Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Zvonimir Nemet
———–
Bilješka o piscu:
Zvonimir Nemet rođen je u radničkoj i siromašnoj obitelji u Inđiji 1952. godine. Roditelji su mu se rastali kada je imao sedam godina, a majka nastavila pokušavati brinuti se za njega i sestru. Unatoč tome što je u osmoljetki bio vukovac, bio je, kaže, prisiljen završiti zanat i čim prije se zaposliti.
„Prve traperice zaradio sam radeći ljeti na ciglani, budući da mi majka to nije mogla priuštiti, a i da se ne razlikujem od vršnjaka. Veliku ulogu u mojem razvoju imaju moji djed, baka po majci i ujak Zdenko koji me je financijski pomagao. Djed Pero me je vodio već od pete godine života na Dunav i pecanje i mislim da mi je on usadio ljubav za prirodom i za životom. Ujak je kupio vinograd na samoj obali Dunava kod Krčedina, gdje sam provodio sva ljeta, svaki slobodan vikend, spajajući se s prirodom“, kaže Nemet.
Na obalama srijemskih rijeka
S obale Dunava život ga je odnio na obalu Save, u Hrtkovce, gdje se oženio i gdje ga je trajno za sebe vezao duh Gomolave, pradavnoga prebivališta ljudi na lijevoj obali ove rijeke. No, ubrzo je morao otići daleko uzvodnije, ostavši ipak vjeran istoj rijeci. Netom prije sustavnih progona Hrvata iz Srijema sa svojom obitelji se, naime, odselio u Hrvatsku i nastanio u Rugvici, nadomak Dugog Sela i Zagreba. Uz neumitno dokazivanje u novoj sredini i rad, te ratno stanje, tinjala je u njemu i snažna, istovremeno inspirirajuća i sumorna nostalgija. Ona je oblikovala nejake izvore nadahnuća u veliku i snažnu rijeku poezije, koja i dalje teče. Zbirka pjesama 61… nakladnika Pučkog otvorenog učilišta Dugo Selo objavljena mu je 2013., a za njom je uslijedila zbirka poezije Gomolava (Gradska knjižnica Dugo Selo), 2014. godine. Zbirka 62… objavljena je 2017., a 63… 2018. godine, obje u nakladi Gradske knjižnice Dugo Selo. Neke njegove pjesme su i uglazbljene, uklopivši se u tamburaški štim, a pojedine imaju i video-aranžmane koji prate pjesmu i glazbu.
„Mislim da nostalgija ima veliki utjecaj na moje izražavanje putem stihova. U mnogim pjesmama vraćam se svojim korijenima, obali Dunava, Majuru, današnjem Petrovaradinu odakle su mi djed i baka po ocu, Tekijama, Srijemskim Karlovcima (odakle mi je baka po majci), obalama Bosuta i Vinkovcima odakle mi je djed po majci, mojoj rodnoj Inđiji, Srijemu, Vojvodini. Tom mojem vraćanju nema kraja“, kaže Nemet.
Odbrojavanje života
Svojim pjesništvom Nemet svjesno odbrojava i svoj život, nazivajući sve zbirke, izuzev druge, brojem svojih godina.
„To mi odbrojava godine unatrag, vraća me korijenima i veseli me“, kaže on.
U svojim pjesmama diše poznatim „srijemskim duhom“, odavno etabliranim, pomalo hedoniziranim, ali vječito otvorenim ka drugome, ka radostima života, ljubomorno zavičajnim.
„U svakoj mojoj pjesmi sam Srijemac i sve je Srijem! Trudim se tako i disati, jer sve ostalo bi bilo loše disanje. Imao sam sreće da je 2015. moju pjesmu Srijemu se vraćam Ivica Plivelić, vođa jednog od najboljih hrvatskih tamburaških sastava Tamburaši za dušu, uglazbio i uz prelijepi spot plasirao na tržište. Mislim da ti stihovi upravo definiraju Srijem. Pjesma je dobro primljena i u mome rodnom kraju. Josip Jurca, pjesnik i skladatelj ju je također prepoznao i na repertoaru je HKPD-a Matija Gubec iz Rume“, kaže Nemet.
Njegova se poezija čita i tumači na susretima vojvođanskih Hrvata u Zagrebu i okolici. Ipak, nada se da će njegove pjesme isto tako biti čitane i u Vojvodini, te priželjkuje njihovo prvo predstavljanje publici u svojemu zavičaju.
Sretni su tekstovi koji su uglazbljeni
Dolaskom u Dugo Selo Nemet je upoznao prof. dr. Daria Cebića, skladatelja i pedagoga, ravnatelja Glazbene škole Dugo Selo.
„On je uglazbio moj tekst Uspomene i s tom pjesmom je tamburaški zbor i orkestar ove škole na svjetskom prvenstvu s nekoliko pjesama dugoselskih pjesnika osvojio zlatnu medalju. Ta i pjesma Pet tambura, koja je napisana s pjesnikinjom Đurđom Habel, objavljene su na CD-u Tamburaškog orkesta GŠ Dugo Selo. A na novom nosaču zvuka Glazbene škole su dvije moje pjesme koje je uglazbio prof. Cebić: Svirci (samostalan) i moj i Cebićev zajednički tekst Strune. Svi tekstovi koji imaju sreću biti uglazbljeni dobivaju jednu višu dimenziju, budu lakše prihvaćeni i trajnije ostaju“, kaže Nemet.“
Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Zbirka poezije “Treptaj duše”; digitalne knjige, 2022.
http://www.digitalne-knjige.com/nemet.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Kritike i recenzije:
OSVRT NA ZBIRKU „TREPTAJ DUŠE“, ZVONIMIR NEMET
Kad je nečija poezija lagana, čitljiva kao pero labuda, kad je duboka i staklasto teška, kad je uzaludno pokušajna u završetku početka, onda je to poezija u knjizi „Treptaj duše“ koju je napisao pjesnik Zvonimir Nemet.
Pjesnik lakoćom stiha plete završetke i početke, od sredine stvara pa razara, na kraju se zatvara pa se opet nekome otvara, a sve je to pisano posebnim izričajem stiha, da sam čak i ja bila tiha, dok sam čitala ovu knjigu i zaboravila svaku brigu.
Eto, tako na mene utječe poezija iz knjige „Treptaj duše“, neobične knjige koju sam pročitala, ali koju je pisao pjesnik u ženskom licu. Vrlo neobičan odabir, ali meni nije stran, jer još jedna pjesnikinja koju poznam piše na sličan način – ona piše u muškom licu i to jako uspješno.
Pjesnik Zvonimir Nemet odabrao je ovaj neobičan stil pisanja poezije tražeći u sebi onu nježnost koju svaki muškarac ima u svom srcu, ali je ne pokazuje na svom licu… tek je negdje pokaže u tami sobe sa svojom ljubljenom i to je opet pokazano s velikom tajnom, jer srce muškarca teško se otvara kao što to žensko srce u ljubavi lakše stvara.
Muškarac je drugačijeg osjećaja, ali mislim da to nije točno: mislim da svako ljudsko biće u srcu ima onaj vatreni cvijet ljubavi koji se otvara samo u momentima kad taj cvijet izroni iza lica sreće, jer ako toga nema ni ljubav kao vatreni cvijet izaći neće.
Život je pisao ovu knjigu, život jednog pjesnika čije sam stihove danas prvi puta čitala, a koji su me oduševili baš tim – vatrenim cvijetom ljubavi.
Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 03.02.2022.
—————
PREDGOVOR
„ČUVAO TE BOG, PJESNIČE…
Čuvao te Bog, pjesniče,
da izliješ u čašu brata svoga
i najmanju kap gorčine.
Čuvao te Bog, pjesniče,
da svojom rukom presretneš
svjetlo koje Sunce daruje
nekom stvorenju.
Čuvao te Bog, pjesniče,
da napišeš stih koji žalosti,
da uznemiriš svojim
namrštenim čelom
i logikom svojom tužnom
božansku logiku nekog sna,
da zapriječiš put, usku cestu
kojom prolazi i najskromnije stopalo,
da krhki list slomiš što se vrti,
da ometeš i sa najlakšim
utegom, zamah ptice
ili nekog lijepog ideala
što se uzdiže.
Imaj za svaku radost sveti
osmijeh dobrodošlice
koji je potvrđuje,
stavi neku novu notu
u puni glas koji pjeva
i izvuci barem
onaj najmanji žalac
svakog iskušenja
koje muči i one loše
i one dobre.“
Amado Nervo,
ožujak, 1916.
Peta knjiga poezije Zvonimira Nemeta jedinstvena je u našoj književnosti, ali i svjetskoj. Autor se očituje stihovima u ženskom rodu svjedočeći, da je potpuno doživio ženu i žensku percepciju ljubavi. Na svakoj stranici ostavlja nam „sveti osmijeh dobrodošlice“ … jutrom blaguje moć ljubavi, otvara vrata danu koji traje u pritajenoj, nevidljivoj čežnji. Stihom otključava tajne izvore svakodnevno, izvore na prividno poznatim mjestima koje ljubav preobražava tako da postaju zagonetka i tajna svima, osim onima koji su se susreli u živom žuboru srca, onima koji poput bisera bivaju u školjkama koje samo ljubav otvara…i vraća jeku i šum davnih mora kroz riječi pjesnika i parafrazirajući izreku „ploviti se mora“ u „ljubiti se mora“… slobodnim stihom, riječima kojima će svaki čas narasti krila i koje će se poput ptice vinuti u slobodu čežnje.
Sama forma pjesme izgleda prividno otvoreno i nedovršeno. Pjesnik se igra sa čitateljem i tek na kraju zaokružuje smisao upućujući ga na naslov kao završetak pjesme… ovu neobičnu vještinu Zvonimir Nemet izbrusio je do savršenstva i kroz riječi žene teče jedan perpetum mobile stihova prepunih ljubavi, perpetum mobile koji u stvarnom životu čini vrtuljak ljubavne igre, nadanja, bezrezervne vjere da će ljubav naći svoj odgovor u srcu voljenog bića…
„DISALA
Igrali smo
duša dušu odmara
ti si mene zagrlio
dušom dušu dotaknuo
onda sam te poljubila
oči zatvorila
i tiho sam
samo
tako“
I tako se neprekidno, stranicu po stranicu rađaju stihovi i poput magičnih stabala zanjišu plodove koji u očima čitatelja postaju radost i sjaj skrivene raskoši ljubavi, ljubavi koja uvijek iznova dariva vjerne duše…krugovi pjesama, drama novog početka, igre i zanosa, čuđenja, očekivanja, jednostavnosti sebedarja… stvorena, voljena, ostvarena… samo ljubav ženi ispuni ime i da autoritet postojanja…
Pjesnik je to jedinstveno izrekao u pjesmama od kojih treperi i duša i tijelo. U vremenskoj dimenziji ljubav neprekidno traje, teče u stihovima kao rijeka. Ona je glavna i potpuna obuzetost ženske duše sa bezbroj nijansi boja, mirisa, okusa… svojom postojanošću priziva proljeće i u jeseni, nevidljivo proljeće u duši, neovisno o dobi, proljeće bijelih izvora zbog kojih oni koji ih okuse i pomirišu, hodaju svijetom obasjani… uvijek privezani sidrom ljubavi u izabranom srcu, puštajući ljubavi da sama govori, da gori i ne izgara, da plamti sve jače i intenzivnije, da traje do zadnjeg pogleda, onog koji će tražiti spokoj i smiraj u pogledu ljubljenog bića.
Pjesnik Zvonimir Nemet savladao je vještinu življenja i pokazao, da je ljubav jedinstvo, da nema muško i žensko lice i narav, da je razumijevanje emocije žene i njena želja za milinom susreta, pogledom, usnama zrelih trešanja, zagrljajem, disanjem, temeljno stanje postojanja žene koja uz čežnju duše teži tjelesnom dodiru…na profinjen način otkriva se senzualnost i erotizam kroz porive i nagovještaje tijela, tijela koje spremno prati emociju i cvjeta u noćima obuhvaćajući sve zvijezde, visine i dubine potpuno se spoznajući u nestajanju, u trenucima kad igra stane i često započne put novog bića…
Pjesnik pjeva u ženskom licu potpuno usmjeren na drugo biće, na ljubljenog koji će odgovoriti na zov ljubavi i preskače sva ona fiziološka stanja majčinstva, predanja djeci koja u srcu žene majke postaju važnija i od vlastitog života…
Žena je u stihovima prizivateljica ljubavi, plamen koji grije leptire ne paleći im krila. Ova zbirka pjesama je neprekinuti tok ljubavi, ona je prvo pismo abecede ljubavi za sve žene i muškarce koji su prestali voljeti opterećeni brigama. Ona uči govoriti one koji to nisu nikada do kraja naučili i one koji su zaboravili ljubav misliti, čeznuti, dosegnuti…
Pjesnik se u ljubavi sustiže, plovi sa njom, zaštićuje je, grli i tako u ljubavi žene pronalazi sebe, onaj dio koji mu nedostaje kao što Biblija tumači – da dvoje bude jedno…
Vesna Matić, dr.med.
—-
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
