Digitalne knjige

Tražeći sebe, tražeći odgovore, smjernice u vašim života kuda trebate ići, što vam je za činiti kako biste činili volju Božju, ponekad će vam možda pasti na um misao da tapkate u mraku, da ste se izgubili. U tim slučajevima zna uslijediti razočarenje u sebe sama. Ali ne brinite, ne bojte se, jer ste već napravili prvi korak. Pokrenuli ste se. Počeli ste tražiti svoj smisao. Napravili ste veliki korak čije veličine vjerojatno niste svjesni, ali tim korakom odlučili ste svoj život predati Bogu, a uz Božju pomoć pronaći će te i svoju svrhu. Osluškujte… Bog će doprijeti do vas. Ponekad kroz pjev ptica, ponekad kroz zalazak sunca, razgovor s nekim poznanikom, kroz redak u Svetom Pismu. On je svugdje. Na nama je koliko smo zaista otvoreni da Njegov trag prepoznamo u svemu što nas okružuje.

Svatko od nas je došao na ovaj svijet sa svojim poslanjem, zato smo svi toliko različiti. Svatko je individua za sebe, jer kad bismo svi bili isti, međusobno jednaki, ne bismo mogli učiti jedni od drugih, ne bismo imali potrebe rasti, razvijati se, duhovno se uzdizati. Razlike među nama stvorene su da bi nas ujedinile. Zato budimo zahvalni na tolikoj različitosti kojom smo okruženi, ona nam je prilika za dublji odnos s Bogom.

Budite sigurni da ste ovdje sa zadatkom datim od Gospodina koji samo vi možete ispuniti, te na taj način postati Isusovim apostolom. Ispunjavajući poslanje koje smo zadobili, mi širimo Evanđelje, a to je jedna od bitnijih potreba za kojima bismo trebali težiti ako želimo postati Isusovim učenikom. Širenje Riječi Božje. Odlučimo se upravo za to, za prihvaćanje Božjeg poziva, za ispunjenje poslanja koje smo zadobili od Gospodina, te za nagoviještanje Njegove Riječi. Dopustite da vas Ljubav preplavi, dopustite Mu da vas voli, dopustite Mu da vas vodi. Nek pronađe svoje mjesto u vašem srcu, jer je ono most između vas, drugih ljudima i Boga. Time vaše srce također postaje most vas i ljudi koji su se udaljili od Njega, no otvorenog su srca prema vama. Moleći za njih, za povrijeđene, iznevjerene, izgubljene, koji su u oceanu tuge svoje srce zatvorili Bogu, vi postajete most između njih i Boga, postajete poveznica. Znajući da Bog tako djeluje, svjesni Njegove veličine, odvažimo se biti taj most. Jer molitvom, postepeno Bog otvara i najtvrđa srca.

On je prepun ljubavi, milosti i dobrote odlučio stvoriti čovjeka na svoju sliku. Odlučio je sebe, po svom Sinu proslijediti ovomu svijetu tako da Njegova Riječ uvijek biva prisutna među narodom. Radosna vijest, odnosno Evanđelje, koje će kasnije biti propovijedano bit će zapravo upute koje je Gospodin, po svomu Sinu Isusu Kristu, ostavio nama na čuvanje i širenje dalje u svijet. Mi time postajemo Njegovi misionari, Njegovi učenici, čija zadaća postaje nagoviještanje Božje Riječi. Ta Riječ zapravo postaje karta našeg života, postaje uputa za naš život. U Njoj se nalazi sve što nam za života treba. No ljudi, slijepi pored zdravih očiju, ne vidu tu Riječ, ne vidu Boga u svom životu, već trču za ovozemaljskim reflektorima. U centar svog života stavljaju grijeh, grijeh koji na početku možda i izgleda primamljivo, što je sotoni i namjera, no kasnije, slijedeći taj grijeh, tu požudu, ovisnosti, ogovaranja, spletkarenja, bludne misli, zapravo bivamo okovani grijehom, a vođeni grijehom svoje misli prepuštamo krivom vodstvu. A kakve su nam misli, takav nam je i život. Stoga se potrudite izbaviti iz ropstva vlastitih misli. Niste ni svjesni koliko toga dobroga za sebe možete učiniti kad se odlučite očistiti svoje misli, svoje srce, te svoj život predati Gospodinu. A nagrade koje dobivate zbog te odluke su vječne. Te nagrade ne samo da vas oslobađaju grijeha s kojim ste bili zavedeni, već dobivate sposobnosti od Boga da unaprijed možete prepoznati grijeh. To zapravo u vama progovara savjest. Bog vas preko nje upozorava na nadolazeća zbivanja ili vas opominje da se pokajete za svoje grijehe, tako da se On može nastaniti u vaše čisto srce. Srce koje je pripremilo mjesto za Božji boravak u njemu. Naša savjest je veoma osobni susret s Gospodinom. Dobro ju osluškujte.

Bog vam daje taj blagoslov da se na vrijeme možete pripremiti, zaštititi te zamoliti Gospodina da stavi svoj štit pred vas i podari vam snagu da se od istog grijeha i obranite, odnosno da mu ne dozvolite da dopre do vašeg srca. Osobito ako je riječ o grijehu na koji ste prije u vašoj prošlosti znali pokleknuti. Tad zamolite Gospodina za jakost ali istovremeno i za poniznost. Jakost duhovnu i karakternu, a poniznost da svjesni vlastitih nedostataka stanete pred Gospodina i prihvatite Njegovu Milost.

Biti ponizan, osobito danas u ovome svijetu, velika je nagrada od Boga. Biti ponizan znači nikada ne gaziti nečije dostojanstvo, i kada znate da ste u pravu, ne raspravljati, uljudno odgovoriti, prihvatiti osobu s kojom razgovaramo, bez obira na njezin temperament, te kasnije, u miru svoga doma, ili na nekom drugom mjestu koje je predočeno za vaše susrete sa Gospodinom, svakako Mu zahvaliti na toj osobi, jer koliko god čudno zvučalo, ona je stavljena u vaš život kako bi vam pomogla da rastete u svom odnosu s Gospodinom, da rastete u svojoj duhovnoj zrelosti.

Svaka osoba koja je bila ili još jest dio našeg života nije slučajno tu. Bog ju je poslao u naš život kako bi nam pomogla izgraditi Kristoliki karakter. Zato nemojte druge pokušavati mijenjati, jer baš zbog te različitosti postajemo sposobni uzdignuti se duhovno. U različitosti jačate svoju nutrinu, a ona nam je itekako važna na našem duhovnom putovanju. Prihvaćajući različitosti ili možda čak i nečija odbijanja, prihvaćajući uvrede, rane koje su nam nanesene, zapravo odlazimo u Božju bolnicu, jer nam samo Gospodin takve rane može zaliječiti, te nam ujedno pojasniti koju smo lekciju naučili zadobivši te rane, i zašto je dopustio da nam poneki ožiljak i ostane. Tad postajemo svjesni što se zapravo dogodilo. Bog ne želi da patimo, no dopustit će da se malo pomučimo kako bi nas formirao. Jer u toj trenutnoj zbrci našeg života, mi postajemo Božja glina a On nas oblikuje na najboji mogući način, kako bi nam pokazao i dokazao nam da smo sposobni slijediti Krista. Ponekad je to malo teži put, ali je svakako pravi put za nas. Jer kad dođemo na kraj jedne životne etape, uviđamo da je svaka patnja bila vrijedni putokaz na Božjoj karti koju smo dobili za vrijeme našeg stvaranja. I onda kad uvidite da u tuzi zapravo osjećate radost, jer postajete svjesni nagrade kojom vas je Gospodin blagoslovio, ništa vas više u životu neće moći raniti na način na koji ste prije bili ranjavani, jer uviđate da uz Božju ruku koja vas vodi, nitko i ništa vas neće moći spriječiti na ostvarenju ciljeva koji vas vode ravno u Božje ruke. Na taj način vi postajete otvoreni za ljubav.

Ljubav je bit Božjeg karaktera. Ljubav je ta koja nas ujedinjuje, Ljubav je ta koja život čini lakšim. Stoga ne zatvarajte svoje srce, prepustite se Ljubavi koja je svjesna vaše boli, Ljubavi koja će vas izliječiti. Zar nije predivno živjeti u tom saznanju da ste stvoreni kako biste primali ljubav, a potom bivate blagoslovljeni da osjećate potrebu da primljenu ljubav širite dalje. Kolika li je zapravo ljubav Njegova to nikada nećemo znati, no imajući potrebu širiti ljubav koju osjećamo, dijelić je Božje ljubavi koju ovdje na Zemlji možemo osjetiti. Odnosno osjećajući takvu ljubav zapravo osjećate Božje prisutstvo u vašim životima. Svijet se u tom trenutku zaustavlja, a mi, prožeti Njegovom veličinom, bivamo preplavljeni osjećajem mira i spokoja, osjećajući da naša duša diše i raste zajedno u Gospodinu.

A od čega zapravo sve kreće? Od zahvalnosti. Ona je kotač koji nas pokreće. Od zahvalnosti sve potječe. Kad postanemo zahvalni na „malim“ stvarima, situacijama, no ljudima lišenim zdravlja itekako velikim stvarima, tad zapravo progledamo. Stvarima poput zahvalnosti što smo se probudili, što nam je data nova mogućnost da se približimo Gospodinu. Kad uvidimo koliko smo zaista sretni i blagoslovljeni u udjeljenim nam darovima, tad počinjemo zapažati, rekla bih čak i vidjeti Krista u svemu oko nas. Jer ako ne vidimo te „male“, večini nebitne blagoslove, zapravo postajemo slijepci. Živimo zatvorenih očiju, zatvorenih mogućnosti za mnogo toga. Zatvaramo svoje srce, podižemo zidove, poneki čak i utvrde, te postepeno, s vremenom, bivamo ogorčeni, ljuti, tužni, tjeskobni, uvijek u nekoj brizi, nikad u nadi, lišeni mogućnosti za brojne darove kojima smo mogli uživati, samo da smo progledali, da smo prihvatili Ljubav s kojom nas Gospodin želi obilato blagosloviti, no, zatvorivši svoje oči, svoje srce, zatvorili smo put milosti, put blagoslova. Stoga, dragi čitaoče, nemoj se bojati progledati. Otvori širom svoje oči, Bog ti želi pokazati cijeli svijet, samo Mu trebaš vjerovati.

—————————————–

Josipa Ergić