Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Nikša Eterović
Bilješka o piscu:
Nikša Eterović rođen je 1955. u Splitu. Djeluje kao redatelj, kazališni pedagog, autor i trener. Diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na ADU Zagreb, te filozofiju i komparativnu književnost u Zadru.
Od 1972. kao redatelj ostvario 130 premijera u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji, Finskoj, Njemačkoj i Irskoj. Seli 1988. u Berlin, da bi tu realizirao svoje ideje o multinacionalnom i višejezičnom kazalištu.Tako je nastao Wind Spiel Theater, u kojem je ostvario niz projekata, a posebnu pažnju privukao je ciklus programa „Café der Intuition” koje je realizirao redovno svakog mjeseca, punih sedam godina.
Autor je HT – Organically Creative Method, s terapijskim efektima.
Inicirao je 1995. osnivanje „Internationalen Ausbildungsinstituts theakademie Berlin” kojeg vodi sve do listopada 2012. godine.
Djeluje i kao docent za glumu, režiju, kazališnu pedagogiju, te kao trener za studentske redateljske projekte. Nikša Eterović djelujući kontinuirano i kao redatelj 2002. osniva teNTheater Berlin. Od 2006. – 2013. realizira James Joyce ciklus od pet naslova, praizvedbu su doživjele četiri predstave.
Nikša Eterović je objavio različite radove iz područja kazališta, baveći se kreativnošću kao njegovom centralnom temom.
Njegov rad na projektima iz djela i života Augustina Tina Ujevića i Jamesa Joycea, dokumentiran je u knjigama koje su objavljene uz predstave.
Živi i radi u Berlinu.
———–
Kontakt:
e-mail: niksaeterovic@web.de
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
“Oštrica dijagonale“; digitalne-knjige.com 2013.
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic.php
“Kako je pitanje postalo odgovor“; digitalne-knjige.com 2020.
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic2.php
“Filozofija stiha Apoteke poezije“; digitalne-knjige.com 2020.
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic3.php
“Koje je boje zrak“; digitalne-knjige.com 2021.
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic4.php
“Koje je boje zrak (2.dio)“; digitalne-knjige.com 2022.
http://www.digitalne-knjige.com/eterovic5.php
—————
Naslovnice knjiga:
———–
Kritike:
Osvrt na knjigu “Oštrica dijagonale”, Nikole Nikše Eterovića
Nikša Eterović je cijenjeni kazališni radnik, redatelj i pedagog. Djeluje i kao docent za glumu, režiju, kazališnu pedagogiju, te kao trener za studentske redateljske projekte.
Svoje iskustvo stečeno dugogodišnjim radom s glumcima i bavljenjem kazališnom pedagogijom sabrao je, objavio i učinio dostupnim u knjizi “Oštrica dijagonale”
Već prilikom prvog listanja knjige shvatiti će te da se u ovom slučaju radi o osobi, koja ne samo da dobro poznaje kazalište i odnose u njemu, nego da je i riječ o osobi koja kazališnoj pedagogiji istovremeno pristupa i studiozno (vodeći računa o svakom detalju), i opušteno (dopuštajući svojim studentima glumcima i redateljima da sami stvaraju i doživljavaju svoj uloge i kreacije).
Očito je da je autor knjige kroz vlastito iskustvo shvatio da je takav pristup jedina garancija onog što on želi postići i kazališta onakvog kakvim bi on želio da bude.
Možda upravo zbog toga autor odmah na početku knjige navodi sljedeće:
Na sljedećim stranicama bilježim razmišljanja o školovanju scenskih umjetnika. Prihvatite, molim vas, ovaj zajednički naziv za glumce, redatelje, dramaturge, kazališne pedagoge, tj. osobe koje svojim konceptima i akcijama osmišljavaju prostor igre (SpielRaum), odnosno igru u prostoru (Spiel in Raum), da izbjegnemo terminološke nesporazume.
Školovanje umjetnika je tema koja uvijek otvara čitav niz pitanja. Pitanja na koja se odgovara protupitanjima.
Na početku bi igra! Igra u prostoru – rodi prostor igre!
Igra je nastali redoslijed zbivanja i značenja.
Da bismo igru mogli ponavljati, trebamo dogovoriti neke koordinate i orijentacijske točke te tako ponavljamo neki redoslijed zbivanja.
Isti redoslijedi zbivanja nikad ne rezultiraju istim značenjima. Jesu li vaša iskustva drugačija?
Ako ponavljamo neki redoslijed zbivanja, znači li to da ponavljamo igru?
Nije li karakteristika igre – da je neponovljiva?
Bez sumnje je da upravo takav pristup kazališnoj pedagogiji doveo i do stvaranja ove knjige koja će svojom razigranošću, pedagoškom jednostavnošću te studioznim i vrlo detaljnim pristupom sasvim sigurno zainteresirati mnoge ljubitelje kazališta i glume da je pažljivo pročitaju i detaljno prouče.
U Zagrebu 24.10.2013. Nenad Grbac.
——
KNJIGA PROTIV AUTOMATIZACIJE ŽIVOTA
Kako je pitanje postalo odgovor , NACQ : necklace of answers created with questions by Nikše Eterovića
U svojoj knjizi Kako je pitanje postalo odgovor? NACQ-necklace of answers created by questions (osvježavajuće) neobične konstrukcije Nikša Eterović, umjetnik i terapeut umjetnošću, upoznaje nas s metodom terapije NACQ – metodom koju je sam osmislio i koju uspješno primjenjuje u svom radu dugi niz godina.
Kako nisam psiholog, neću govoriti o knjizi sa strane psihologije kao znanosti (i struke), već ću govoriti kao filologinja i (možda) pjesnikinja.
Nikša Eterović jedan je od onih autora (a ovo upotrebljavam u puno širem smislu nego samo u odnosu prema ovom tekstu) koji poseban naglasak stavljaju na jezik – čak i kada to nije eksplicitno navedeno. Velik dio onoga što su njegova terapijska oruđa izgrađeno je od jezika ili, bolje rečeno, jest – jezik. Upotrijebiti poeziju u terapiji znači upotrijebiti jezik u, da citiramo Romana Jakobsona, u svom najformaliziranijem obliku.
Forma svake stvari djelomično je tu zbog automatizacije (pojednostavnjivanja) postupka komunikacije (tako i, primjerice, kirurška odjeća ili radna vojna uniforma pojednostavnjuju mnoge elemente rada u svojim strukama), ali vrlo često je forma simbol (primjerice epolete) koji u komunikaciju donosi dodatnu poruku.
Forma u jeziku osim što pomaže u svakodnevnoj komunikaciji (gramatika) u nekim svojim segmentima donosi i svoje simbole dodatnih značenja, ali omogućava i igru s formom – čega smo posebno svjesni upravo u poeziji (ali ona ne postoji samo u poeziji – tu su i reklame, grafiti i sl.).
Ta igra s formom koja je sastavni dio poezije omogućava dodatne elemente komunikacije koje najčešće zanemarujemo u svakodnevnoj upotrebi jezika (što nije samo po sebi loše, zamislite komunikaciju koja bi u svakom trenutku bila „sadržajnija”).
Dodatni elementi komunikacije poeziji su potrebni kako bi ostvarila svoj cilj – komunikacija o najkompleksnijim temama. I Nikši Eteroviću u terapijskom radu potreban je jezik sposoban da govori o najkompleksnijim temama. Zato se koristi tehnikama „manipulacije jezikom” – tj. radom s jezikom. Osim rada neposredno s poezijom on koristi i „svakodnevni, običan” govor i „oneobičava ga” – upotrijebiti pitanje, tj. svjesno upotrijebiti niz pitanja, znači svjesno razlikovati pitanje od odgovora (ili usklika).
A važno je to jer čovjek nije sazdan samo od tetiva, mišićja i kostiju – već i od jezika. Čovjek je biće jezika. Govorim – dakle jesam.
I pronaći u tome što nas čini, što nam je toliko svojstveno kao udisanje zraka da na to više i ne mislimo, nešto što će nas ponovo povezati s tim dijelom sebe (a time i sa sobom) neizmjerno je važno za svakog pojedinca, a tako i za društvo koje je od tih pojedinaca i sastavljeno.
Jer odgovoriti na pitanje pitanjem – čini promisliti pitanje na drugačiji način, osvijestiti ga na drugačiji način, postaviti se prema njemu na drugačiji način – i time osvježiti, de-automatizirati razgovor, razmišljanje i život.
Ta novina u komunikaciji prema drugome, reflektira se i na sasvim drugačiji način komunikacije sa samim sobom. Bijeg s tračnica na kojima automatski ne-živimo život. Pitanje nas vraća samima sebi, vraća nas životu – vraća nas zapravo pravom dijalogu.
Pitanje-odgovor kamenčić je u cipeli koji nas žulja i čini da ponovo postanemo svjesni svojega stopala. Možda i boli ponekad, ali nikada ga ne možemo zanemariti. A kao i kamenčić u cipeli i pitanje-odgovor natjerat će nas da zastanemo na trenutak i aktivno učinimo nešto što će „promijeniti situaciju”.
Knjige poput ove bore se protiv automatizacije života i prihvaćanja definicija samih sebe koje nas dočekuju već na ulasku u život, a koje nismo uvijek u stanju sami razbiti.
Odgovor pitanjem na pitanje odličan je čekić u borbi protiv svakog oblika opresije (pa one i samima nad sobom), što su jako dobro znali i naši stari na području Bukovice i Dalmatinske Zagore – naučeni na različite državne opresije jedan od temeljnih načina obrane bilo je upravo odgovoriti na svako pitanje pitanjem.
Sjajno je što je Nikša intuitivno „obnovio” rješenje naših starih i stavio ga u moderan i na neki način još puno korisniji koncept. Jer tek smo odnedavno zapravo postali svjesni koliko je borba protiv političkih zlostavljača jednostavnija od borbe protiv psiholoških zlostavljača. Pitanje danas postaje možda i glavno oruđe u borbi za dostojanstven i sretan život pojedinca i društva.
Izv.prof.dr.sc.Rafaela Božić
——
RIJEČ U MENI MNOME ZAHVAĆENA
Postoje riječi koje ostaju nedorečene u svojoj izrečenosti i postoje riječi koje i neizrečene nose svoju dorečenost. Negdje između te dvije krajnosti odvija se životnost ovog našeg svakodnevnog. Negdje u raspuću tih datosti kriju se naši uviri i izviri, smiraji i nemiri, negdje u procjepu riječi i bezriječi utkan je život. Život s hukom svojih gorostasnih uspona i padova, strm i bregovit, tih i ravan, plošna udolina koja gubi rubove u izmaglici nadolazećih stoljeća. I jedna duša razapeta poput jedra koja hita kroz ovo olujno sada noseći svoj sud i usud kroz dane koji joj se daruju, koje vremenu krade, koje poput bisera zarobljava u svoja sjećanja.
Na tom platnu šarenolikosti razliku su se stihovi rođeni iz dubine jastva, stihovi koji su svoj prvi krik doživjeli u praskozorje svakodnevice. Stihovi su to nošeni u posteljici vlastite nutrine i porođeni rukom vještog apotekara poezije čija uloga nije iste stvoriti nego im pomoći da se osvijeste, prodišu, dogode… Možda su naizgled razbacani i nedorečeni, kao i život sam u sebi, naizgled teško smišljen, poput raznolikih švrljotina u razlistanoj svaštari. Ne izgledaju li i zvijezde jednostavnom oku promatrača razbacano, neorganizirano, nedovršeno? Nije li njihova veličina upravo u rubu beskraja koji ostaje nedorečen u svojoj životnosti?
Ovo možda nije knjiga za svakoga, iako je svakome namijenjena. Ovo možda nisu reci za neke odrasle ozbiljne ljude koji u svemu traže brojčani red. Ovo su nakupine životnosti darovane budnim sanjarima, onima koji još imaju hrabrosti zaroniti u vlastitu nutrinu i iz nje iznjedriti jedan potpuno novi svijet. Ovo je knjiga za Odiseje svakodnevice koji tragaju za pravim ja unutar sebe samih. Potrebna je odvažnost za takvu avanturu, potrebna je hrabrost posegnuti za poezijom, jer opoezena riječ mijenja, ključa, rađa…
Raditi na prvim retcima ove knjige, promatrajući kako nastaje, propitkujući je i ispitujući joj granice, bio je izazov i zadovoljstvo. Ulazeći u diskurs s njom ulazila sam u diskurs vlastitih svjetova i to je njeno bogatstvo, to je njena snaga.
Duboko vjerujem da smo svi mi škrinje pune riječi, izrečenih i neizrečenih, dosanjanih i nedosanjanih, svjesnih i nesvjesnih… Riječi snažnih kao što je svatko od nas snažan u svojoj velebnoj krhkosti. Riječi koje nam i rođeno sjećanje zaboravlja. Riječi koje se u vedrim visinama naših jastava obrušuje svojim pogledom na magle koje se tmaste nabijaju u udolinama naših prosječnosti. Treba hrabrost usuditi se iznjedriti te riječi, dopustiti im da postanu poezija vlastitog života. Ova knjiga sa svojom razigranošću pokušava izazvati upravo na to…
Apoteka poezije vrelo je koje svojom svježinom izaziva svoje konzumente na životnost…
Karla Schühler Njegrić, mag. phil.
——
Pogovor knjige
Za mene, život je stalna potraga za odgovorima. I to ne isključivo onim „velikim“, suštinskim, ontološkim… U životu tražimo odgovore i na manje „velika“ pitanja i postavljamo hiljadu „zašto“ da bismo pronašli tek poneko „zato“.
Da li nužno moramo nositi nečiji bubreg, rožnjaču ili srce da bismo rekli da su „drugi u nama“? Jesu li drugi u nama i samim time što su tu bili prije nas ili što su sada oko nas? Jesmo li mi mi ili smo drugi mi, replika na nečiju riječ, odgovor na nečije (ne)postavljeno pitanje?
Znati odgovor je bitno, ali postaviti pravo pitanje je možda još i bitnije. Jer, bez pitanja, nema promišljanja, nema dijaloga, nema pomaka. Nema odgovora. Nema ni početka ni kraja. Nema pokreta. Nema zvuka.
Želite li živjeti u svijetu tišine u kojem niko ništa ne pita? U kojem niko ne promišlja, ne argumentira, ne sluša i – možda čak i zauvijek – ćuti.
Karla i Nikša zasigurno ne žele, a svoje neželjenje dijele i sa svim čitateljima nastavka svoje – usuđujem se reći anahronične (ili je bolje reći: nostalgične?) – epistolarne esejistike koju upravo držite u rukama. I dok se njihove teme i misli često mimoilaze ili odlaze u posve različitim pravcima, tanane dodirne tačke, ipak, prožimaju ovaj tekst i izranjaju povremeno na površinu narativnog tkiva, pokazujući tako da je nit propitivanja ono što uvijek iznova povezuje i spaja ova dva filozofa. I ne samo njih dvoje, već i nas kao čitatelje neraskidivo veže za tekst pred nama, tjerajući nas da (raz)mislimo o svakoj temi, svakoj riječi, svakom razmaku i pauzi.
Tako, recimo, nalazimo na dijelove u kojima Nikša pita šta mjerimo vremenom, dok Karla pita tko piše povijest. Da, zaista: povijest mjerimo vremenom, ali kome dajemo za pravo i privilegiju da je piše? I tako se ova dva, naizgled banalna pitanja, zrcale jedno u drugom, postavljajući jedno novo pitanje i rađajući beskrajno veliki prostor za promišljanje odgovora.
Zato, otvorite ovu knjigu – ne da biste našli prave odgovore – već prava pitanja, počevši sa jedinim tako „običnim“: koje je boje zrak?
Naida Lindov
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
