Digitalne knjige

Rođena je u Dubrovniku 15.12.1961. Po zanimanju je suradnik u nastavi.

Pisanjem se bavi cijeli svoj život, no tek je sada smogla hrabrosti nešto od toga i objaviti.

Sve to objašnjava i činjenicom da joj je kao majci petero djece, koja je k tom još i zaposlena, bilo teško u svom životu pronaći samo lirske momente.

Posebno stoga jer se i njezin život dugo vremena uporno trudio prerasti u dramu.

Recenzija knjige Molitva Moru

Kad prvi put uzmete ovaj mali književni uradak u svoje ruke, napast će vas bujica osjećaja. Uhvatit će vas poput lavine i povući za sobom. Iako se tuga na nekim stranicama može opipati, književno šarenilo otkriva nam bogatstvo jedne duše. One koja zna trpjeti, patiti, ponavljati pred očima ružne i tužne scene, ali i one koja zna praštati. A oprost nije lagan, traži veliku snagu, ali jedino očišćeni od svih sila zla možemo tako prazni krenuti u novi život. Bez repova.

Maja Milošević

———

RECENZIJA KNJIGE DUBRAVKINA PRIČA (II dio)

Optimizam, vedrina, pozitivno mišljenje, koje se širi i dalje, ali iza sjene očiju – zid boli niz kojeg se cijedi tuga.

To sam osjetila, dok sam čitala drugi dio romana Franke Fani Kohn, “”Dubravkine priče, II dio””, razmišljajući, koliko toga može podnijeti jedna žena, a pri tome ostati normalna i psihološki i emotivno i kako god mi to nazvali, ta žena je za mene – majka hrabrost!

Život ju je bacao na oštre hridi svoga nepreglednog oceana, ali Fani se nije dala.

Unatoč svemu, padala je, ali se i dizala jača, nego ikada prije, spremnija, nego ikada rije, odlučnija, nego ikada prije, šaljući svijetu poruku: “”ne dam na sebe, dok znam za sebe!””

života knjiga nije ti bijela sva
i zlatan rub mladosti je više ne kruni,
ali sada, kad se napunila,
za naslov na kraju,
hoće li te biti strah?..”

Jednu pjesmicu iz davnog spomenara, koju mi je davno netko napisao, a ja sam je zapamtila, prilagodila sam ovoj knjizi i ovoj izuzetnoj književnici, jer znam, da je neće biti strah za naslov na kraju puta, kojem svi polako idemo.

Krenula je tim tajnovitim putem, kao svatko od nas što ide, uz put srećući osobe, sudbinski joj namijenjene i odavno dogovorene negdje na Nebu, gdje se duše sastaju pa dogovaraju, koja će sa kojom dijeliti život, što će koja duša naučiti drugu dušu, da bi se jednog dana našle kompletne u tom divnom astralu, koji Bogom se zove i kojeg svi osjećamo, a nitko ga vidio nije, osim u mistici vjere, kad se susrećemo sa Njim u sebi, dobivajući odgovore na pitanja, koja nas slijede kroz život.

Sve što sam pročitala, dirnulo me duboko u srce, ponekad je to bilo toliko jako, da sam morala stati kod onog što sam pročitala, jer sam znala – čitam istinu jednog života.

Nema tu izmišljene radnje, nema tu raznih likova, čitam jedan život, koji je ispisan ležao ispred mene i za kojeg nisam znala, kako se postaviti i što napisati, nakon svega što sam pročitala.

Istinu je teško pobiti, istinu je teško opisivati, istinu je teško prepričati, osim – doživjeti.

A tu istinu, o kojoj Fani piše, nisam nikada doživjela, naprotiv, ovo je nešto što će svakog čitatelja prikovati za slova, dok ih sve ne pročita do kraja.

Fani je ovdje, a i u prvom dijelu, progovorila o obiteljskom nasilju, o kojem se kod nas do nedavno šutjelo, jer je bilo “”normalno””, da suprug udari suprugu, djecu.

Sve te primitivnosti, koje su bile sastavnice života nekih obitelji, hvala Bogu, danas više nisu sastavnice, već su za svaku osudu, ali i svaka žena treba progovoriti o tome, kao što je to Fani učinila, rješavajući se pakla u kojem je živjela.

Zato sam i napisala na početku, da je Fani iz svega toga izlazila jača, nego ikada prije, ali više nikada spremna to ponovo dočekati, proživjeti.

Samo uz svog zaštitnika, dragog Boga i našeg Isusa Krista, dobiva se takva snaga o kojoj Fani piše u drugom dijelu ovog potresnog životnog romana.

Živeći u jednom od najljepših gradova na planeti, lijepom Gradu Dubrovniku, spisateljica ima prilike vidjeti kako je to bilo nekada, a kako je to sada.

Svako vrijeme nosi svoje, ali ono u što se sada Grad pretvara, starosjediocima je

čisto svetogrđe. No, ipak, par fenjera gori u toj samoći kojom odiše Grad, dok nema turista, a to su pjesnici, pisci, glazbenici, bohemi, koji su kao i prije, znali sjesti na skaline pa otpjevati romantiku, dok je miris noći zaluđivao mlada srca i spajao mnoge živote.

Vratit će se ljubaznost na lice čovjeka, bez obzira na mjesto gdje živi, vratit će se milost na lice čovjeka, bez obzira kako živi, vratit će se ljubav u srce čovjeka, bez obzira sa kim živi, jer ljubav je sastavni dio ljudskog srca.

Iako je čovjek zaboravio na ljubav, na tren osjeti onaj titraj kad srce preskoči svoje poznate ritmove pa se kao déja vu vrate slike djetinjstva, slike toplih ljeta mladosti, bezbrižnosti, valova plavog mora, sunčanih dana, leta galebova i toplih mirisnih noći.

Završavajući ovaj osvrt ne mogu, a da ne primijetim kako je spisateljica opet rasprotrla na bijelu površinu monitora svoju dušu, da čitamo iz nje, ne samo napisana slova, već ono između redaka, jer u svakom slovu, a i u onome između redaka, spava istina, koju Fani svjedoči svojim životom.

Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 3.8.2015.

——-

Napisao i odabrao: Nenad Grbac