Miroslav Krleža: Što si nam dala, bludnice stara?

Miroslav Krleža je davno pobjegao iz objektivne procjene teorije književnosti, ako je ikad u toj domeni objektivnosti i bio. To priznaju i ugledni teoretičari pa će jedan književni kritičar jednom napisati da je Krleža mit, da je postao  gotovo nadnaravna pojava.

Zbog toga se uz njega i vežu termini koje inače pripisujemo nadnaravnim pojavama poput adoracija i
demoniziranje, kanonizacija i dekanonizacija ili idolatrija. Krleža je i za života imao božanske atribute kao gromovnik ili Zeus sa Gvozda.

No, Miroslav Krleža se cijelo to vrijeme trudio biti običan čovjek, pjesnik i književnik. Bavio se običnim stvarima i pisao o običnim događajima. Jedan od tih događaja je bio i ispraćaj stare godine koji je on opisao pjesmom “Što si nam dala, bludnice stara?”…

 


 

Što si nam dala, bludnice stara?

Zapis onima, koji će sve to promatrati iz druge perspektive
Mjesec je krvavi pladanj,
i drveće herojski u mrtvoj šutnji pati,
i noć presvetog biskupa Silvestra tiho, tiho diše.
Astralni zeleni polusjaj crne maglene noći
kad se u kozmičkoj igri okreće kugla za jednu otrcanu šifru
i kada u kalendaru
Godina nova kolje Godinu staru.
O, u New Yorku, Genovi i Hong Kongu
sad sve sirene usidrenih lađa viču,
i sve antene sad, u ovaj čas, pregršti siplju modrih iskara
po pojasima svih merdijana.
Al’ ja nisam u New Yorku, Genovi i Hong Kongu,
i ne slušam pjesme usidrenih lađa.

Ja na Cmroku gledam krvav mjesec nad grobljem gdje se rađa,
i oblaka plešuću povorku u žalosnoj i sivoj rasvjeti:
sve martiri, jadni, raspeti.
I pantere plešu uz svirku boga pjanog Baka,
skorpion i zmija i tri crna raka,
sve to su ovog ljeta vladari planeta.
Bolesni i žuti su krvavi oblici te silvestarske noći,
i sve su boje jadne, ispijene.
Ajde da pjevam nad lešom Stare godine, mrtve žene:
”Što si nam dala, bludnice stara?
Ludnicu, kasarnu, topove i cara,
i glazbe i požar, sprovode i strah.
Evropa pijančuje na lagumu ove tužne noći,
a Veliki Skelet u kalež šampanjac toči.”
Mjesec je krvav,
i ljudi se mislima biju, knjigama i štampom. Ljudi se
nožem biju, olovom i plinom,
i noktima i kundakom i šakom,
ljudi se kolju i sove viču na Cmroku,
i to je Silvestrova noć.

Miroslav Krleža

 


 

Tko je bio Miroslav Krleža?

Miroslav Krleža (1893 – 1981) bio je najznačajniji i najutjecajniji hrvatski književnik. Autor je najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. stoljeća i kreator mnogih kulturnih inicijativa utemeljenih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov književni i životni opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim doprinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemična i beskompromisna, njegova su djela stvarala nove životne, književne i poetske vrijednosti.

Prema mnogim kriterijima, Krleža je jedan od najvećih europskih i zapadnih pisaca 20. stoljeća, i to u žanrovima poezije (“Balade Petrice Kerempuha”), romana (“Na rubu pameti”), eseja (“Eseji”), i dnevničko-memoarske proze (“Davni dani”). Do toga zaključka nije teško doći usporedi li se umjetnički doseg njegovih djela s onim daleko priznatijih književnika iz tog vremena, Thomasa Manna, Virginije Woolf, Alberta Camusa, Williama Faulknera ili Aleksandra Solženjicina. No, njegova najveća mana kao književnika je  – “rubnost” i mali utjecaj hrvatskoga jezika i kulture u svjetskoj kulturi i književnosti, što se se može vidjeti i na primjerima skandinavskih, japanskih, čeških ili poljskih pisaca, koji usprkos kvaliteti i značaju svojih književnih djela nisu uspjeli  uči u općeprihvaćeni kanon svjetskih književnih klasika.

 

—-

Nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.