Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Ida Marković
Bilješka o pjesnikinji:
Rođena je 1960. u Puli. Živi u malom istarskom gradiću, Vodnjanu, nedaleko Pule, tu i stvara, odnosno piše poeziju. Zaposlena je U HŽ-u i otuda njena privrženost vlakovima.
Njeni su prvi pokušaji pisanja bili još u osnovnoj školi, gdje je bila članica literarne grupe, a kasnije je nastavila pisati. Motiva i inspiracije nije joj nedostajalo, no, jedno je vrijeme ipak uslijedila pauza, da li zbog zasićenosti ili nedostatka pronalaženja motiva ili pak emocionalne krize, da bi se ponovni bum, desio 2004. godine kad je postala vrijednom članicom Literarne udruge “”Cvitak”” iz Vodnjana.
Sudjelovala je na nizu susreta pjesničke riječi, čitajući svoja djela koje je pisala jednako pravo i originalno na standardu, čakavskom dijalektu pa i na talijanskom jeziku, odakle potječu njeni korijeni.
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
“Strunjeni pensiri”
http://www.digitalne-knjige.com/markovic.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Kritike:
POGOVOR KNJIZI “STRUNJENI PENSIRI”
“Vi žudite da napustite ove krajeve, ovaj svijet, ovu stvarnost i da uđete u drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svijet u kojem ne postoji vrijeme. Učinite to, dragi prijatelji, ja Vas na to pozivam. Vama je poznato, gdje se on krije, poznato Vam je da je svijet koji tražite. Samo u Vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite.”
- Hesse – Stepski vuk
Ovim riječima Hesse upozorava na neki način nas pjesnike, umjetnike, ljude posebne nutrine kako trebamo i moramo naći neko svoje mjesto koje nam odgovara, koje postoji samo za nas, u kojem ne postoji vrijeme. A, meni se čini da je Ida Marković, autorica “”Strunjenih pensiri””, već odavno našla svoju destinaciju kako sudbine, tako i pjesme.
To je mjesto njenog življenja, mjesto gdje se dodiruju različite kulture, tradicije i jezici, to je njen Vodnjan, malo mjesto, gradić u Istri, odakle polaze svi njeni vlakovi, mjesto gdje konstantno crpi inspiraciju svog pjesničkog stvaranja. A nalazi ga u Vodnjanskom zvoniku, u svakoj travki istarske crvenice, nalazi ga u svakoj riječi svojih susjeda i najdražih: majke, oca, rođaka, djece, prijatelja.
I kroz to traženje, kroz njene “”Strunjene pensire”” nazire se samo jedna misija, bit njenog postojanja, pisanja, to je svakako ljubav u svim svojim oblicima, ljubav kao bit egzistencije. Idina pjesma, njena koncentracija i stanica gdje traži odmor za dalje, za naprijed je vrlo suptilna, ispunjena i najmanjim ali kako za nju, tako i za nas čitatelje, vrlo važnim detaljima poput mirisa i boja krajolika, riječi odnosno beside njenog rodnog kraja, vrlo visoki stupanj tolerancije prema svim ljudima dobre volje ali i glad za pronalaskom pravih, istinskih vrijednosti današnjeg čovjeka.
Autorica se teško odlučila na prezentiranje svoje prve zbirke pjesama u javnost, možda zbog svoje prevelike skromnosti što je svakako vrlina ali ponekad može biti i mana jer zaista bi velika šteta bila da ovu samozatajnu osobu, ali osobu, vrlo jakih emocija , ne upoznamo kroz njen stih, kroz njene verše. Napokon, Ida vrlo kvalitetno i jednako dobro, izazovno, privlačno piše i na književnom hrvatskom, ali jednako tako i na čakavskom dijalektu pa i na talijanskom jeziku, iako nešto manje ali strastveno i jako. U to sam se uvjerila imajući čast da napišem i uredim Idine prekrasne pjesničke uratke.
Jer napokon nas dvije smo tu negdje generacija, odgojene u jednom posebnom, patrijarhalnom duhu, i komadiću povijesne linije vremena kad se moralo često poslušati starije, kad se živjelo skromno, bez puno pitanja i objašnjavanja, kad se nije imalo materijalnih stvari kao danas.
Ljubav, kao izvorište svake radosti koje ponekad tijelo stavlja u trenutke ekstaze, iščekivanje. No, Ida je upoznala i neku drugu stranu te jake emocije, kad je onakva ljubav kakvu je samo ona zamišljala, ostala na raskrsnici ili potekla u nekom sasvim neočekivanom smjeru, neželjenom pravcu i na neki način iznevjerila nju kao ženu, suptilnu, nježnu, dušu.
I za kraj, za završnu riječ, konstatirati ću kako vrijedi pročitati svaki ovaj prelijepi stih odnosno verš, kako se trebamo i moramo zaustaviti i razmisliti u svakoj pjesmi, u svakoj grančici ovog gnjizda od bumbaka i shvatiti ćemo koliko istinske, prave ljubavi, samosvijesti, duhovnosti tinja u našoj autorici, ženi koja možda i nije hodala po stazi obasutoj laticama cvijeća, ali je svoj život u jednoj i novoj fazi života učinila ljepšim i bogatijim na radost sebe i svih onih koji je vole i podržavaju u tome što radi….
Denis Kožljan, pjesnikinja, književnica
——
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
