Ružica Miličević: DOZVOLITE DA SE PREDSTAVIM, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2020. godine
Neopisivo se lijepo osjećam kad pročitam tako dobru knjigu kakva je zbirka pjesama Ružice Miličević, objavljena pod skromnim a bezgranično poetičnim naslovom, Dozvolite da se obratim, i uredničkim budnim okom velikog literarnog znalca Ivana Lovrenovića. Tako jednostavan i suptilan način obraćanja pjesnika svojim čitaocima i ostatku svijeta nisam ranije zapazio niti osjetio ni kod jednog pisca.
Pjesnikinja Ružica Miličević rođena je i odrasla s prezimenom Kopačeviću posavskom i bosanskohercegovačkom mjestu Donji Svilaj prije pedeset i neku godinu. Za razliku od većine drugih pjesnika počela je pisati poeziju relativno kasno. Rekao bih u godinama pune zrelosti kad je završen proces visokog obrazovanja i stečeno bogato životno iskustvo. Sličan put imala je i njezina zemljakinja Cecilija Toskić, koja je literarno zabljesnula zbirkom priča Fojnički krumpir i tirolske špargle.
Ima nešto specifično kod književnica koje dolaze iz inspirativne, i po nobelovcu poznate Bosne i Hercegovine. One ne stvaraju ispod prosječna i prosječna djela. Gotovo uvijek je to literatura koja ostavlja duboki trag i lako pronalazi put do čitalaca. Proteklih godina pisao sam prikaze više njihovih knjiga i uvijek ostajao zadivljen osebujnim stilom, lakoćom izričaja i čistoćom jezika koga koriste u prikazivanju svijeta i svega onoga što ga čini lijepim i prepoznatljivim.
Poezija Ružice Miličević izložena u ovoj zbirci nadilazi očekivanja ne samo probranijih čitača, već i literarnih znalaca koji pišu književnu kritiku ili prikazuju knjige kako to ja činim. Ona je po mnogo čemu bliska pjesništvu nobelovke WislaveŠimborske, sa različitostima koje su uočljive samo dobrim poznavateljima modernog pjesništva. Tematska bliskost i lirska dubina u kojoj nema naslaga taloga, već ima samo kristale od riječi, daje toj poeziji nešto vanzemaljsko, bolje reći kozmičko, što vodi prostranstvu i njegovoj općoj nesagledivosti. Dok upija stihove iz ove zbirke, čitalac se osjeća kao putnik u svemirskom brodu, koji mišlju i pogledom traži mjesto gdje će aterirati nakon što pročita zadnji redak pjesme.
Snaga je pjesnika da svoju lirsku inspiraciju podijeli do kraja sa onima koji vole čuti lijepu pisanu riječ. Po tome se prepoznaju samo dobri stihotvorci, a njih je uvijek bilo manje od onih prosječnih. Ružica je svoju poeziju oblikovala najljepšim riječima, djeljala najfinijim dlijetom i klesala najboljim alatom za obradu mramornog kamena. Otuda je ona u isto vrijeme bistra kao izvor, meka i topla kao drvo i čvrsta kao stijena izvajana kišom, snijegom i ledom milijunima minulih godina.
Kad jedna zbirka pjesama započne stihovima pod naslovom DUH WAKAN TAKE, tada neslućeno porastu čitalačka očekivanja koja su u srazu i skladu s današnjim vremenom idiotskog rata i prijeko potrebnog mira. Rata na Srednjem i ne tako Dalekom Istoku, odakle nas Sune svaki dan pohodi. Mira koji je tako drag ljudima da ga skoro svi nose u srcu i grudima.
Kad su misionari stigli u zemlju bizona, podijelili su molitvenike, a vojnici deke.
WakanTankija su napojili čudesnom vodom i ubili ga.
Njegova djeca su pomrla od gripe i kozica, a da nikad nisu vidjeli bijelce.
Goveda su protjerala bizone, civilizacija raj.
U četiri stiha i četiri retka izložena je čitava povijest stradanja indijanskih naroda od pohlepnih bijelaca doseljenih iz Zapadne Evrope, koji nisu ni danas punio milosrdniji nego što su bili u davna vremena.
Tarahumara. Indijanci u sandalama, trče za dobrotvorne priloge.
Većina nije čula da se Amerika ispričala za genocid.
A neće ni čuti, jer sila Boga ne moli, premda Bog silu ne voli. Znade to dobro vatikanski papa Franjo,koji uzaludno moli za mir krvlju zaprljane sulude umove velikih moćnika i njima odanih malenih zlobnika. Svi su oni na jednoj a mali, nemoćni čovjek stoji, kleči ili mrtav leži na drugoj, gubitničkoj strani. O tome istinski svjedoči pjesma sa naslovom Rod.
Oni su zaboravili da smo sačinjeni od iste vode.
Prolazili su kroz nas pjevušeći pjesme o slobodi.
Mi više nismo bili njihov rod.
U Austriji, gdje trostruka majka Ružica živi sa svojom obitelji nakon što je 1992, zbog najezde rata izbjegla iz Sarajeva (u kome sam proživio i preživio paklenu ratnu opsadu), napisane su brojne antologijske pjesme iz ove svevišnje zbirke. Među njima i Ebensee, 9. maj 2014. iz koje prepisujem potresne stihove:
U Ebenseeu, gradiću ispod kamenoloma.
Poznatom po broju maloljetnih trudnica. I djece bez očeva…
Djevojčica iz Bosne igra Anu Frank i šapuće. Samo da prođe. Samo da prođe.
Buket crvenih ruža pod njenim nogama, miriše na kuhani krumpir.
Njena majka se ispovraćala i sada misli na suvenire.
Dok se kao na traci vrti film sjećanja na sva bjelosvjetska zla gledana s ekrana ili doživljena, ljudi bez krova nad glavom, jučer u Bosni i Hercegovini a danas u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji, Sudanu, Ukrajini i Palestini mole za mir i plaču noseći na rukama svoju mrtvu ili ranjenu djecu. Dotle velike gazde i polit-moćnici hodočaste Evropom i svijetom dajući potporu ratu a ne miru, i pripisujući krivnju drugima a ne sebi samima. Ljudima bez doma pjesnikinja posvećuje pjesmu Beskućnici, koja ima samo dva, za sva vremena jasna i prejasna stiha, mišlju i riječju vjerno naslikana:
Na dlakavom licu moga psa trnu se svjetla grada.
U uglovima očiju, sva tuga zaspalih dječaka, žulja životinju.
Šta reći više od tuge psa koji žali djecu stradalu u ratu neljudske obijesti. Ništa osim da i pas prezire zlotvore i da među njima nema prijatelje. Kao ni Andrićeva ovčica Aska, koja se sklonila u pjesmi Vukovi …
su se tiskali oko stada.
Dogovarali se kako da ga zakolju.
Najmlađa ovca grickala je travu i gledala ih u oči,
Pogledom koji je već bio na nebu.
Toliko je u ovoj kristalnoj zbirci svemoćnih stihova i pjesama da ovdje moram zastati i prepustiti vas daljem čitanju ili razmišljanju o već pročitanom. Ovakva knjiga piše se i čita jednom u životu i pamti do dana kad nas primi vječnost, u svoje okrilje hladno i ledeno. Ako ste u prilici potražite knjigu i pročitajte je do zadnje stranice. Vjerujem da će vam se svaka pročitana riječ pozlatiti, a cijela knjiga višestruko isplatiti.
Stojim iza svega što sam napisao. I za kraj dodajem stihove iz pjesme Pomirenje:
Kad krenem sa ovoga svijeta ponijet ću sa sobom sav svoj prah.
Bit će to moja jedina imovina od koje ću sagraditi most među svojima
To je i moja zadnja oporuka prije nego što me isprate s mirogojskog brda, na obiteljsko tuzlansko Matića groblje, i blisko mi sesvetsko Markovo Polje.
Napisao: Ivo Mijo Andrić
———————————
Ivo Mijo Andrić
Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.
Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.
Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.
Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com
———————–
Priznanje Beogradskog aforističkog kruga
Onako usput spomenuti ćemo i da je Ivo Mijo Andrić nedavno primio i priznanje Beogradskog aforističkog kruga na Satira festu za doprinos afirmaciji satire u svijetu.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
