdje zatajio. A tada je sporo, umorno, i kao da se koleba, pred raku stupio pjesnik Jure Kaštelan. On je bio veoma bliski prijatelj Dobriše Cesarića, a zadatak mu je bio da govori u ime Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Kada je počeo svoj govor, bilo je to kao da nešto muklo odjekuje iz crkvene lađe. Njegov tamni bariton, i vrlo teško, sumorno izvlačenje rečenice; zamijetilo se da mu je zadatak bio težak.

Rekao je da je to njemu »najbolniji naš susret, jer je posljednji.« I rekao je: »Dragi Dobriša, bez tvog velikog srca, bez tvoje zrele mudrosti, naši dani bit će siromašniji, prazniji.«

Poručio je mrtvom pjesniku da ostaje poslije njegove smrti nerazoriva uspomena na njega, da ostaje njegov stih koji je davno prešao u srce i legendu čovjeka.

»Lirika Dobriše Cesarića objašnjava se neprekidno.«

U toj i takvoj grobnoj atmosferi veoma je potresno odjeknula pjesma »Slap« koju je s čudesnom ispovjednom jednostavnošću izgovorila glumica Nada Subotić, supruga Jure Kaštelana, i »Pjesma mrtvog pjesnika« (Moj prijatelju, mene više nema. (…) Pred vratima života ja sam prosjak. / Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!) koju je pročitao, s mnogo snažnog patosa, glumac Rade Šerbedžija.

I Dobriša Cesarić otišao je — nitko nikada neće znati — kamo?

On je umro 18. prosinca 1980. godine u Bolnici na Rebru, u

svojoj 79-oj godini života. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, ama baš nikoga ne opterećujući svojim tegobama. A slutio je da je to posljednja borba u životu i bio je duboko ali i realno svjestan smisla one čuvene maksime da zaista svatko mora umrijeti sam. Iskušavao ju je u svojoj bolesti ne literarno, nego mukotrpno na svom iskustvu.

On nije bio čovjek koji bi klonuo pred smrću. U tim konačnim pitanjima nije bio bespomoćni dah života na vjetru. Smrt mu je napokon stigla po dubljim zakonima svoje neotklonjivosti, iako je on nekoliko puta u životu, u kojem se patio, očijukao sa smrću, i to vrlo konkretno i vrlo opasno, dižući ruke na predaju. Čak joj je jednom prilikom umakao u posljednjem trenutku.

Sjećam se jednog proljetnog dopodneva, kada sam izlazeći iz svog tadanjeg stana u Utrinama, tamo na rubnim istočnim prostorima Novog Zagreba, zamijetio Dobrišu kako sav preznojen, sa šeširom u ruci, korača brzim koracima. Zaustavio sam ga začuđen: što on radi tu, tako vrlo daleko od svoje Nove Vesi, i najljubaznije mu ponudio da ga autom odvezem do njegova stana, jer ionako idem u redakciju, ali ću vrlo rado, zbog njega, skrenuti prema središtu grada. A on je uporno zahvaljivao i objašnjavao da ne treba moju uslugu, a ja sam opet uporno navaljivao da ipak sjedne u auto. I pošto sam bio tvrdoglavo uporan, on je ipak, ali nekako nevoljko pristao, i mi smo se rastali pred njegovim stanom. Za vožnje, taktički, oprezno, pitao sam ga što je tražio u tako udaljenu naselju — predgrađu, ali on nikako da mi odgovori.

Poslije, njegova mi je supruga objasnila da su mu liječnici savjetovali da obvezno poduzima duga hodanja zbog svog uznapredovanog dijabetesa, i rekla mi je da on tako svaki dan izlazi na brze šetnje od kojih se sav mora preznojiti. I strogo se drži te liječničke preporuke. I eto, tog sam mu prijepodneva učinio lošu uslugu, prekinuvši njegovu autoterapiju, a on je bio toliko tankoćutno pažljiv, ne htijući da me povrijedi odbijanjem moje ponude, to je prešutio, progutao, da bi za njega bilo bolje da mu ne ometam plan, i da ga pustim da nastavi svojim putem svakodnevne terapije, a ja svojim.

Da, to je bio on: pažljiv do samopožrtvovanja, i kako su mnogi koji su ga dobro poznavali, kazivali: nikada sklon da bilo kome učini bilo što na žao. Popustljiv nije znao, i nije htio biti jedino kada su u pitanju bila njegova temeljna načela u pisanju i oko pisanja. Tako, na primjer, izuzetno teško bilo je njega nagovoriti na novinski intervju. I malo ih je dao u svom stvaralačkom vijeku, jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru kao takvom, mrzak naspram novina općenito, nije on to pokazivao otvoreni animozitet, neugodnu odbojnost, kao što je to činio, i uporno volio činiti Krleža. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je trebalo odbiti intervju… A bio je i raspoložen, i sklon da s došljakom novinarom razgovara i cijelo poslijepodne, do u kasnu noć, košulju svoju da skine i da mu dade, da mu dade što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

I dok su oko njega neki njegovi kolege pisci, pa i pjesnici, s više ili manje uspjeha, spretnosti ili dodvoravanja, diplomacije ili slatkorječivosti obrtali svoje poslovne veze s tiskom, televizijom i radijem sve u šesnaest, vjerujući uistinu u novovjeku postgutenbergovsku maksimu da se ono čega nema u medijima i nije dogodilo, on je gotovo preklinjao da ga se mimoiđe. A bio je već legenda, čovjek koga su toliki mnogi htjeli čuti, htjeli su ga vidjeti u živo ili barem na kakvoj privatnoj fotografiji, čitati i pročitati i izvan rima, htjeli su ga dotaknuti, možda i dokučiti što kao običan čovjek misli, ili slušati kako govori… Upravo u duhu one poznate jadikovke Janka Polića Kamova u odnosu na tada zagonetnu ličnost pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića: »A mi ga ne poznajemo ni po viđenju (…) Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, svaku riječ, naviku i manu. Tko će nam to reći?«

Kada bi na ponekim književnim večerima (a odsvuda su ga i stalno zvali!), najčešće grupnim, ili u nekim drugim prigodama, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove, on je to činio na vrlo osebujno patetičan način. Češće protiv svih pravila discipline recitiranja, jer ga je vlastiti stih zanosio i on je svojim glasom dubokog, tamnog registra, sricao stih, riječ po riječ, htijući svakoj toj riječi dati jaki patos emocije. Pravio je unutar riječi i stiha duge stanke u govorenju, kao da želi čuti eho izgovorenih riječi, pa da tek onda nastavi dalje, i mi smo to njegovo kazivanje slušali s velikom pažnjom, i ne bez čuđenja, ali svakako htjeli smo dokučiti na koji način on subjektivno vidi, osjeća i tumači podtekstualnost svoje pjesme.

Naravno, teško je aparaturom impresionističkog opisivanja naknadno predstaviti tu njegovu govornu orkestraciju, taj njegov promukli glas koji je čas htio da se dohvati visine neba, a zatim odmah muklo propadao u ponor; ali uvijek je bio dojam kao da je on sada i ovdje sklon pripovijedati nešto kao bajku… Pa kao što se uobičajeno bajka predočava namjerno afektiranim čas umilnim, čas prijetećim, čas pomirljivim, čas strogim glasom, tako je i on plovio prostorima svoje pjesme. Uvijek bi pri tome držao knjigu svojih stihova u ruci otvorenom, ali to je bila njegova tehnika kako da uposli ruke, jer knjiga mu nije bila ni potrebna: sve je svoje stihove znao napamet.

Imao je dobar osjećaj da upravo dramatski snažno, gotovo teatralno, dovrši pjesmu nekom naročitom glasovnom postulacijom, i kada bi se htjelo definirati taj njegov postupak, to njegovo kazivanje, to je bilo nešto kao odglumljena pjesma. On je, uzmemo li u obzir usvojene kriterije recitatorskog umijeća, na loš način recitirao svoju pjesmu, uvjeren da joj upravo on, na taj patetičan način, otkriva njezin pravi smisao. Ali, jer je to bio njegov način kazivanja njegovih stihova, bio je to i najljepši način kazivanja stihova Dobriše Cesarića… Barem za mene…

On će, uzmimo za primjer stih iz Pjesme gorke, koju je često recitirao, svoje i duboke i spore i tamne tonove raspuklog glasa, i cezure, rasporediti po tempu i ritmu svog isključivo subjektivnog osjećanja pjesme, a ne logičkog načela:

»Što je to hladno, i gorko, i sivo

Što niče u duši ko korov njen?

Je li to suton? Zbilja već suton?

Il samo prolazna sjen?«

Pa će tako poslije muklog »to hladno« napraviti dugu dramatsku stanku, da bi ono »i gorko« podigao visoko, a zatim nakon napete i naglo odrezane stanke, kao da razmišlja, kao da se hoće nečega prisjetiti što mu ne ide lako od ruke, ono »i sivo«, izrekao vrlo tiho, kao samome sebi, i kao da šapuće molitvu.

Znao je izvrsno akcentirati riječ, vrlo je dobro poznavao i koristio kvantitete, bio je superioran u akcentološkim pravilima govora, ali je takozvani »centar fraze« premještao proizvoljno.

A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Tada bi podigao pogled s ruba knjige (iz koje, rekoh, ionako nije čitao!), i tim pogledom svojih plavih, blagih očiju, kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

Tako je on govorio svoje stihove…

Cesarić je roden 10. siječnja 1902. u Slavonskoj Požegi, gdje mu je otac bio županijski šumarski nadzornik, a obitelj građanska i relativno dobro stojeća.

U Požegi je boravio do svoje druge godine života, i grad njegova djetinjstva i mladosti bit će Osijek, gdje je njegov otac nastavio službovati. U Osijeku Dobriša polazi osnovnu školu i nižu gimnaziju, a 1916. dolazi u Zagreb, gdje polaže veliku maturu i upisuje studij na Filozofskom fakultetu.

Prilično zbunjen u velikom gradu, on u godinama svoje mladosti ne zna kamo bi krenuo: izvjesni afiniteti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj, i dvije je godine radio volonterski u teatru, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio bibliotekar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugoga svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću »Zora«.

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, on je napisao svoje prve stihove, ali će u svojoj osamnaestoj godini, 1920, gotovo odmah poslije velike mature, svojom pjesmom Buđenje šume, ući u hrvatsku poeziju na velika vrata. Redakcije su počele bivati sklone davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla na tiskarske regale, kao na primjer, Slavonija, na koju će Ivan Goran Kovačić, tada kao urednik kulture u novinama, naići kod pjesnika među njegovim rukopisima, i objaviti u dnevnom tisku.

U svojoj dvadeset i devetoj godini života, 1931, on će objaviti prvu svoju knjigu — Lirika — i već ta prva njegova knjiga biva nagrađena tada visokom nagradom ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Sedam godina kasnije, 1938, izlazi njegova knjiga Spasena svjetla, a za vrijeme rata, u NDH, on objavljuje 1942. godine knjigu Izabrani stihovi.

Godine 1951, Cesarić u »Maloj biblioteci« izdavačkog poduzeća »Zora«, koju uređuje Gustav Krklec, objavljuje svoju prvu poslijeratnu zbirku pjesama, pod naslovom »Pjesme«, što je ustvari bio izbor iz njegova tridesetogodišnjeg pjesničkog opusa.

Dvije godine kasnije, 1953, u Matici hrvatskoj objavljena mu je knjiga pjesama Osvijetljeni put, koja je dobila nagradu tadanjeg Saveza književnika Jugoslavije.

Zatim opet, nakon tri godine, 1956, objavljena mu je knjiga Goli časovi, pa Izabrane pjesme1960, a 1964. biva nagrađen Zmajevom nagradom. No, on će već 1950. godine primiti tadanju visoku republičku nagradu Narodne Republike Hrvatske, a 1965. godine, u svojoj 63-oj godini života, on prima nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. U JAZU (danas HAZU) je od 1951. godine.

Zlobnici oko njega (a bilo ih je, bilo ih je ipak! — jer »poslije gutljaja svakog / Susjed će spremno da dolije«) tvrdili su da on neprekidno izdaje uvijek istu knjigu, jer da malo piše, to se tako čitav njegov opus može svesti na jednu oveću zbirku. Kada je u povodu njegove sedamdeset i pete godišnjice života, 1977. godine, bio Simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, na svoje sam uši čuo Krležu, (dok sam ga u Leksikografskom zavodu pokušavao nagovoriti da za »Večernji list« kaže nešto o Cesariću), kako se ne može načuditi čemu uopće taj simpozij:

— Što sada to izmišljaju? Kakav simpozij? Čemu simpozij?

Ne razumijem zašto simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, jer Cesarić, okrenuli mi kako god hoćemo, ipak nije mnogo rekao. Jedna solidna zbirka pjesama, koje su, istina, dobre, i koje će trajati — i to je sve! O čemu onda na simpoziju govoriti?…

A nije li upravo Krležina estetika od samog početka njegove književnosti, bila utemeljena na beskompromisnoj selekciji, po kojoj nije važno koliko je tko u umjetnosti rekao, nego kako je nešto rekao. Posebno među mlađim čitateljima poezije generacije kojoj sam pripadao, bilo je premoćno više poklonika Cesarićeve i Ujevićeve poezije, negoli Krležine u cjelini, s tek nekoliko njegovih pjesama, kao iznimka. Za Krležinu poemu Pan, prvijenac njegov poetski, emfatički nas je pridobio Gavella na Kazališnoj akademiji, i na toj smo poemi »učili« umjetnost recitiranja stiha, kroz dva semestra.

Simpoziju o Cesariću nesklon Krleža, pustit će kroz svoj imprimatur prvog čovjeka Leksikografskog zavoda, a prije tog simpozija, ovakvu ocjenu Cesarićeve lirike:

»…pjesnik koji je produžio i oplemenio lirsku tradiciju moderne. Po jednostavnosti klasična, po tonu misaona i sjetna, Cesarićeva lirika je po tematici urbana i onda kada je Cesarić pjesnik gradske sirotinje i kad je impresionistički slikar pejzaža. U doba krajnjeg eksperimentalizma i hermetike on je ostao vjeran svojoj vezanoj formi: kvartinama i rimama. Značajan je i kao pjesnik socijalnog protesta (Mrtvačnica najbjednijih, Predgrađe). Temeljne su karakteristike njegove lirike: stegnutost, jednostavnost i dojmljivost; on često uspijeva da svakidašnjim predmetima i pojavama dade dublje i poetskije značenje.«

Dakle, oplemenio lirsku tradiciju, umije stvarima od zvijezda do minerala dati dublje i poetskije značenje, a ipak će Krleža jednom prigodom, s visine svoje šarmantne brutalnosti(kako je sam sebi znao komplimentirati) doslovno reći:

— Cesarić je tambura s tri žice…

Ali, tom prigodom i konstataciju da je ipak »dobro zasvirao (na toj tamburi sa svega tri žice!) i odsvirao nekoliko izvrsnih pjesama«, a »one (pjesme) koje sam mu tiskao u Književnoj republici i danas ulaze u najuži izbor njegove poezije…«

Učinilo mi se kao da Jure Kaštelan neizravno polemizira s to »tri žice na tamburi« s »oplemenjivanjem lirske tradicije moderne« kada je na ovakav način objašnjavao Cesarića:

»Cesarić (iako je napisao nekoliko pjesama u slobodnom stihu) — doveo je do savršenstva vezani stih. On je pjesnik zatvorene forme. Bilo bi krivo misliti da je on u tome kretao putem Matoša ili Vidrića ili da je samo usavršio i doveo do kraja ono što su oni inicirali. Ako izravnije pogledamo Cesarićev stih, vidjet ćemo i u formalnoj strukturi sasvim nove oznake ritma, s posebnim cezurama i melodikom, otkrit ćemo individualni jezik, posebno metaforu i kompoziciju ideje. On je depoetizirao stih od lažnih dekora i u našoj lirici sigurno ga najpotpunije približio govornom izrazu.«

Ide, međutim, i dalje — i u Cesariću vidi sintezu i ovakvih razmjera:

»Lirika Dobriše Cesarića skriva u sebi tajnu magiju i čudo koje se ne da ponoviti: složenu jednostavnost i jedinstvenu vezanost sadržaja i forme. Njegov pjesnički svijet nije samo izraz, nego i doprinos stvaranju osjećajnosti suvremenog čovjeka.«

Napisao: Jozo Puljizević

 

 

 

—————

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.