Zašto treba pisati i govoriti o zločinima? (iz knjige “Zločini Armije Bosne i Hercegovine nad Hrvatima”, Dr. Marka Jukića)

Zašto treba pisati i govoriti o zločinima Armije BiH nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini?

Negiranje počinjenih zločina Bošnjaka (Muslimana) nad Hrvatima tijekom rata od 1992. do 1995. bio je poticaj za pisanje ove knjige. Bošnjačko političko i vojno vodstvo, bošnjački mediji, muslimanski mediji u svijetu, pristrani političari i sudci Haškog suda negiraju i prešućuju zločine Bošnjaka-muslimana pa je nužno podsjetiti na činjenice. O ratu u BiH svaka strana koja je sudjelovala u ratu piše svoju ”istinu”, piše svoju povijest u kojoj se prešućuju ili opravdavaju zločini koje su počinili njihovi sunarodnjaci i pripadnici njihovih vojnih postrojba. Vlastiti zločini se negiraju, prešućuju, a ističu se zločini druge i treće strane. Realno, pošteno sagledavanje rata u Bosni i Hercegovini (BiH) temeljeno na dokumentima, provjerenim svjedočanstvima i izvršenim ekshumacijama iz masovnih grobnica često se prešućuje. Političari i mediji često govore neistine o ratu i počinjenim zločinima. Često se od političara i neodgovornih medija može čuti kako je tijekom rata u BiH poginulo i ubijeno 250.000 ljudi što nije točno jer su istraživači različitih strana utvrdili da se taj broj kreće od 97.000 do maksimalno 104.000 ubijenih. Negiranje zločina, njihovo umanjivanje ili preuveličavanje nije dobro bez obzira s koje strane dolazilo. Zločin je zločin bez obzira jesu li ga počinili Bošnjaci, Hrvati ili Srbi. Žrtve zaslužuju pravdu bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadaju, bez obzira na političko i vjersko uvjerenje. Nažalost, mnogi su ubijeni samo zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti.

Alija Izetbegović je u pismu (1993. godine) dr. Franji Tuđmanu napisao: “Armija BiH ne može biti agresor u vlastitoj zemlji.”

Može biti i bila je agresor. Armija BiH jest bila agresor jer je napadala, palila, pljačkala hrvatska sela o čemu postoje brojni dokumenti i svjedočanstva. Pripadnici Armije BiH napravili su mnogobrojne zločine nad nevinim civilima na njihovu kućnom pragu, prognali su tisuće Hrvata iz njihovih domova i s imanja. To jest agresija, a razlog za agresiju bio je etnička pripadnost i vjersko uvjerenje žrtve (Hrvati, katolici).

Drugo što treba naglasiti jest da je BiH bila država s tri konstitutivna naroda i da su na tlu BiH bile tri vojske: Bošnjaci – Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH, Armija BiH), Hrvati – Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Srbi – Vojska Republike Srpske (VRS). Za Armiju BiH opravdano je napisati takozvana Armija RBiH jer je bila stranačka vojska, vojska Muslimana, vojska Stranke demokratske akcije (SDA) koja je nastala iz Patriotske lige i dijela Teritorijalne obrane BiH.

Alija Izetbegović je također izjavio: “U Bosni, u ovom ratu naprimjer, uništene su stotine crkava i džamija. Sve su ih uništili “Evropljani”, nijednu Bošnjaci. Turska vlast nije bila baš “svilena”, ali svi kršćanski narodi i svi njihovi najvažniji srednjovijekovni spomenici preživjeli su pet stotina godina turske vlasti.”

Činjenice pokazuju da je to laž. Armija BiH (Bošnjaci-muslimani) potpuno su uništili 44 sakralna katolička objekta, teško su oštetili 100 objekata, a manje oštetili 150 objekata. Ukupno su bošnjačko-muslimanske postrojbe srušile i oštetile 294 katolička objekta (župne crkve, župne kuće, samostane, kapele i groblja), od toga 290 u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, tri u Mostarsko-duvanjskoj i jednu u Banjalučkoj biskupiji.

Dalje Alija Izetbegović tvrdi: “Klali su nas, žene i djeca su nam ubijana, džamije nam spaljene, ali mi nećemo ubijati žene i djecu, nećemo paliti crkve. Jer knjiga koju poštujemo nam to zabranjuje.”

Opet činjenice govore suprotno. Muslimanski snajperisti ubijali su djecu u naručju roditelja, granatirali dječje igralište i ubili osmero djece te počinili niz drugih zločina.

Nakon rata muslimanski predstavnici u BiH izjavljuju: “Naši borci se nisu svetili, nisu palili sela, nisu ubijali nevine civile ni rušili bogomolje. Taj moralni kapital mjera je naše duhovne snage, osnov je i temelj našeg zalaganja za pomirenje, za reintegraciju zemlje. U tome je suština našeg antifašizma”, rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u Travniku, na početku 19. tradicionalnih susreta tzv. Zlatnih ljiljana Federacije BiH negirajući brojne zločine koje je počinila bošnjačka vojska tzv. Armija RBiH.

Zbog ovakvih treba ponavljati istinu o ratu u BiH i o zločinima Armije BiH.

Za razumijevanje rata u BiH nužno je poznavanje povijesti Bosne i Hercegovine, nužno je uzeti zemljopisne mape da se vidi gdje su Bošnjaci, Hrvati i Srbi bili domicilno stanovništvo prije rata. Haški sud se nije vodio načelima međunarodnoga prava već načelima politike velikih sila pa je zato sud nepravde. Haški sud je prihvatio priču kako su Milošević i Tuđman dijelili BiH iako nema niti jednog valjanog dokumenta kojim bi se to potkrijepilo. Tu priču su lansirale srpske obavještajne službe s ciljem izazivanja podjela između Hrvata i Bošnjake te s ciljem rušenja Tuđmana u Hrvatskoj. Sud koji uzima udbaško-kosovu propagandu kao dokaz u sudskom postupku jest sud nepravde koji zanemaruje činjenice. Velike sile imale su golem utjecaj na rad Haškog suda pa agresor (Srbija) i njegovo političko i vojno vodstvo nisu adekvatno kažnjeni za rat, zločine i ratne strahote na području Jugoslavije. Zbog navedenoga može se kazati da se radilo o političkom sudu koji se vodio interesima moćnih država, a ne međunarodnim pravom.

Zločini HVO-a nad muslimanskim stanovništvom uglavnom su procesuirani, medijski preuveličani i pretjerano isticani za razliku od zločina Bošnjaka-muslimana nad Hrvatima. Kao primjer treba navesti zločin hrvatske postrojbe u Ahmićima i Bošnjačko-muslimanski zločin u Trusini koji su se dogodili istoga dana (16. travnja 1993.). Zločin pripadnika hrvatske postrojbe u Ahmićima je višestruko istican, preuveličavan, a zločin u Trusini se prešućivao, opravdavao pa i negirao. Tako je u jednom istraživanju utvrđeno da je zločin u Ahmićima spomenut u medijima 998 puta, a zločin u Trusini samo 2 puta! Toliko o poštenju medija i njihovu pristranom pristupu.

Zbog gore navedenoga treba stalno ponavljati istinu o stradanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Pri tome nitko ne treba negirati zločine koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi. Razlozi zašto je došlo do zločina i okolnosti u kojima se dogodio često se prešućuju ili u cijelosti iskrivljuju. U Ahmićima se dogodio težak zločin kojega su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi. Nema opravdanja za počinjeni zločin, ali treba točno navesti okolnosti koje su dovele do zločina, a ne lagati što se tijekom vojne akcije događalo.

Nema opravdanja za gnjusni zločin ni hrvatskih ni bošnjačkih postrojbi. Okolnosti zločina u Ahmićima i u Trusini dijametralno su suprotne pa je nužno sagledati sve činjenice, okolnosti, prije davanja suda o događaju.

Medijska blokada, prešućivanje i iskrivljivanje istine katakteristika su izvještavanja o ratu u BiH. Kada su Hrvati počinili zločin, ubrzo se tamo stvore svjetske medijske ekipe pa snimaju, istražuju, podmeću. Kada zločin počini Armija BiH, predstavnici istih svjetskih medija ne mogu danima ući u mjesto gdje je Armija BiH počinila zločin (npr. zločin u Grabovici). Nitko u svjetskim medijima, nitko od svjetskih političara, ne pita zašto i kako je to moguće jer su njihove vojne snage (UNPROFOR) na terenu gdje se zločin dogodio. Nitko od svjetskih političara i medija ne saziva žurne konferencije za tisak i ne osuđuje vojno i političko vodstvo Muslimana koje je onemogućilo pristup mjestu zločina. Kada je 120 mm granata pala na dječje igralište u Vitezu i ubila osmero hrvatske djece, jedan švicarski medij objavio je da je HVO ubio muslimansku djecu. Nitko za tu podvalu nije odgovarao. Tako su svjetski mediji izvještavali o nizu događaja u BiH i stvarali sliku o Hrvatima. O zločinima svjetskih i lokalnih medija moglo bi se napisati više knjiga temeljem dokumenata i istinitih svjedočanstava. Isto tako bi se moglo suditi nekim izvjestiteljima zbog laži, pristranosti i sijanja mržnje.

Činjenica je da lokalni političari i mediji u BiH šire svoju “istinu”, šire laži o ljudima i događajima tijekom rata u BiH. Za takvo sramotno ponašanje neki su našli uporište u presudama suda nepravde u Haagu. Haški sud nije htio osuditi vojno i političko rukovodstvo BiH za počinjene ratne zločine pa je tako napravio nove nepravde i podjele. Bošnjaci-muslimani neke vojne zapovjednike koji su odgovorni za počinjene ratne zločine slave kao heroje pa tako šire svoje laži kao istinu. Ni Haški sud niti pravosuđe BiH nisu procesuirali niz ratnih zločina koje su počinili Bošnjaci-muslimani i mudžahedini. U nekim slučajevima nisu zločincima sudili za ratni zločin nego su ih osudili za obično ubojstvo (pa su dobili manju kaznu). Političari i neprofesionalni mediji četo pišu kako su Milošević i Tuđman dijelili Bosnu i Hercegovinu, ali nitko nije predočio niti jedan pisani niti tonski dokaz da je to tako. Milošević nije dijelio BiH jer bi to značilo da odustaje od Velike Srbije (svi Srbi u jednoj srpskoj državi). Političari i mediji često lažu i/ili prešućuju ulogu Hrvata za opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Treba ih podsjetiti na činjenicu da nikada ne bi bilo Bosne i Hercegovine kao države (to je bio stav međunarodne zajednice) da Hrvati nisu izišli na referendum i glasali za neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Da je Tuđman dijelio BiH ne bi Hrvati izišli na referendum niti bi BiH postala država!

Ako netko želi suvislo i pošteno govoriti i pisati o ratu u BiH mora pročitati mnogobrojne dokumente, saslušati mnogobrojna svjedočanstva, mora pročitati mišljenja ozbiljnih istraživača i povjesničara. Nažalost, pojedini istraživači selektivno pristupaju građi (dokumentima) i prešućuju sve ono što se ne uklapa u njihovu “istinu”. Također, treba kazati da su pojedini arhivi (politički, vojni) nedostupni; moguće je da skrivaju istinu i da je to razlog što su istraživačima nedostupni.

Doc. dr. sc. Marko Jukić

—————————————–

Doc. dr. sc. Marko Jukić

Marko Jukić rođen je u Sinju 1950. godine. Završio je Klasičnu gimnaziju „Natko Nodilo” u Splitu, potom Medicinski fakultet u Zagrebu, specijalizaciju, poslijediplomski studij i doktorski studij također u Zagrebu. Specijalist je anesteziologije i intenzivne medicine, supspecijalist intenzivne medicine, u mirovini. Sudski je vještak na području anesteziologije i intenzivne medicine.

Bio je osnivač i voditelj Ambulante za liječenje boli u KBC-u Split. Docent je na Medicinskom fakultetu u Splitu.

Oženjen je, a članovi su njegovi obitelji supruga Milka, magistra farmacije i specijalistica farmakoinformatike te kćeri Ane (dipl. ing. farmacije) i Paole (dipl. ing. grafike).

Dragovoljac je Domovinskoga rata iz 1991. godine. Član mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa, koordinator saniteta pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Domoljub i branitelj, nestranačka osoba. Aktivni je član Hrvatske udruge Benedikt.

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Zločini Armije Bosne i Hercegovine nad Hrvatima”, Dr. Marka Jukića

Knjigu “Zločini Armije Bosne i Hercegovine nad Hrvatima”, Dr. Marka Jukića moći ćete preuzeti tako da svojim mišem

kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/jukic9.php te pažljivo slijedite daljnje

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.