Priče o Tinu koje možda niste čuli

Glavni i jedini junak ove priče je on, dobro znan, pjesnik nad pjesnicima Augustin Ujević, poznatiji kao Tin (Vrgorac, Imotski 1891. – Zagreb 1955.).

O njemu se zna dosta toga, napisalo se poslije njegove smrti još više nego za života. On sam je pisao o sebi kroz svoja veličanstvena djela. Boravila sam nedavno u Beogradu te okupila neka zanimljiva saznanja iz beogradske čaršije, čiji je miljenik – Tin bio i ostao.

Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, studirao filozofiju u Zagrebu, Beogradu i Parizu. Veoma mlad se politički angažovao, bio je vatreni kritičar tadašnje austrougarske monarhije. Zbog toga je bio izbačen sa Zagrebačkog sveučilišta. Tada i prelazi sa mnogim drugim tadašnjim disidentima iz Hrvatske i Slovenije u Beograd.

Lijep visok, uglađen, sa dubokim plavim očima i urođenom toplinom i optimizmom naprečac je postao ljubimac lokalnih djevojaka. Govorio je na velikim demonstracijama kod narodnog pozorišta povodom protesta zagrebačkih studenata, zbog raspuštanja sabora 1912. godine. U pokušaju da se vrati u Zagreb i organizuje studentsku pobunu biva uhapšen u vlaku kod Zemuna.

Tin – neka zvuči kao zvono, posmrtno

Neko vrijeme je proveo na robiji i iz nje izašao kao potpuni drugi čovjek. Odbacio je uglađenost, manire, optimizam, posvetio se izučavanju i samoći. Odbacio je svoje puno ime i skratio ga u TIN, da liči na zvuk zvona i to posmrtnog. Ovo se sve više manje zna o njemu.

Manje se zna da je po povratku iz Pariza počeo živjeti maltene kao klošar, mijenjajući buđave sobičke i još buđavije žene, piti kao «pravi» pijanac i obilaziti kafane od Slavije do Kalemegdana.

Puštao je kosu, bradu, vrijeđao vlast, žandarme, kralja… na svakom koraku. Njegova matična kafana bila je “Moskva” u prizemlju hotela Moskva, od ostalih mu je omiljena bila i Dva Jelena u Skadarliji.

Kad je dolazio imao je običaj zastati na vratima i uzviknuti: «Bijednici, hulje, nitkovi !!!» i predstava je mogla početi.

Pored svega toga bio je vrlo plodan. Na stotine prijevoda je radio, najbolju svjetsku literaturu ali i stručne knjige iz ekonomije i inžinjeringa. Bio je nevjerojatno obrazovan. Govorio je tečno francuski, njemački i ruski; služio se s italijanskim, španskim, engleskim, grčkim…

Bio je ozbiljan matematičar, fizičar, ekonomista. Volio je na skupovima ismijavati razne kvazi eksperte iz Europe, koji su prodavali maglu još u to vrijeme, tako što bi im postavljao pitanja na koja nisu imali odgovora. Stalno se selio, bio hronično nezadovoljan i namrgođen, štrokav i neljubazan, a narod ga je ipak volio.

Kad bi zbog vrijeđanja njegovog visočanstva bio odveden u pritvor ljudi su dolazili pred zatvor i donosili mu hranu, cigarete, novac…Poslije jednog hapšenja, sproveden je u Split. Godinu i nešto nije bilo Tina po beogradskim kafanama, svi su se pitali gdje je? Falio im je..

“Izgubili smo prvenstvo ali smo našli Tina”

25. 07. 1926. u Zagrebu su igrali Građanski i Jugoslavija. Tekma je odlučivala prvaka države. Građanski je pobijedio sa 2:1. Navijači Jugoslavije su na povratku prema željezničkoj stanici vidjeli Tina u jednom bircuzu. Pitali su ga da li bi sa njima u Beograd. Pristao je u trenu kako je inače sve radio. Iznijeli su ga na rukama i nosili do kolodvora. Jedan slučajni prolaznik ih je pitao zašto su tako srećni kad su izgubili? Odgovorili su : “Izgubili smo prvenstvo ali smo našli Tina”

Nije red, kad se spominje jedna takva ljudska veličina, spominjati samo njegovu boemštinu.

Kako rekoh, osim neurednog života i bančenja po kafanama do jutra, bio je veoma plodan autor, mnogo je radova ostalo iza njega. Prevodio je Dostojevskog, Prevera, Shilera… Inspirisao je mnoge domaće pjesnike kasnijih generacija kakvi su Branko Miljković, Rade Drainac i drugi.

Đaci po školama i brucoši na fakultetima su ga oponašali, bio im je idol, uzor; zbog Tina su izbacivani iz obrazovnih ustanova.

Iako se nije ni s kim lizao, voljeli su ga i najstrožiji kritičari i oni koji su rijetko lijepe riječi prosipali po štampi ili privatno. Sima Pandurović se zalagao da se njegove pjesme štampaju po cijenu gubitaka na tržnici, Isidora Sekulić je birala riječi za njegovu poeziju.

Njegov profesor Jovan Skerlić ga je uzimao u zaštitu kod vlasti, kad je pravio probleme.

Njegovi beogradski zakleti i bliski prijatelji su bili literate: Gustav Krklec, Stanislav Vinaver, Todor Manojlović, Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Aleksandar Vučo, te slikari Pjer Križanić, Jovan Bijelić, Mihajlo Popov, kipar Petar Pavličani…

Dolazak u Sarajevo

Poslije povratka iz Zagreba za neku godinu je nastupila velika ekonomska kriza u svijetu. 1929. godine je zima bila nesnosno hladna. Tinu je nestalo drva, ni kaputa nije imao. Mnoge kafane su se zatvorile. Osjetio se potištenim i zaboravljenim. Jedan prijatelj ga je pozvao u Sarajevo. On je sjeo na vlak i preko Užica i Višegrada otišao u grad na Miljacki.

I ovdje mu je bilo teško, zlopatio se u malom sobičku na Marindvoru. Ta vijest se nekako pročula po BG čaršiji i narod je za kratko vrijeme sakupio pristojnih 800 dinara (tada je to bilo oko 7-8 prosječnih plaća) i sa namirnicama i spremljenim đakonijama je to poslano kao paket u Sarajevo. Iza njega je svakako ostalo njegovo pjesništvo ali i urbana legenda.

Prije neki dan, bila je godišnjica njegovog rođenja. Ubrzo će i godišnjica njegove smrti. Ne mogu da brojim koja po redu. Ni Tin ne bi volio biti samo brojka, oznaka, statistika.

Umjesto toga, evo njegovih najpoznatijih citata:

———–

Čovjek se može obmanjivati prošlošću kao i budućnošću.

 Kako da razumijem ovo: “Ubiti se zbog jedne žene?” A gdje su sve one ostale?”

 Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star i biti mlad!

Knjiga nije hrana, ali je poslastica.

 Ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima.

 Mi se svi ponavljamo. Mi se svi prepisujemo. Što je najgore, mi prepisujemo one koji su davno živjeli prije nas.

Niko nije nesretan bez svoje krivice.

Pjesnikov je zadatak traženje. A sposobnost velikih pjesnika nalaženje.

Prosjak s ulice nema obaveze da nas drugi put pozna i pozdravi.

Srcu ne treba vjerovati. Srcu baš najmanje.

Sudbina je genija daleko teža nego sudbina mediokriteta.

Svako je “ja” jednako jednom “on” ili “ti”, a svako “mi” ima isto toliko težine kao “vi” ili “oni”.

Trbuh je neumoljivi despot i zapovjednik.

 U carstvo duha neće nikad dospjeti oni koji tvrde da su već sve istine poznate.

 Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim.

———–

Napisala: Emsa Karahmet

 

———

Uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.