Hrvatska književnost u 18. stoljeću

Hrvatska književnost u 18. stoljeću sastavni je dio općeg duhovnog pokreta – prosvjetiteljstva, koji se u europskim zemljama javlja od kraja 17. pa sve do početka 19. stoljeća. Ovaj je pokret zasnovan na kritici dogmatskog autoriteta i načelima zdravoga razuma, a naglašava potrebu odgoja i obrazovanja kako bi se proširile spoznaje o prirodi i društvu. Prosvjetiteljstvo obuhvaća cjelokupnu umjetnost i filozofiju, a u povijesti književnosti često se shvaća i kao posebno književno razdoblje ili sastavni dio epohe nazvane „klasicizam i prosvjetiteljstvo“. Književnost se u to vrijeme povezuje s racionalističkom poetikom i naglašavanjem odgojno-obrazovne funkcije.

Građanska publika postupno zamjenjuje onu aristokratsku, a dolazi i do procvata novijih književnih vrsta, primjerice romana, novele, eseja, basne i popularne filozofije. Najveći su uzor prosvjetiteljima bili pisci grčke i rimske antike. Dominiraju raznoliki stilovi, književne tehnike i žanrovi, stoga je teško izdvojiti najvažnije predstavnike. No ipak, ističu se enciklopedisti D. Diderot i Voltaire, odnosno F. M. Arouet, u francuskoj, E. Lessing u njemačkoj, J. Swift i H. Fielding u engleskoj te M. A. Relković i A. Kačić Miošić u hrvatskoj književnosti.

Na prostorima današnje Hrvatske prosvjetiteljske ideje jačaju u 18. stoljeću, posebice u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, dok određene prosvjetiteljske težnje nalazimo već u djelima Pavla Rittera Vitezovića. Prosvjetiteljstvo se širi ponajviše školstvom koje se sustavnije počinje organizirati i izvan većih gradova, zahvaljujući reformatorskim zahvatima u doba carice Marije Terezije (1740. – 1780.). Kako bi se prosvijetlio i poučio narod, tiskaju se knjige namijenjene širem puku. Sredina 18. stoljeća važna je i zbog doprinosa nastajanju hrvatskoga jezičnoga standarda. Već u 18. stoljeću na hrvatskom sjeverozapadu počinje se prihvaćati činjenica da štokavsko-kajkavsko književnojezično dvojstvo nema perspektive jer ne može koristiti cjelini hrvatske kulture. Hrvatski nadregionalni književni jezik utemeljen na zapadnoj štokavštini prvi je književni jezik, nakon hrvatsko-staroslavenskoga jezika u 15. stoljeću, koji nije zatvoren u granice samo jedne hrvatske pokrajine. On ima gotovo uređenu grafiju i prilično izjednačen pravopis.

Istaknutija su imena prosvjetiteljskog razdoblja u Hrvata Andrija Kačić Miošić, Ruđer Bošković, Matija Antun Relković, Matija Petar Katančić i Tituš Brezovački.

—————————–

Andrija Kačić Miošić

Andrija Kačić Miošić (1704. – 1760.), epik i vjerski pisac, temeljnu školsku naobrazbu stječe u franjevačkom samostanu, gdje stupa i u franjevački red. Nakon godinu dana kušnje, 1721. godine odlazi na daljnje školovanje. Studirao je filozofiju i teologiju. Njegovo najznačajnije djelo jest Razgovor ugodni naroda slovinskog, a žanrovski je teško odredljivo. Mješavinom stiha i proze A. Kačić Miošić opisuje povijesne događaje slavenskih zemalja, a najčešće kršćansko-turske ratove. Za autorova života djelo je tiskano dva puta, 1756. i 1759. godine, no drugo je izdanje znatno izmijenjeno i prošireno. Djelo je namijenjeno slabije obrazovanoj čitateljskoj publici koja razumije samo hrvatski, odnosno slovinski, jezik, a pisano je štokavskom ikavicom. A. Kačić Miošić građu je skupljao iz historiografske literature, povijesnih dokumenata i usmene tradicije. Kompozicija je kronološka, od antičke povijesti Ilira do političkih događaja autorova doba. Zbog miješanja stiha i proze, zanimanja za povijesnu tematiku, pozitivnog stava prema književnom folkloru, narodnom desetercu i sličnih motiva Razgovor ugodni često se dovodi u vezu s Cvitom razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747.) Filipa Grabovca. Ovo Kačićevo djelo utjecalo je na nastanak djela franjevačkih pisaca iz Kačićeva zavičaja i slavonskih pisaca 18. stoljeća. Zbog veličanja nacionalne prošlosti i protuturskih tendencija, djelo je bilo vrlo popularno i u preporodnom razdoblju. Njegovo drugo poznatije djelo je Korabljica Pisma svetoga (1760), kronika biblijske i svjetovne povijesti.

—————————–

Ruđer Bošković

Ruđer Bošković (1711. – 1787.) bio je hrvatski polihistor, pjesnik, putopisac i dramski pisac. Na središnjem učilištu isusovačkoga reda u Rimu pohađao je studij filozofije i teologije. Središnja je figura u rimskome krugu hrvatskih latinista. Pisao je epigrame, prigodnice, poeme, sonete, dramske tekstove. Njegov ep De Solis ac Lunae defectibus (O pomrčinama Sunca i Mjeseca) govori o Newtonovoj astronomiji i optici, dok je u putopisu-dnevniku Giornale di un viaggio da Costantinopoli in Polonia opisao svoje putovanje od Carigrada do Varšave 1762. godine. Bio je član triju književnih akademija.

—————————–

Matija Antun Relković 

Matija Antun Relković (1732. – 1798.) bio je epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist, prevodilac, gramatičar, gospodarstveni i pravni pisac. Kao šesnaestogodišnjak stupio je u vojsku, a kao ratni zarobljenik u Njemačkoj upoznao se s francuskim prosvjetiteljskim idejama. U zarobljeništvu u Saskoj napisao je svoje najvažnije djelo, satiričko-narativni spjev Satir iliti divji čovik (1762.). Desetercima, u jedanaest pjevanja, M. A. Relković opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote, a slavonske seljake opisuje kao zapuštene i gospodarski zaostale pučane. Pripovjedač Satir, antičko mitološko biće, na duhovit i jednostavan način nudi Slavoncima savjete za obnovu i razvoj zemlje nakon oslobođenja od Turaka. U drugom se izdanju iz 1779. godine, uz lik Satir, pojavljuje i lik slavonskog seljaka koji mu odgovara i pokazuje kako je prihvatio njegove kritike i savjete. Osim prosvjetiteljskih idejnih značajki, u djelu se mogu pronaći i zanimljivi opisi slavonskih pejsaža te elementi klasičnog književnog naslijeđa. Zbirka pučkih i nabožnih pričica, anegdota i parabola Nek je svašta (1795.) prevedena je iz raznih izvora i označava početak pučkog kalendarskog štiva u hrvatskoj književnosti. M. A. Relković preveo je velik broj basni i aforizama na hrvatski jezik.

—————————–

Matija Petar Katančić 

Matija Petar Katančić (1750. – 1825.) bio je hrvatski i latinski pjesnik, prevodilac, estetičar, povjesničar, teoretičar književnosti, leksikograf, arheolog, povjesničar, geograf, numizmatičar, kartograf i franjevac. Ovaj svestrani Hrvat studirao je humanističke znanosti na Filozofskom fakultetu u Budimu. Pisao je djela iz epigrafije, ispitivao etnički karakter naroda na Balkanu i u Panoniji, istraživao geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba te stari jezik Panonaca. Preveo je cijelu Bibliju, što je prvi cjeloviti objavljeni prijevod Biblije u Hrvata. U rukopisu je ostao njegov hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski rječnik. Jedan je od rijetkih čija djela svjedoče o književnoteorijskim i estetičkim mislima na ovom području u ranom novovjekovlju. Njegov pjesnički opus obuhvaća jednu pjesničku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) te nekoliko hrvatskih, latinskih i mađarskih prigodnica koje nisu uvrštene u zbirke.

—————————–

Tito (Tituš) Brezovački 

Tito (Tituš) Brezovački  (1757. – 1805.), hrvatski komediograf i pjesnik, na pavlinskom sveučilištu u Pešti završio je teologiju i filozofiju. Veći dio književnoga opusa Brezovački je pisao kajkavskim narječjem, manje štokavskom ikavicom, zatim njemačkim i latinskim jezikom. Najpoznatija pjesma pisana latinskim jezikom je elegija Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum… kojom žestoko brani hrvatsku državnu i kulturnu samosvojnost pred agresivnom mađarizacijom. Danas ga najviše cijenimo kao komediografa koji piše u skladu s tadašnjim poetološkim kanonima dramaturgije. Napisao je četveročinu dramu u prozi Sveti Aleksi (1786.) koja tematizira hagiografsku priču o rimskom senatorskom sinu Alekseju. T. Brezovački poznatiji je po tročinoj proznoj pokladnoj igri Matijaš grabancijaš dijak koja je praizvedena 1804. godine u Zagrebu i petočinoj proznoj komediji Diogeneš (1805.). Radnja Matijaša grabancijaša dijaka smještena je u Zagreb, a središnji je lik putujući đak grabancijaš (od tal. negromanzia, odnosno čaranje) koji je stekao nadnaravne moći u trinaestom razredu. Farsičnim sredstvima pisac upozorava sugrađane na njihove mane i poroke. Diogeneš je vrhunac kajkavske drame i kajkavskog jezičnog izražaja. T. Brezovački u ovomu djelu odlično povezuje plautističko-molijerska obilježja s prosvjetiteljskom dramom, pišući o različitim međuobiteljskim odnosima. Diogeneš čini prijelomnicu od Držićevih djela do onih hrvatskih komediografa sredine 19. stoljeća.

Napisala: Petra Uremović

 

 

 

——–

Obradio i uredio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.