Erazmo Roterdamski: Živjeti bez razuma!

Erazmo Roterdamski, čuveni nizozemski humanist i reformator Katoličke crkve rođen je 28. oktobra 1467. godine. Reformu crkve zamišljao je kao reformu klera i crkvenih općina, a ne kao reformu dogmi, zbog čega se nije slagao sa Luterom.

Zahtijevao je napuštanje sholastike (srednjovjekovne filozofije koja je pokušavala da dokaže da su vjerske istine u isti mah i nužne istine razuma) i povratak kršćanstva svojim izvorima, tj. evanđeoskim principima, koji su se u to vrijeme baš kao i danas sve više zanemarivali. Vjerovao je u razum, čovjekovu slobodnu volju, pa tako i u obrazovanje, odnosno u školovane ljude koja poštuju i razumiju evanđeoske principe. Htio je ponovno prevesti evanđelja i doprijeti do duha koji iz njih zrači.

Time je aktivirao radikalno razdvajanje crkve od Rima odnosno Vatikana i naglasio novo shvaćanje evanđelja po kojem je osnovna poruka Novog zavjeta, tj. Krista, “ljubi bližnjega svoga”, – ljubav. Isticao je prvo grčko izdanje Biblije i upute za izgovor starogrčkog jezika. Najvažnija djela su mu “Coloquia” i “Laus Stultitiae”, u kojima je rugao tadašnjem kleru, u prvom redu razuzdanom katoličkom svećenstvu u Rimu i papi.

Godine 1522. povodom objavljivanja Erazmovih Colloquia (»Razgovori«) Luther definitvno odbacuje Erazma. Od tada počinje njihovo neprijateljstvo. Na Erazmovu raspravu De libero arbitrio (»O slobodi volje«) Luther odgovara pamfletom De servo arbitrio (»O porobljenoj volji«) u kojem Erazma naziva pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom. I upravo kad je Erazmo svojom replikom na Lutherove ispade udaljio od sebe i one reformatorske elemenente koji su mu još bili skloni, započinje protiv njega kampanja i s papističke strane.

Sorbonne pokreće protiv njega proces, osuđuje ga kao neprijatelja Crkve (1527.), a prevoditelj njegovih »Razgovora«, Louis Berquin, biva spaljen na lomači. Omražen i obasut klevetama iz oba tabora Eramzo se sklanja u Basel, ali i odatle mora bježati zbog vjerskih nemira. Neko vrijeme živi u Freiburgu (Breisgau). Zbog zdravstvenih razloga ipak se vraća u Basel i posve povlači iz znanstvenog rada. Odbija poziv Klementa VII. na koncil u Augsburgu, ostaje nijem i na molbu Pavla III., kojim mu papa dodjeljuje priorat u Deventeru, godišnju rentu od 3.000 forinti i navješćuje kardinalsku čast. Smrt (12. srpnja 1536.) pretekla je ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Nizozemsku. Ozbiljno narušenog zdravlja on umire u kući svog dugogodišnjeg prijatelja, baselskog izdavača Frobena. Njegovoj agoniji nije prisustvovao nijedan svećenik.

Po svom književno-znanstvenom radu i životnom stavu, Erazmo je najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma. Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne forme od poezije do znanstvenog djela. Njegova izdanja Aristotela, Novog zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. najznačajnija su djela europske filologije i tekstovne kritike. Njegov spis De ratione studii (»O načinu učenja«) prvi je sistematski program humanističkog školskog obrazovanja, dok se u nizu njegovih objava i pisama otkriva lik čovjeka obilježenog optimizmom, širinom i kritičnošću znanstvenih gledanja, nepomirljivošću prema licemjerju i krivotvoriteljima svetinja, ali i samilošću prema ljudskim nevoljama, te tolerancijom prema slabostima.

Donosimo vam neke njegove citate:

 

 


 

 

“Niko se još nije zahvalio za oslobođenje od ludosti. Toliko je prijatna stvar živjeti bez razuma da se ljudi više mole za oslobođenje od svega drugoga, samo ne od ludosti.”

 

—————————–

 

“…meni se  čini da su vladari dostojni sažaljenja, jer nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe umjesto prijatelja drže ulizice.”

 

—————————–

 

“Luđaci imaju još jedan veliki dar koji ne treba zanemariti: jedino oni iz prostodušnosti govore istinu. A, šta je dostojnije hvale od istine? Iako ponekad i laž donosi i sreću i uživanje.”

 

—————————–

 

“Čovjek je stvoren tako da ga više privlači laž, nego istina. Ako neko želi jasan i istinit dokaz za tu tvrdnju, neka ode na bilo koju propovjed ili misu u crkvu.”

 

—————————–

 

“Jednu stvar svećenici imaju zajedničku s običnim ljudima: svi drhte nad prihodom i novcem i svi dobro poznaju uvjete po kojima se novac stiče.”

 

—————————–

 

“Što je drugo cijeli ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi glume svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, sve dok ih režiser ne odvede s pozornice? A, on često jednom te istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj tko je maločas predstavljao kralja, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije.”

 

—————————–

 

“Što je čovjek dalje od ludosti to manje ima od života.”

 

—————————–

 

“Ludost zaljubljenih najveća je sreća u životu.”

 

—————————–

 

“Recite mi, molim vas, može li čovjek voljeti drugoga ako mrzi samog sebe? Zar se može slagati s nekim onaj tko se sam sa sobom ne slaže? Može li bilo kome prirediti uživanje onaj koji je samom sebi težak i dosadan?”

 

 

 

——-

Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

———————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present