Ingeborg Bachmann: Svaki dan

Rođena 1926. u Austriji, Ingeborg Bachmann bila je pjesnikinja i književnica koja je postala jedna od najvažnijih kniževnica poslijeratne Njemačke. Možda je najpoznatija po dvjema zbirkama proganjajuće poezije,  “Posuđeno vrijeme” i “Zazivanje Velikog medvjeda”.

Njena je književna karijera započela kad je upoznala književnog impresarija Hansa Weigela koji joj je omogućio pristup Gruppe 47, najutjecajnijoj književnoj grupi u Njemačkoj u to vrijeme. Ideja koja je stajala iza Gruppe 47 bila je pomoć u promociji mladih autora i pjesnika.

Bila je zakleta antifašistkinja koja je mrzila dan kad su Hitlerove trupe umarširale u njezin rodni grad. Njeni su ratni dnevnici objavljeni kasnije.

 


 

Svaki dan

Rat se više ni ne objavljuje,
samo se nastavlja. Monstruozno
je postalo svakodnevica. Junak
se kloni bitke. Slabi
su otišli na front.
Odora dana je strpljenje, a
medalja jadna zvijezda nade iznad srca.

Orden se dodjeljuje
kada se više ništa ne događa,
kada topništvo utihne,
kada neprijatelj postane nevidljiv
i sjena vječnog oružja
prekrije nebo.

Dodjeljuje se
za napuštanje zastave,
za hrabrost pred prijateljima,
za izdaju nedostojnih tajni
i nepoštivanje
svake zapovijedi.

Ingeborg Bachmann 

 


 

Tko je bila Ingeborg Bachmann?

Ingeborg Bachmann (1926. – 1973.), bila je austrijska književnica i pjesnikinja. Pseudonim Ruth Keller koristila je kao dopisnica lista “Westdeutsche Allgemeine Zeitung”.

Rođena je kao prvo dijete Olge Haas i Mathiasa Bachmanna u Klagenfurtu. Djetinjstvo je provela u Koruškoj. Od 1945. do 1950. studirala je filozofiju, psihologiju, germanistiku i pravo u Innsbrucku, Grazu i Beču. Svoje pjesme prvi put čita 1952. na zasjedanju “Grupe 47”, koja joj godinu dana zatim i nagrađuje prvu zbirku pjesama “Oročeno vrijeme”.

Poznata je, prije svega, kao velika liričarka. U knjizi “Oročeno vrijeme” opisuje negativne društvene snage poslijeratnog vremena. Zbirkom “Dozivanje Velikog Medvjeda (1956.) ispituje utopije ljudskoga života. U predavanjima na Frankfurtskim čitanjima, koje je držala  1959./60. godine kao docentica za poetiku, postavlja pitanja pišućeg Ja i književnosti kao sredstva promjene svijeta.

Nakon tajanstvenih susreta s pjesnikom holokausta Paulom Celanom u Beču i Parizu i nakon burne veze sa destruktivnim Maxom Frischom, život joj tragično završava u vatri njezinog rimskog stana, 17. listopada 1973.

 

 

 

Nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

———————————-

Sva prava i Copyright :  Nenad Grbac i Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.