Sekundarni Motivator (iz knjige “Nemaju krv”, Aleksandra Kostjuka)

“Bojiš li se više života ili smrti?”

Pitanje je došlo kada je stvor otvorio knjigu i počeo ju listati, nakon što je pretenciozno mahao njome po zraku u svojoj čeličnoj blistavoj šiljastoj šaci. Ana je nekako uspjela baciti pogled na svoj ručni sat. Šest sati i sedamnaest minuta. Kvragu. Moja kava.

 Za Anu su postojale samo tri stvari gore od pojavljivanja na planini nakon što bi trenutak prije u svome stanu u miru kuhala svoju kavu. Prvo, pojavljivanje na planini gdje kraj nje zabit svojim šiljcima u stijenu stoji degutantan čovjekoliki stvor od čelika. Drugo, pojavljivanje na planini gdje kraj nje zabit svojim šiljcima u stijenu stoji degutantan čovjekoliki stvor od čelika koji sebe zove Sekundarni Motivator. I treće – bore.

Ana je visjela sa stijene držeći se mučki objema rukama. Stijena je bila oštra i derala joj kožu pa joj je vlastita krv počela teči po rukama. Agonija joj je slabila stisak i ruke su joj počele kliziti s kamena, a nogama je bezuspješno pokušavala tražiti uporište. Moja kava. Voda za njenu kavu se u ovome trenutku grijala i ako ne ugasi vatru na vrijeme, prekipjet će voda i morat će kuhati novu. A to je mrzila. Još tri minute.

“Ova je knjiga spjev o tvome životu. Tvoje rođenje, tvoja smrt, tvoje tajne i tvoje ljubavi, tvoje nastranosti i tvoje trivijalnosti, tvoji vrhunci i tvoja posrnuća. O, koji je to veličanstveni spjev. Obično smeće! Ali o njemu ovisi tvoj život.” Sekundarni Motivator nastavio je govoriti, a njegov glasni hrđavi glas bio je poput tisuću bodlji u Aninoj glavi.

Ovo nije prvi put da ju je otrgnuo iz njena okružja da bi ju zlostavljao. Treći, ako se dobro sjeća. Prva dva puta ju je na opustošenoj ravnici gnjavio sa svojim nesnosnim blebetanjem kao što to čini sada, samo što je drugi put morala stajati na užarenom tlu; još se uvijek oporavljala od opeklina na stopalima. Ali u oba slučaja bila je okružena s razbacanim ljudskim kostima, to je najbolje zapamtila. Znala je da bi neke od tih kostiju mogle pripadati nekim njenim starim prijateljima. Mnogi su joj skončali od Motivatorove ruke. Sada nije vidjela nikakve kosti oko sebe, ali je bila sigurna da kada bi se survala dolje, vidjela bi ih trenutak prije svoje preuranjene smrti.

“… i hodati nepreglednim pustošima svoje bijedne egzistencije samo da bi na kraju spoznala…”

Ana se uspjela malo povući prema gore pa se sada podupirala i laktovima o stijenu. Krv joj je još curila. Ponovo je pogledala na sat. Još dvije minute. Ako će morati ponovno kuhati kavu, poremetit će joj se cijeli raspored pa će sigurno zakasniti na posao i morat će sjesti kraj Maria koji će joj po osamstoti put ispričati svoju priču o tome kako je počeo krasti igle iz dućana jer mu njegova žena nije dala udomiti bivola u njihovom stanu.

Sekundarni Motivator je još uvijek mljeo svoje gluposti, listajući knjigu. Stajao je gotovo okomito na planinu raširenih nogu zabijenih u stijenu pa je u tome trenutku, takav sav oklopljen, izgledao više rakoliko nego čovjekoliko. Šiljci njegovih stopala usjekli su se u čvrsti kamen kao u maslac. Njegovo je tijelo, kako se činilo, bilo samo na površini metalno. Kroz njegova se metalna rebra naziralo nešto poput staklenih ovala koji su mu ispunjavali čitavu unutrašnjost tijela. Lice mu je bilo glatko i sjajno, s nečim poput skupina rupica umjesto očiju. Nije imao nos ni donju čeljust dok su mu iz gornje stršili dugi metalni zubi. Taj se stvor kreće kroz izmaglice vremena i vjerojatnosti, vrebajući u ljudskim podsvijestima, hraneći se slabostima. Sebe zove Sekundarni Motivator, ali Ana je imala bolji naziv za njega. Apsolutni idiot.

“… ruševine su padale i užas se širio poput najrazornijeg plimnog vala…”

Minuta i pol. Ana je razmišljala o svojoj kavi. Stavit će ovoga puta malo više šećera i mlijeka. Na površinu će staviti puno šlaga. A mogla bi je i posuti s prahom od vanilije. Ili čokolade. A da stavim sladoled? A ne! Ne sladoled. Kava sa sladoledom ju je podsjećala na onaj grozan izlet na koji je krenula prije dvije godine sa svojim kolegama s posla. Bilo ih je četvero i išli su autom na more. Stjepan je bio taj koji je vozio. Nažalost. On je naime imao snažnu kompulzivnu potrebu zalijetati se u sve prometne znakove, razoriti tutnjanjem auta svaki vrt koji bi putem ugledali i parkirati bez mijenjanja brzina ili upotrebe kočnica. Sve je to bilo uvijek popraćeno njegovim histeričnim smijehom.

Kada su napokon stali kraj jedne gostionice kako bi se odmorili od uzbudljive vožnje, Stjepan i auto netragom su nestali. On se vratio dan kasnije i priopćio nam kako je prodao auto. Sa svim našim stvarima u njemu. Jedna od Aninih suputnica, Ines, upitala ga je koliko je dobio za njega. Ani je bilo neobično da je baš to bilo njeno prvo pitanje s obzirom na to da je auto bio njezin. Stjepan ionako nije odgovorio nego je otišao na WC. Barem je tako rekao. Uglavnom, nisu ga više nikada vidjeli. A sljedeća četiri tjedana sastojala su im se od skitnje po cestama, robijanja po zatvorima i primanja infuzije u ustanovama koje bi velikodušni čovjek možda u svojim dobrim danima nazvao bolnicama.

“… shvatiti razdiobu života i smrti kako bi dobili priliku…”

 Minuta. Anine ruke više nisu toliko krvarile.

“… eksplozivna reakcija će te natjerati…”

“Hej, ti!” Ana je pokušala biti što glasnija kako bi se probila kroz škripu njegova glasa.

Sekundarni Motivator je zanijemio na njenu upadicu.

“Možemo li prijeći na stvar? Žuri mi se!”

Njegovo kruto lice nije moglo pokazivati nikakva raspoloženja, ali Ana se mogla zakleti da se Motivator nasmiješio. “Dobro,” reče tišim, ali još uvijek ubojitim glasom. “Prijeđimo na stvar. Kao što rekoh, ovo je knjiga tvoga života,” Motivator zatvori knjigu i počne ponovno mahati njome. “Smiješ postaviti jedno pitanje o sebi i ako odgovor postoji u knjizi, poslat ću te odmah kući. Ali ako odgovor ne piše u knjizi, sasjeći ću te i pobacati tvoje komade u bezdan.”

Ana nije sumnjala u to. Sekundarni Motivator, iako idiot, bio je iznimno okrutan i bez milosti.

Još manje od minute. Kvragu, zašto nisam vodu stavila na slabiju vatru?!

 “Dakle,” reče Ana, “ja moram postaviti pitanje… o sebi, i ako piše odgovor u knjizi, idem doma. A ako ne…”

Motivator demonstrira dražesnu gestu svojim prstima koja je vjerojatno trebala sugerirati Anino ubijanje.

“Rekao si da u njoj piše o mojoj smrti. Znači li to da je zapisana moja budućnost?”

“Ta riječ nema značenja,” odgovori Motivator.

“Prošlost?”

“Ni ta riječ nema značenja,” odgovori Motivator.

“Dobro. Ali… rekao si da je to spjev. To vjerojatno znači da u knjizi nema ništa konkretno, nego samo neke neodređene gluposti.”

Motivator šuti.

“Mislim… kako mogu ja znati što piše? Ako je o mojoj prošlosti, to možda mogu znati, ali to neće nužno pisati. Ako je o budućnosti, onda ne mogu baš ništa znati. To sve podrazumijeva da je to zaista spjev o meni i da njegov tekst može dati suvisli odgovor na bilo kakvo pitanje, ne samo o meni, zar ne?”

Motivator šuti.

“Dakle, ja mogu postaviti samo pitanje vezano uz knjigu i ništa drugo, je li tako?”

“Tako je.”

“Bilo koje pitanje vezano uz knjigu, točno?”

“Bilo koje.”

“Onda dobro… moje pitanje je…”

“Reci,” zaškripi Motivator.

“Pa… zanima me…”

“Da?”

“Koja je prva riječ u knjizi?”

Sekundarni Motivator nije rekao ništa, nije ispustio ni zvuka, nije pokazao ni najmanju gestu ili napravio i najmanji pokret. Nije bilo nikakve promjene na njemu, ali Ana je bila sigurna da je Sekundarni Motivator zaplakao trenutak prije nego se pojavila u svojoj kuhinji na vrijeme da ugasi vatru pod vodom.

 Idiot.

 

———————————

Aleksandar Kostjuk

Aleksandar Kostjuk, rođen u Koprivnici gdje je pohađao osnovnu školu i opću gimnaziju. 2006. g. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu kao inženjer grafičke tehnologije, usmjerenje Dizajn grafičkih proizvoda.

Godine 2010. objavljuje e-knjigu, odnosno roman “Zanos eksplicitna uma”.

Živi i radi u Koprivnici kao dizajner slobodnjak.

Više o autorovu radu doznajte na:

www.kostjuk.net

www.ilustracija.kostjuk.net

www.gospodin-o.kostjuk.net

Kontakt:

Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.

Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com

——————–

Digitalnu knjigu “Nemaju krv”, Aleksandra Kostjuka, u kojoj se nalazi i priča “Sekundarni Motivator”, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/kostjuk.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.