Milan Kundera: Šala

imalo ustručavanja rekla sam kakve informacije očekujem od njega, kakvu ideju imam o toj radioreportaži, ali kad mi se potom obratio, iznenada sam primijetila da sam se zbunila, da mucam, da objašnjavam, i on me je, suočen s mojom zbunjenošću, istog časa počeo intervjuirati: jesam li udata, imam li djecu, gdje obično idem na godišnji odmor, rekao je i to da izgledam mlado i da sam lijepa, želio me rasteretiti treme; bilo je to lijepo s njegove strane, poznajem toliko hvalisavaca kojim samo dobro znaju bacati prašinu u oči, čak i ako ne znaju ni desetinu od onoga što je on znao – on, Pavel ne bi prestao pričati o sebi, ali najzabavnija stvar je bila da, nakon sat vremena razgovora, nisam se pomakla dalje od njegovog instituta, kod kuće sam se nastojala sva predati svom tekstu, ali bezuspješno, što mi je opet prilično odgovaralo, imala sam izgovor da ga nazovem, pitam da li bi pristao pročitati ono što sam napisala. Našli smo se u kavani, moja nesretna reportaža brojala je četiri strane, ljubazno ju je pročitao i nasmiješio se, proglasio izvrsnom, od prvog trenutka mi je dao do znanja da ga zanimam kao žena, a ne kao novinarka, nisam znala treba li me to radovati ili uznemiriti, u svakom slučaju bio je šarmantan, razumjeli smo se, nije od onih salonskih intelektualaca koji me izmore dosadom, iza sebe ima bogat život, čak je radio i u rudnicima, rekla sam mu da volim ljude te vrste, ali najviše me zapanjilo kada sam saznala da je iz Moravske, da je svirao u orkestru s cimbalom, nisam mogla vjerovati svojim ušima, čula sam priču svog života, vidjela sam svoju Mladost kako mi se vraća iz daleka i osjećala da ću joj se predati.

Pitao me je što radim po cijeli ubogi dan, ispričala sam mu i on mi je rekao, još uvijek mu čujem glas, pola podrugljiv, pola sažaljiv, loše živite, Helena, a onda je rekao da bih to trebala promijeniti, da bih se trebala odlučiti da vodim drugačiji život, da se posvetim malo više životnim radostima. Rekla sam da nemam ništa protiv, da sam oduvijek bila velika pristalica radosti, da me ništa više nije iritiralo od melankolije i ostalih košmara, a on mi je odgovorio da to moje javno ispovijedanje vjere ne znači ništa, da su sljedbenici radosti uglavnom bili najtužniji ljudi. Oh! Kako ste u pravu!, htjela sam viknuti, a onda je otvoreno najavio da će me pokupiti sutradan u četiri ispred radija, da ćemo zajedno prošetati negdje u prirodi, oko Praga. Pokušavala sam se usprotiviti, ta zaboga, ja sam udata, ne mogu tek tako šetati šumom s nekim muškarcem, strancem, Ludvik je u šali odgovorio da nije muškarac već samo naučnik, a u isto vrijeme se rastužio, veoma se rastužio! Primijetila sam to i osjetila kako me obuzimavrućina i zadovoljstvo kad sam shvatila da me želi, utoliko više što sam napomenula da sam udata, kao da to znači da postajem nedostupna, pohlepno sam upijala tugu iz njegovih crta lica i u tom trenutku shvatila da je zaljubljen u mene.

A sutradan, s jedne strane žuborila je Vltava, a s druge se uzdizala šuma, bilo je romantično, sviđa mi se sve što je romantično, moje je ponašanje moralo biti luckasto, možda neprimjereno majci dvanaestogodišnjakinje, smijala sam se, skakutala, uhvatila sam ga za ruku i natjerala ga da trči sa mnom, stali smo, srce mi je jako kucalo, bili smo okrenuti licem u lice, gotovo dodirujući se, Ludvik se lagano sagnuo i brzo me poljubio, odmah sam se izmakla, uhvatila ga za ruku i opet smo počeli trčati, imam srčanu manu, pri najmanjem naporu patim od lupanja srca, ne mogu se popeti ni na prvi sprat kako treba, odmah moram usporit korak, disanje mi se postupno smirilo i odjednom sam shvatila da lagano pjevušim prva dva takta jedne moravske pjesme, moje omiljene melodije, a kad mi se učinilo da me razumije, nastavila sam da pjevam glasno, nije me bilo sram; osjetila sam kako godine, brige, tuge, tisuće razočarenja spadaju s mene, na tisuće sivih ljuska, a potom, sjedeći u jednoj maloj gostionici, jeli smo hljeb i kobasice, sve je bilo sasvim obično i jednostavno: mrzovoljni konobar, flekavi stolnjak, avantura je ipak bila predivna, kažem Ludviku, znate li da za tri dana idem u Moravsku da napravim reportažu o Povorci kraljeva? Pitao me gdje točno idem i nakon mog odgovora rekao je da se tu rodio, nova slučajnost od koje mi se onesvijestilo, a Ludvik je rekao: “Uzet ću slobodan dan i otići s vama tamo.”

Bilo me je strah, sjetila sam se Pavela, tog jadnog tračka nade koji se u meni ponovo upalio, nisam cinična prema svome braku, spremna sam učiniti sve da ga spasim, ako ništa radi male Zdene, ali zašto lagati, pogotovo zbog sebe, zbog svega što je bilo, zbog sjećanja na moju mladost, ali nisam našla snage reći Ludviku ne, nisam smogla te snage, i eto, kocke su bačene, mala Zdena spava, bojim se, a Ludvik je u ovo doba već u Moravskoj i čekat će me sutra na autobusnoj stanici.

Milan Kundera, iz romana “Šala”

 


 

Bilješka o piscu: Milan Kundera

Milan Kundera (Brno, 1. travnja 1929.) je češko-francuski književnik. Pripadao je generaciji mladih Čeha koji su stekli malo ili nimalo iskustva s predratnom demokratskom Čehoslovačkom Republikom. Na njihovu su ideologiju znatno utjecala iskustva Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije. Godine 1948., Kundera se – pridružio Čehoslovačkoj komunističkoj partiji. Godine 1950. on i još jedan češki pisac, bili su isključeni iz partije zbog “antipartijske djelatnosti”. Obojica su književno obradila taj incident: Kunderu je on nadahnuo za glavnu temu romana Šala (1967).

Kundera je ponovo primljen u Komunističku partiju godine 1956., da bi po drugi put iz nje bio isključen već godine 1970. Zajedno s drugim češkim umjetnicima i književnicima – poput Václava Havela – i Kundera se angažirao u Praškom proljeću (1968), kratkom razdoblju optimizma koji je ugušila sovjetska okupacija Čehoslovačke u kolovozu iste godine.

Prag je napustio 1975. godine i emigrirao u Pariz. Proslavio se romanom Šala, a svoj je književni genij potvrdio nizom djela koja se odlikuju intelektualnom složenošću i književnom virtuoznošću.

Od romana Polaganost piše na francuskom jeziku.

Nepodnošljiva lakoća postojanja (1985), najpopularnija je Kunderina knjiga, a bavi se motivima emigracije te idile i kiča. Provincijsku idilu ljubavnoga para, koji se vraća u “normaliziranu” Čehoslovačku, prekida slučajna smrt u prometnoj nesreći. Filozofski roman Besmrtnost (1990), postmodernističke izvedbe, sinteza je Kunderina beletrističkoga i esejističkoga djela. U njegovu je središtu slika čovjeka s kraja XX. stoljeća, bića u svijetu bez Boga, zaglušena medijskom manipulacijom i lažnim vrijednostima tzv. poznoga doba.

 

 

—————-

Odabrao, preveo, nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.