Kako je obitelj Prandau stigla u Valpovo? (iz knjige “Posljednji Prandau – Normann”, Borisa Golića)

Povjesničari kažu da je nekad naš kraj bio u vlasništvu našeg bana Ivana Morovića, za razliku od svih tih stranaca koji su nad nama vladali i koji su nas iskorištavali, eksploatirali i zlostavljali. Inače, do tada je tu bilo svašta, ali to nije predmet ove priče. Nego, da ja nastavim o banu Ivanu Moroviću. On je preuzeo Valpovo krajem 14 vijeka, a kako je on vladao, ne zna se, jer nema nikakvih spisa i zapisa, ali izgleda da nije bilo nekakvih seljačkih buna i ustanaka. Jer naš narod se, ponekad opravdano, a ponekad neopravdano, buni i diže bune i ustanke. Barem je to u ta stara i dobra vremena činio. Naime, naš narod misli da je svaka vlast naopaka i zla, a trebala bi biti odgovorna prema njima i dobra i iz svega toga proizlaze ti naši sukobi i ti naši nesporazumi. To je tako i ništa se oko toga ne može. Ne možeš to promijeniti ili mijenjati.

Međutim i izgleda da je naš narod i naš puk prihvatio bana Ivana Morovića kao svoga i nije imao nikakvih primjedbi na njegovo vladanje. On je imao sina Ladislava i kad je on umro, to imanje su preuzele Uršula i Barbara Morović. Nakon njih dolazi Matijaš i Margareta Morović, a kako oni nisu imali sina i pravnog nasljednika, sve je prešlo u kraljev i carev posjed. I sve bi do tada bilo mirno, da nije bilo Turaka, njihovih upada i njihovih pljački. I da ne pričam o svemu tome, od nekud navalili Turci i te 1543. godine osvojiše Turci Valpovo. I isti povjesničari kažu da su Turci vladali ovim našim krajem sve do 1687. godine. A kako su vladali, najbolje nam govori popis stanovništva iz 1579. godine. Naime, na tom popisu nema ni jedne kršćanske duše. Sve neki: Osmani, Ibrahimi, Mahmudi, Mustafe, Muhamedi i Zulfikari.

Ili su naši ljudi prihvatili Islam i ondašnje turske običaje, pa se preobrazili u Turke ili su negdje, po šumama, nestali i postali hajduci. A i iz tog vremena nema baš nekih zapisa. Možda postoji samo zapis Evlije Ćelebije, a koliko je on objektivan, to samo dragi Bog zna, ja ne znam. Također ne znam koliko je on vjerodostojan i koliko je on napisan iz jedne perspektive, ja to ne znam, jer to nisam proučavao. Naime, za ovu priču mi taj Evlijin zapis i nije trebao, pa ga nisam ni čitao, a ni pročitao. I konačno nam dolazi godina 1687. Stiže nam Johann Heinrich Dunnewald s vojskom i potuče i protjera Turke. Međutim, ni Turci se nisu dali, pa su sve prethodno spalili i pretvorili u prah i pepeo. Kad neće biti naše, neće biti ničije, valjda su tako razmišljali.

I onda je car Karlo VI odlučio sve to naše pokloniti dvorskom i komorskom savjetniku barunu Petru II Antonu Hilleprandu von Prandau za ondašnjih sto tisuća guldena. Je li se to onda radilo o malim i velikim novcima, nigdje se ne govori. Ali dvorski i komorski savjetnik barun Petar II Antun Hilleprand von Prandau postade našim vlasnikom i našom vlašću, a u skladu sa knjigom Fridricha Naumana po nazivu Mitteleuropa. Naime, Karlo VI je smatrao da njemu pripada teritorij između Visle i Vogela, između Galicije i Bodenskog jezera. To treba biti nekakva konfederacija država, mnoštvo vlastelinstava, i jedan gospodarski teritorij pod njegovom rukom i pod njegovom vlašću. I ako treba na vlast će dovesti okrutne fanatike koji će proširiti svoju kulturu, svoje običaje, svoje kršćanstvo, svoje zakone i svoju pravdu. I oni će širiti svoju ideologiju i svoj svjetonazor snagom mača i svoje sile.

I netko je to prihvatio, a netko nije. A naš vlastelin je bio čovjek tvrda srca, tvrdih pravila ponašanja i još tvrđeg mozga. Držao se Austro – Ugarskih zakona i običaja kao pijan plota. I umjesto turskog zuluma, dobili smo njegov zulum, a uz to smo dobili i poznato austrijsko prokletstvo. Naime, u Austriji se nikako ne ubija bijeli jelen ili bijeli Bambi, a naš vlastelin je izgleda jednog takvog svojom nepažnjom ubio. Bio je u lovu na jelene, a onda je pred njega istrčao bijeli jelen, a naš vlastelin je opalio, zlu trebalo ili zlu ne trebalo i bijeli jelen je bio gotov. I od tuda i od tada taj veliki strah i oprez u našeg vlastelina. Ništa se ne smije dogoditi slučajno, sve se mora dogoditi po pravilima nekakve i nečije službe, sve mora biti cakun pakun, ali ipak se ne smije ubijati bijeli Bambi.

I što još reći nego da našeg vlastelina bila briga za sve to. Bilo ga briga ima li njegov kmet dovoljno žita, da li on oskudijeva ili gladuje. On je svoje viškove žita izvozio bez obzira na potrebe njegovih kmetova. Isto je bilo i sa vinom. Imao je on svoja pravila, a tko to nije prihvatio bio je u sukobu sa našim vlastelinom, a to je značilo biti u njegovoj milosti ili nemilosti. Međutim, i on je imao informacije iz rodnog kraja, da tamo vlada jad i nevolja. Da su seljakove štale prazne, da vlada kuga, a i da nešto krumpir ne valja. Jednostavno od njega je nastala crna, otrovna i nejestiva kaša. Pa je on tako zvao svoje zemljake, Volksdeutschere, da postanu kolonisti. Zvao ih je tu k nama. Obećao im je kuću, okućnicu, njivu, zemlju, plug i kravu. Obećavao im je med i mlijeko. Govorio im je da imamo plodnu zemlju koja se lako ore. A oni su se nadali da će vladati nad nama, umjesto Turaka, koji su netom otišli.

Pa je, uz put i vlastelin zaveo svoju strahovladu, svoja pravila ponašanja i svoje propise: čestitost, štovanje Boga, a zabranio je krađu, prostituciju i prosjačenje. Obećao bi on tada svojim miroljubivim, ali i ratobornim podanicima, ali i protivnicima da će taj kraj postati i hrvatska Provansa, ali pitanje je da li je onda Provansa i postojala i jeli ona bila onako bogata i raskošna. Njemu je bilo bitno sagraditi veliki dvorac i to što jeftinije i od besplatnog ljudskog rada njegovih miroljubivih i ratobornih podanika, ali i ljutih protivnika. I sve mu je to bila nekakva nužnost da pokaže svoju snagu i svoju moć. Pa ne može on živjeti u nekakvoj potleušici. Zamak će pokazivati njegovu snagu i moć. I biti će on okrutan prema svojim podanicima i protivnicima sve dok mu oni to ne sagrade u ime moralnog progresa ili moralne praznine, to i tako nije bitno.

A sada su se otkrile ozbiljne optužbe protiv našeg baruna. Otkrila se njegova mračna strana. Da je bio rasist, nacionalist i šovinist i da je mrzio ovdašnje ljude, pa je zato dovodio svoje ljude. Ovi ljudi ovdje su mu bili tupi, glupi i neupotrebljivi. Puni loših navika i puni predrasuda. Imali su drugačiji mentalitet i radne navike. Imali su drugačiji svjetonazor, nešto daleko, strano i istočnjačko u sebi. Nije ih on baš mogao kontrolirati, jer su kulturno i duhovno bili različiti od njegovih ljudi. A uz to su mu bili prljavi i neprilagodljivi. Jednom rječju dospio je u duhovnu vukojebinu i prnjavor, a ovi ljudi ovdje su mu nalikovali na degenerike. Jer su zbog alkoholizma imali poremećaj mišljenja, poremećaj pamćenja, poremećaj percepcije i poremećaj psihomotorike. Stoga im je on pokušao organizirati večernje škole, ali nije išlo. Ne može se od alkosa, napraviti normalna osoba. Pa se brže – bolje prebacio na njihovu djecu, ona će biti njegov budući radni i rasadni materijal.

I tako su njegovi podanici i protivnici mukotrpno, robovski, nasilno, uz živčane slomove i u nemogućim uvjetima gradili njegov zamak i doživljavali razne traume. A naš vlastelin je bio ravnodušan i bez savjesti na ljudske žrtve i njihov pakao. Okrutnost i sila je nužna da se postignu neki opći i korisni ciljevi. Ta zar se ne gradi njegovo sveto mjesto? Ništa u tome nije zlo i naopako. Gradi se mjesto gdje će on jednom ili dva puta godišnje dolaziti ili zalaziti. I gdje će on pokazivati svoju snagu i moć? Gdje će on primati svoje prijatelje i organizirati im domjenke, a bitno je bilo naći nekakav zajednički interes i nešto što će ljude vezati u borbi protiv Turaka, Mlečana i ostali južnih Slavena. Naravno, da tada na tom prostoru i nije bilo boraca za samostalnu Hrvatsku, pa je bilo lako obećati dukat ili dva u borbi protiv tih neprijatelja.

A kad su to čuli oni s druge strane, odjednom se razni Mujazidi odlučili vratiti svojoj iskonskoj vjeri, svom izvornom kršćantvu i katolicizmu i postali su Gabrijeli i odani i vjerni kršćani. Izabrali i odabrali su takvi da više neće živjeti u kaosu i anarhiji, nego u istinskoj i iskonskoj kršćanskoj vjeri. I na njih je naš vlastelin krenuo s mnoštvom zabrana i pozitivnih propisa. Te ne mogu oni ovo, te ne mogu ono, te ne mogu u lov i ribolov, dok se ne dokažu. A oni su se na sve moguće načine dokazivali i dodvoravali. A onda je vlastelin njima izložio svoj veliki plan. Oni neće morati ići tko zna gdje, neće se morati iseljavati, oni će biti podanici velikog Austro – Ugarskog carstva. Došlo je do promjene vlasti i on je sada tu vlast.

A našem čovjeku i ne treba puno, dovoljno mu je da je vlast normalna, da se ponaša normalno i provodi normalne zakone. Samo našem vlastelinu je bilo do svog nagona smrti i uništenja, ali i onoga po kojemu će nešto promijeniti u ovom našem kraju. I može se reći da po njemu su to bili ispravni običaji, a po lokalnom stanovništvu nakaradni, jer naš čovjek je naučio krasti i nije baš štovao Boga. Radije ga je psovao. Recimo i to da je lokalno stanovništvo, pored desetine koje je moralo davati Crkvi, trećinu zarađenog moralo davati svome gospodaru i vlastelinu, a uz to je moralo i besplatno raditi i jednima i drugima, a radilo se ne samo u vlastelinovim i Crkvenim poljima, nego i u vlastelinovoj pivovari, vinogradu, vinskim podrumima, poljima, štalama, sječi drveća i na svemu što bi se vlastelin sjetio, a on je malo – malo organizirao nekakve javne radove i radove oko građenja njegovog dvorca.

I ne bi to bilo nekakvo zlo, da je on plaćao taj rad, nego se prvo moralo obaviti vlastelinovi poslovi, pa Crkveni, a onda se moralo obavljati ono što je tvoje, a je li bilo vremena za to, pa i nije. I najgore od svega je bilo to što je grof odlučio raditi melioraciju, isušivati bare, ukinuti malariju i legla komaraca, praviti nasipe i kanale, a naš seljak je bio na izmaku svojih snaga. Puna mu je kapa bila svega i radova za baruna i rata i neimaštine, a i baruna i njegovih poslova. Mučila ga je glad, bijeda, nestašica živežnih namirnica i svega onog potrebnog, ali i nepotrebnog što život čini životom. I najradije bi naš seljak digao nekakvu revoluciju ili zahtijevao agrarnu reformu. Zauzeo bi on tu vlastelinsku zemlju i bolje i korisnije bi je obrađivao. Međutim, naš barun je dovodio svoje ljude, zanatlije i podanike iz Njemačke i iz Bavarske.

A obaveze naših seljaka prema vlastelinu i Crkvi su se morale obavljati i izvršavati, jer vlastelin je zahtijevao i tražio svoje, a Crkva je zahtijevala i tražila svoje. I ako to nisi poštivao, došli bi ti poreznici i plijenili imovinu, stoku, pokretnine i nepokretnine, oduzimali je i tjerali te van sa tvoga posjeda. I naravno da je sve to bilo neizdrživo i neodrživo. Naš narod trpi nepravdu do određene granice, a kada se ta granica prijeđe, onda je sklon bunama i ustancima. I kada je 1753. godine u Slavoniji i Srijemu izbio seljački ustanak, on se proširio i na Valpovo i Valpovštinu. I to je barunu odgovaralo, da pobije naš narod koje je on zvao i nazvao palentari, jer su naši seljaci u to vrijeme konstantno jeli palentu. Kada bi naš seljak došao kući s polja, pitao bi svoju ženu što si mi skuhala, a ona bi rekla:

„Pa, palentu, što bih drugo.“

„Dosta mi je i tebe i tvoje palente.“

„Nemamo ništa drugo.“

„Onda je dobra i palenta.“

„A što je sa mnom?“

„Što bi bilo s tobom?“

„Idem li ti ja na živce i da li sam ti dostatna?“

„Uopće mi ne ideš na živce i nisi mi dostatna.“

I tako bi završavali ugodni ili neugodni razgovori naših seljaka i njihovih žena. Nekad su to bili u biti neugodni razgovori, ali od njih se nije moglo pobjeći, bila je opća bijeda i oskudica. Dobro da je bilo i te proje i palente. Međutim, i grofu su ti naši seljaci išli na živce. Stalno su nešto zakerali i stalno su se nešto bunili. A njegovo gospodarstvo to nije moglo više trpjeti. Moralo se nešto poduzeti. Moralo se nešto pokrenuti s mjesta i riješiti. Grof od tih naših seljaka nije nikako mogao pokrenuti svoje gospodarske aktivnosti, oni su mu bili smetnja, pa on dovedi svoje ljude iz Njemačke. Svojih 10.000 ljudi, koje će uključiti i razmjestiti po cijelom svom vlastelinstvu i koje će on uključiti i u svoju Germanofilsku ili mađaronsku stranku. Zbog svega toga on organizira i svoju vojsku i svoje pandure. Pa nema nečije vlasti bez vojske, žandarmerije i policije.

I naravno, da neću ja stići u ondašnje neko sretno vrijeme, nego baš u to nesretno. Naime, nesreća me prati cijelim mojim životom. Od toga mi je neugodno, da ne može biti neugodnije, ali to ne mogu izbjeći. Valjda mi je takva sudbina. I naravno da ja svoje astralno putovanje ne mogu usmjeriti u neko sretno ili sretnije vrijeme, nego u nekakav casus tragicus ili tragičan slučaj. A baš sam se navikao ili privikao na ta vantjelesna, paranormalna iskustva i duhovna iskustva blizu smrti. Navikao sam se da viđam duhove umrlih ljudi, a i sam sam postao nekakav duh koji luta po svijetu u nekakvom svom ili tuđem vremenu i prostoru. A tko je tu duh, a tko je stvarna osoba, nije na meni da o tome odlučujem. Ja sam bestjelesan i osjećam duh tog srednjegvjekovnog vremena. Svjestan sam odakle dolazim i kamo idem.

A jesam li ja medij, jesam li ja vidovnjak? Ne znam, i ne zanima me. I nemam ja svoju kristalnu kuglu, a ni tarot karte. Stoga sam ja lažni vidovnjak ili šarlatan, ali nemojte to nikome reći. Ja kucam ili pokucam na nebeska vrata, a ona mi se bez obzira na sve otvaraju i ja krećem u tu svoju avanturu i u to svoje astralno putovanje. Netko kaže da se ja dovedem u bardo stanje i da ustvari moja svijest putuje, a ja ne znam što je posrijedi. U jednom trenutku mi se ukaže čista svjetlost, nekakve bijele stepenice, biserna vrata, dobijem nekakva krila i letim ili lebdim k toj svjetlosti. Meni je bitno pobjeći od moje bivše žene i od nje se sakriti. Imam osjećaj da je ona nekakva vještica ili da je sklona vještičarenju, pa moram od nje bježati i skrivati se.

Za sve postoji neki razlog, neko opravdanje, pa tako i za moje astralno putovanje. U početku sam bio neuku dijete, pa sam bio pubertetlija. Hormoni i testosteroni su me tresli, kao i sve druge. Dobro da je to prošlo. Pa sam se otkačio uz Beatlese i Rolling Stonse. Nisam ni osjetio II Vatikanski sabor, ni sintagmu o tome je li Stepinac bio svetac ili zločinac. Nisam ni znao ili brinuo za studentske prosvjede 1968. godine, seksualnu revoluciju, hrvatski Maspok, ili za događanja u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Sve je to nekako prošlo mimo mene i nije ostavilo na meni nikakve traume, lomove i slomove. Pa sam preživio krizu i stagnaciju sedamdesetih. Nekako sam preživio nestašice deterdženta, kave i vožnju par – nepar. Onda je došla perestrojka, pa sam i nju preživio. Nakon toga nas je dočekao rat i pretvorba. Od toga se još oporavljam. Kao što se oporavljam od kravljeg ludila, ptičje i svinjske gripe. Mora da su od toga neki ljudi poludjeli, pa se ponašaju neracionalno. Ja pokušavam biti racionalan, ali mi to ne polazi za rukom. Stoga i bježim na ta moja astralna putovanja.

 

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017.godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018.godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; Bjegunac”; „Joe, i tu je Amerika” ; “Posljednji Prandau – Normann”.

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Posljednji Prandau – Normann”, Borisa Golića

Knjigu “Posljednji Prandau – Normann”, Borisa Golića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem

kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/golic33.php te pažljivo

slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

———-

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.