Predstavljamo vam pisce i književnike: Nikša Eterović

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

———–

Nikša Eterović

Bilješka o piscu:

Nikša Eterović rođen je 1955. u Splitu. Djeluje kao redatelj, kazališni pedagog, autor i trener. Diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na ADU Zagreb, te filozofiju i komparativnu književnost u Zadru.

Od 1972. kao redatelj ostvario 130 premijera u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji, Finskoj, Njemačkoj i Irskoj.  Seli 1988. u Berlin, da bi tu realizirao svoje ideje o multinacionalnom i višejezičnom kazalištu.Tako je nastao Wind Spiel Theater, u kojem je ostvario niz projekata, a posebnu pažnju privukao je ciklus programa „Café der Intuition” koje je realizirao redovno svakog mjeseca, punih sedam godina.

Autor je HT – Organically Creative Method, s terapijskim efektima.

Inicirao je 1995. osnivanje  „Internationalen Ausbildungsinstituts theakademie Berlin”  kojeg vodi sve do listopada 2012. godine.

Djeluje i kao docent za glumu, režiju, kazališnu pedagogiju, te kao trener za studentske redateljske projekte. Nikša Eterović djelujući kontinuirano i kao redatelj 2002. osniva  teNTheater Berlin. Od 2006. – 2013. realizira James Joyce ciklus od pet naslova, praizvedbu su doživjele četiri predstave.

Nikša Eterović  je objavio različite radove  iz područja kazališta, baveći se kreativnošću kao njegovom centralnom temom.

Njegov rad na projektima iz djela i života Augustina Tina Ujevića i Jamesa Joycea, dokumentiran je u knjigama koje su objavljene uz predstave.

Živi i radi u Berlinu.

———–

Kontakt:

 e-mail:   niksaeterovic@web.de

———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Oštrica dijagonale“; digitalne-knjige.com 2013

http://www.digitalne-knjige.com/eterovic.php

Kako je pitanje postalo odgovor“; digitalne-knjige.com 2020

http://www.digitalne-knjige.com/eterovic2.php

Filozofija stiha Apoteke poezije“; digitalne-knjige.com 2020

http://www.digitalne-knjige.com/eterovic3.php

Koje je boje zrak“; digitalne-knjige.com 2021

http://www.digitalne-knjige.com/eterovic4.php

—————

Naslovnice knjiga:

———–

Kritike:

 

Osvrt na knjigu “Oštrica dijagonale”, Nikole Nikše Eterovića

Nikša Eterović je cijenjeni kazališni radnik, redatelj i pedagog. Djeluje i kao docent za glumu, režiju, kazališnu pedagogiju, te kao trener za studentske redateljske projekte.

Svoje iskustvo stečeno dugogodišnjim radom s glumcima i bavljenjem kazališnom pedagogijom sabrao je, objavio i učinio dostupnim u knjizi “Oštrica dijagonale”

Već prilikom prvog listanja knjige shvatiti će te da se u ovom slučaju radi o osobi, koja ne samo da dobro poznaje kazalište i odnose u njemu, nego da je i riječ o osobi koja kazališnoj pedagogiji istovremeno pristupa i studiozno (vodeći računa o svakom detalju), i opušteno (dopuštajući svojim studentima glumcima i redateljima da sami stvaraju i doživljavaju svoj uloge i kreacije).

Očito je da je autor knjige kroz vlastito iskustvo shvatio da je takav pristup jedina garancija onog što on želi postići i kazališta onakvog kakvim bi on želio da bude.

Možda upravo zbog toga autor odmah na početku knjige navodi sljedeće:

Na sljedećim stranicama bilježim razmišljanja o školovanju scenskih umjetnika. Prihvatite, molim vas, ovaj zajednički naziv za glumce, redatelje, dramaturge, kazališne pedagoge, tj. osobe koje svojim konceptima i akcijama osmišljavaju prostor igre (SpielRaum), odnosno igru u prostoru (Spiel in Raum), da izbjegnemo terminološke nesporazume.

Školovanje umjetnika je tema koja uvijek otvara čitav niz pitanja. Pitanja na koja se odgovara protupitanjima.

Na početku bi igra! Igra u prostoru – rodi prostor igre!

Igra je nastali redoslijed zbivanja i značenja.

Da bismo igru mogli ponavljati, trebamo dogovoriti neke koordinate i orijentacijske točke te tako ponavljamo neki redoslijed zbivanja.

Isti redoslijedi zbivanja nikad ne rezultiraju istim značenjima. Jesu li vaša iskustva drugačija?

Ako ponavljamo neki redoslijed zbivanja, znači li to da ponavljamo igru?

Nije li karakteristika igre – da je neponovljiva?

Bez sumnje je da upravo takav pristup kazališnoj pedagogiji doveo i do stvaranja ove knjige koja će svojom razigranošću, pedagoškom jednostavnošću te studioznim i vrlo detaljnim pristupom sasvim sigurno zainteresirati mnoge ljubitelje kazališta i glume da je pažljivo pročitaju i detaljno prouče.

U Zagrebu 24.10.2013. Nenad Grbac. 

 

——

 

KNJIGA PROTIV AUTOMATIZACIJE ŽIVOTA

Kako je pitanje postalo odgovor , NACQ : necklace of answers created with questions by Nikše Eterovića

U svojoj knjizi Kako je pitanje postalo odgovor? NACQ-necklace of answers created by questions (osvježavajuće) neobične konstrukcije Nikša Eterović, umjetnik i terapeut umjetnošću, upoznaje nas s metodom terapije NACQ – metodom koju je sam osmislio i koju uspješno primjenjuje u svom radu dugi niz godina.

Kako nisam psiholog, neću govoriti o knjizi sa strane psihologije kao znanosti (i struke), već ću govoriti kao filologinja i (možda) pjesnikinja.

Nikša Eterović jedan je od onih autora (a ovo upotrebljavam u puno širem smislu nego samo u odnosu prema ovom tekstu) koji poseban naglasak stavljaju na jezik – čak i kada to nije eksplicitno navedeno. Velik dio onoga što su njegova terapijska oruđa izgrađeno je od jezika ili, bolje rečeno, jest – jezik. Upotrijebiti poeziju u terapiji znači upotrijebiti jezik u, da citiramo Romana Jakobsona, u svom najformaliziranijem obliku.

Forma svake stvari djelomično je tu zbog automatizacije (pojednostavnjivanja) postupka komunikacije (tako i, primjerice, kirurška odjeća ili radna vojna uniforma pojednostavnjuju mnoge elemente rada u svojim strukama), ali vrlo često je forma simbol (primjerice epolete) koji u komunikaciju donosi dodatnu poruku.

Forma u jeziku osim što pomaže u svakodnevnoj komunikaciji (gramatika) u nekim svojim segmentima donosi i svoje simbole dodatnih značenja, ali omogućava i igru s formom – čega smo posebno svjesni upravo u poeziji (ali ona ne postoji samo u poeziji – tu su i reklame, grafiti i sl.).

Ta igra s formom koja je sastavni dio poezije omogućava dodatne elemente komunikacije koje najčešće zanemarujemo u svakodnevnoj upotrebi jezika (što nije samo po sebi loše, zamislite komunikaciju koja bi u svakom trenutku bila „sadržajnija”).

Dodatni elementi komunikacije poeziji su potrebni kako bi ostvarila svoj cilj – komunikacija o najkompleksnijim temama. I Nikši Eteroviću u terapijskom radu potreban je jezik sposoban da govori o najkompleksnijim temama. Zato se koristi tehnikama „manipulacije jezikom” – tj. radom s jezikom. Osim rada neposredno s poezijom on koristi i „svakodnevni, običan” govor i „oneobičava ga” – upotrijebiti pitanje, tj. svjesno upotrijebiti niz pitanja, znači svjesno razlikovati pitanje od odgovora (ili usklika).

A važno je to jer čovjek nije sazdan samo od tetiva, mišićja i kostiju – već i od jezika. Čovjek je biće jezika. Govorim – dakle jesam.

I pronaći u tome što nas čini, što nam je toliko svojstveno kao udisanje zraka da na to više i ne mislimo, nešto što će nas ponovo povezati s tim dijelom sebe (a time i sa sobom) neizmjerno je važno za svakog pojedinca, a tako i za društvo koje je od tih pojedinaca i sastavljeno.

Jer odgovoriti na pitanje pitanjem – čini promisliti pitanje na drugačiji način, osvijestiti ga na drugačiji način, postaviti se prema njemu na drugačiji način – i time osvježiti, de-automatizirati razgovor, razmišljanje i život.

Ta novina u komunikaciji prema drugome, reflektira se i na sasvim drugačiji način komunikacije sa samim sobom. Bijeg s tračnica na kojima automatski ne-živimo život. Pitanje nas vraća samima sebi, vraća nas životu – vraća nas zapravo pravom dijalogu.

Pitanje-odgovor kamenčić je u cipeli koji nas žulja i čini da ponovo postanemo svjesni svojega stopala. Možda i boli ponekad, ali nikada ga ne možemo zanemariti. A kao i kamenčić u cipeli i pitanje-odgovor natjerat će nas da zastanemo na trenutak i aktivno učinimo nešto što će „promijeniti situaciju”.

Knjige poput ove bore se protiv automatizacije života i prihvaćanja definicija samih sebe koje nas dočekuju već na ulasku u život, a koje nismo uvijek u stanju sami razbiti.

Odgovor pitanjem na pitanje odličan je čekić u borbi protiv svakog oblika opresije (pa one i samima nad sobom), što su jako dobro znali i naši stari na području Bukovice i Dalmatinske Zagore – naučeni na različite državne opresije jedan od temeljnih načina obrane bilo je upravo odgovoriti na svako pitanje pitanjem.

Sjajno je što je Nikša intuitivno „obnovio” rješenje naših starih i stavio ga u moderan i na neki način još puno korisniji koncept. Jer tek smo odnedavno zapravo postali svjesni koliko je borba protiv političkih zlostavljača jednostavnija od borbe protiv psiholoških zlostavljača. Pitanje danas postaje možda i glavno oruđe u borbi za dostojanstven i sretan život pojedinca i društva.

Izv.prof.dr.sc.Rafaela Božić

 

——

 

RIJEČ U MENI MNOME ZAHVAĆENA

Postoje riječi koje ostaju nedorečene u svojoj izrečenosti i postoje riječi koje i neizrečene nose svoju dorečenost. Negdje između te dvije krajnosti odvija se životnost ovog našeg svakodnevnog. Negdje u raspuću tih datosti kriju se naši uviri i izviri, smiraji i nemiri, negdje u procjepu riječi i bezriječi utkan je život. Život s hukom svojih gorostasnih uspona i padova, strm i bregovit, tih i ravan, plošna udolina koja gubi rubove u izmaglici nadolazećih stoljeća. I jedna duša razapeta poput jedra koja hita kroz ovo olujno sada noseći svoj sud i usud kroz dane koji joj se daruju, koje vremenu krade, koje poput bisera zarobljava u svoja sjećanja.

Na tom platnu šarenolikosti razliku su se stihovi rođeni iz dubine jastva, stihovi koji su svoj prvi krik doživjeli u praskozorje svakodnevice. Stihovi su to nošeni u posteljici vlastite nutrine i porođeni rukom vještog apotekara poezije čija uloga nije iste stvoriti nego im pomoći da se osvijeste, prodišu, dogode… Možda su naizgled razbacani i nedorečeni, kao i život sam u sebi, naizgled teško smišljen, poput raznolikih švrljotina u razlistanoj svaštari. Ne izgledaju li i zvijezde jednostavnom oku promatrača razbacano, neorganizirano, nedovršeno? Nije li njihova veličina upravo u rubu beskraja koji ostaje nedorečen u svojoj životnosti?

Ovo možda nije knjiga za svakoga, iako je svakome namijenjena. Ovo možda nisu reci za neke odrasle ozbiljne ljude koji u svemu traže brojčani red. Ovo su nakupine životnosti darovane budnim sanjarima, onima koji još imaju hrabrosti zaroniti u vlastitu nutrinu i iz nje iznjedriti jedan potpuno novi svijet. Ovo je knjiga za Odiseje svakodnevice koji tragaju za pravim ja unutar sebe samih. Potrebna je odvažnost za takvu avanturu, potrebna je hrabrost posegnuti za poezijom, jer opoezena riječ mijenja, ključa, rađa…

Raditi na prvim retcima ove knjige, promatrajući kako nastaje, propitkujući je i ispitujući joj granice, bio je izazov i zadovoljstvo. Ulazeći u diskurs s njom ulazila sam u diskurs vlastitih svjetova i to je njeno bogatstvo, to je njena snaga.

Duboko vjerujem da smo svi mi škrinje pune riječi, izrečenih i neizrečenih, dosanjanih i nedosanjanih, svjesnih i nesvjesnih… Riječi snažnih kao što je svatko od nas snažan u svojoj velebnoj krhkosti. Riječi koje nam i rođeno sjećanje zaboravlja. Riječi koje se u vedrim visinama naših jastava obrušuje svojim pogledom na magle koje se tmaste nabijaju u udolinama naših prosječnosti. Treba hrabrost usuditi se iznjedriti te riječi, dopustiti im da postanu poezija vlastitog života. Ova knjiga sa svojom razigranošću pokušava izazvati upravo na to…

Apoteka poezije vrelo je koje svojom svježinom izaziva svoje konzumente na životnost…

Karla Schühler Njegrić, mag. phil.

 

——

 

DIJALOG RAZIGRANIH JASTAVA

Metodološki konzistentno i sustavno obrađivanje neke teme polazi od pretpostavljene distance između autora i onoga što autor obrađuje. Ovaj tekst je zapis jastva jednog autora i jedne autorice, tu nema distance, ona se gubi u povijesti uvremenjene misli, koji nastaje iz dana u dan, bez namjere da prestane, jer ovdje nije riječ o nečemu što se može zgotoviti, učiniti konačnim i nepokretnim. Ovdje je riječ o zapisu misli koja se kreće iz sebe same, o jednom vidu teoretskog života koji smisao ne traži izvan sebe, nego ga otkriva u susretu s istom takvom misli koja ne pristaje da bude objektivirana. Knjiga je prikladno sastavljena od nastavka, ali ni nastavci u ovoj knjizi nisu objektivirani, oni i dalje proizvode lanac novih nastavaka koji žive izvan ove knjige s namjerom da jednom postanu neka druga knjiga, a potom treća i tako unedogled.

Prve rečenice legitimiraju Nikšu i Karlu kao autore koji nadilaze sve moguće dihotomije. Oni ljudski svijet ne promatraju niti kao metafizičko jedinstvo, niti kao metafizičko dvojstvo. Upit o tome može li misao dobiti temperaturu, nije upit o svođenju duhovne stvarnosti na materijalnu, kako bi se obranile fizikalističke postavke, to nije upit niti o negiranju materijalnog svijeta, nego upozorenje kako se naš svijet, ili onaj svijet kojega smo bez kritičke svijesti, na razini čistog posjedovanja smatrali svojim, radikalno mijenja.

Granice našeg svijeta su, uslijed koronakrize, svedene na granicu našeg jastva. Protjerani smo iz svijeta za koji nam je rečeno da je naš svijet, da je riječ o našoj državi, o našoj društvenoj slobodi, o našoj socijalnoj sigurnosti, o našoj demokraciji, riječju o svijetu koji je uistinu naš, barem su nam tako rekli. No koronakriza, karantena i čitav sustav zabrana, razbio je iluziju da smo mi bitni u tom svijetu, u toj državi i u tom društvu, mi smo prognani iz toga svijeta, zato što je taj svijet dobio, ni manje ni više, nego temperaturu. Misao koja je taj svijet mislila kao svoj svijet je također dobila temperaturu. U upitu o misli koja ima temperaturu krije se arhitektura izgnanstva iz kolektivnih zabluda i potreba da se svijet propituje u interpersonalnoj komunikaciji dvaju jastava – jastva koje je u svijetu države i društva poznato kao Nikša, odnosno jastva koje je u svijetu države i društva poznato kako Karla. Nikša i Karla prestaju biti posjednici svijeta, oni koji imaju nešto izvan sebe, i upuštaju se u proces mišljena vlastitog ‘ja’ i onog drugog ‘ja’ koje je sebi vlastito.

Iako iz teksta saznajemo informacije, primjerice o gradovima gdje se Nikša i Karla nalaze, saznajemo koji ih filozofi inspiriraju, kakav je njihov odnos prema patnji i smrti, ovo nije tekst o mjestima na kojima se umire, ovo je tekst o životu i ljubavi koja se rasvjetljava Prometejevom vatrom, Eutifronovom energijom, ali i pedagoškim obzirom Nikšine učiteljice Milke Staničić, koja je Nikšu poučila kako biti i ostati razigran, znatiželjan, otvoren, zahvalan i odgovoran. Odgovoran se ne može biti prema svijetu krutih pravila i ubijene znatiželje, nego isključivo prema vlastitom svijetu o kojemu baš mi živimo. Razumije se da taj svijet ne možemo posjedovati, jer smo se odlučili za jedan drugi posjed – za posjed znanja, ljubavi, znatiželje i odgovornosti.

U tom svijetu ima mnogih putova, ne možemo prijeći sve puteve, ali one na kojima se nalazimo trebamo propitivati, kako to Nikša naglašava, s poštovanjem, znatiželjom, spremnošću da dođemo do kraja, ali i da budemo zaustavljeni, odnosno, kako to Karla zahtijeva, dubokom sviješću da ne smijemo, zbog nekih autoriteta, poremetiti autonomiju vlastite osobe, odnosno mogućnosti da budemo autentični – prvenstveno prema sebi. Uistinu, nema strašnijeg scenarija od onoga kada sami sebi postanemo stranci. Tada smo poznati drugima, tada nas drugi imaju. Tada nismo.

Ukoliko bismo ponudili odgovor na pitanje, kakve je boje zrak, on bi nedvojbeno bio da je obojan bojom kretanja, te da su, upravo zbog toga, Nikša i Karla idealni putnici. Oni su se kretali u zapisu kojega čitamo, oni se kreću u zapisu kojega ćemo tek pročitati, oni kretanjem pomiču sve granice. Ovo je knjiga geografije slobode koja se usudila misliti granicu kako ne bi bila ničim ograničena, pa ni posjedovanjem granice. Granica nikome ni pripada, ona dijeli te tako otvara mogućnost da se zađe s onu stranu granice, ali i zarobljava one kojima su neke učiteljice i učitelji, neki autoriteti i državnici, neki generali i stožeri uništili znatiželju, odgovornost i zahvalnost. Srećom, Karli i Nikši je njihovo jastvo sazdano od znatiželje, odgovornosti, zahvalnosti i vječitog kretanja.

filozof Marko Vučetić, prijatelj, 15. X. 2020.

 

 

Uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.