
EWA LIPSKA se smatra jednom od najznačajnijih poljskih pjesnikinja. Dobitnica je brojnih nagrada kao što su nagrada Kościelski (1973.), nagrada poljskog PEN kluba (1992.), nagrada Zaklade Jurzykowski (1993.) i književna nagrada Gdynia (2011.). Nekoliko je puta bila nominirana za književnu nagradu Nike, jednu od najprestižnijih nagrada za poljsku književnost, uključujući i zbirku poezije “Unutarnje pamćenje” iz 2017., u kojoj se pojavila pjesma “Uvijek se može dogoditi”. Zbirke njenih stihova prevedene su na nekoliko jezika, poput češkog, danskog, nizozemskog, hebrejskog, mađarskog, islandskog i švedskog.
Razgovarao: Edward Clifford
————–
Recite nam nešto o jednom od prvih djela koje ste napisali.
Bio je to tekst o usamljenosti pod naslovom “Ulica. Ulična praznina”, svojevrsna slika talijanskog metafizičkog umjetnika i nadrealista Giorgia de Chirica. Prazne ulice na njegovim slikama pomažu mi da se opustim od sadašnjeg viška ljudske vrste, ali tada kad sam imala sedamnaest godina, te prazne ulice bile su simboli usamljenosti i napuštenosti.
Koji su pisci ili djela utjecali na vaš sadašnji način pisanja?
Teško je odgovoriti na to pitanje jer takvih je autora bilo mnogo. Često sam bila inspirirana prozom, američkom književnošću (W. Faulkner, J. Steinbeck, T. Williams, E. Caldwell, FS Fitzgerald) i njemačkom književnošću (T. Mann, S. Zweig, F. Kafka, H. Broch, T. Bernhard). Lutala sam kroz književnost kao kroz neku transcendentalnu šumu, sprijateljila se s likovima knjiga koje sam čitala. Najviše su me proganjali jedan od Kafkinih protagonista koji se pretvara u kukca i Beckettov Godot – simbol onoga što je uzalud; Slušala sam razgovore koje su vodili likovi iz “Čarobne planine” u sanatoriju u Davosu. . .Sve su te knjige su sigurno utjecale na moju maštu.
Čime se inače bavite?
Dugi niz godina radila sam u izdavačkoj kući Wydawnictwo Literackie iz Krakova. Od 1991. do 1997. bila sam ataše za kulturu u Veleposlanstvu Poljske u Beču.
Što vas je posebno privuklo da napišete ovo djelo?
Dugo sam godina živjela pod komunističkom vlašću i svjedočila sam mnogim dramatičnim situacijama. Na primjer, 1968., za vrijeme antisemitskih progona u Poljskoj, oprostila sam se od svojih prijatelja koji su odlazili u inozemstvo. Takve se situacije događaju vrlo često u povijesti čovječanstva: ljudi napuštaju svoje kuće, napuštaju rodna mjesta, emigriraju. Često se tek nakon smrti vraćaju u domovinu.
Postoji li grad ili mjesto, stvarno ili izmišljeno, koji utječe na vaše pisanje?
Bilo je mnogo inspirativnih mjesta u mom životu. Obično se pak vežu uz određenu figuru: pisca, slikara, glazbenika, filozofa. Krajolik postaje više-manje originalna pozornica za ta mjesta. Ali ponekad izmislim svoju “novu Atlantidu”, mitsku zemlju. To nije idealna vizija zemlje i društvenog sustava, kao što vidimo u poznatom eseju Utopija Thomasa Morea , već mračna, ali uzbudljiva, nadrealistična zemlja Svijesti.
Postoji li neka posebna glazba koja vam pomaže u procesu pisanja ili uređivanja?
S vremena na vrijeme volim raditi dok slušam Beethovenov Trostruki koncert, Brucknerovu 9. simfoniju ili glazbu Philipa Glassa. Češće, međutim, uključim Silence — univerzalnu pjesmu.
Tko obično prvi čita vaš rad?
Obično moj ALTER EGO, koji je zahtjevan, kritičan, disident i odlučan čitatelj… U prošlosti bih svoje prve radove dala mojoj danskoj prevoditeljici, jer je imala izvrstan pjesnički sluh, ali ona, nažalost, više nije među živima.
Da možete raditi u nekoj drugoj formi umjetnosti, što bi to bilo?
Mogla bih biti matematičar i rado bih popila kavu s Wittgensteinom. Mogla bih biti astronom ili fizičar. Smatram da su sva ta zanimanja apsolutno poetična. Šteta što sam tako kasno u životu došla do tog zaključka.
Na čemu trenutno radite?
Razišla sam se s poezijom, moja korespondencija sa Stanisławom Lemom izašla je 2018., moje su se knjige pojavile po cijelom svijetu — sad pokušavam shvatiti svijet pandemije, umjetnu inteligenciju i Veliki hadronski sudarač koji je izgradio Europsko vijeće za nuklearna istraživanja, a nalazi se u blizini Ženeve. . .
Što upravo čitate?
Knjige Emila Ciorana, pisca i filozofa rođenog u Rumunjskoj: Na visinama očaja, Prozor u ništa i Razgovori.
——–
Preveo, uredio i obradio: Nenad Grbac
———————————–
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
