Kreativno pisanje – Kako piše Umberto Eko

Onaj tko piše (tko slika, ili oblikuje kipove, ili stvara glazbu) uvjek zna što radi i koliko ga to košta. Zna da mora riješiti neki problem. Može se desiti da su polazišta u tmini, u nagonu, u opsesiji, da budu pusti hir, ili uspomena. No potom se problem rješava teorijski, ispitivanjem građe na kojoj se radi – građe koja donosi vlastite prirodne zakone, ali ujedno sa sobom donosi i sjećanje na kulturu u kojoj je stvorena.

Kada nam autor izjavi da je radio u trenutku nadahnuća, budite sigurni, on laže.

(Umberto Eko, Postile uz “Ime Ruže”)

Da li ste nekada, makar potajno, poželjeli da napišete roman? Ta privlačna zamisao, sa gotovo jednakom učestalošću, javlja se kod većine pasioniranih ljubitelja književnosti, kao i kod ljudi koji su pročitali svega jednu ili dvije knjige u životu, ali ih uzbuđuje ideja da na taj način podjele sa svijetom svoju životnu priču. Naš cilj je da, putem ovog i sljedećih tekstova, ohrabrimo ljude iz prve i obeshrabrimo one iz druge grupe – naravno ne potpuno i ne zauvijek, već samo da ih navedemo da prvo malo čitaju.

Prije nego što osjetite nemoć pred bjelinom papira ili monitora, ne bi bilo loše da znate da ni veliki majstori proze nisu prosto sa lakoćom nizali rečenice: pred njima su bili veliki, ambiciozni projekti, kao i problemi koje je trebalo rješavati inventivnim stilskim sredstvima, svaki put na drugačiji način. Srećom po nas, mnogi od tih pisaca ostavili su za sobom i neke zabelješke o tom mukotrpnom procesu. Ponoviti ćemo još jednom da ne postoje univerzalna pravila dobrog pisanja i da svaki veliki roman jeste svijet za sebe, ali to ne treba da nas spriječi da učimo iz iskustava majstora. Za početak smo odabrali Umberta Eka, iz više razloga: prvo, zato što je on uspio u onome što je, čini mi se, cilj svakog pisca – njegov roman “Ime ruže” odlikuje se u isto vrijeme književno-umjetničkom vrijednošću i komercijalnim uspjehom. Drugi razlog je to što u Postilama uz “Ime ruže” Eko razmatra niz esencijalnih pitanja vezanih za pisanje romana uopće. Napokon, Eko je naš suvremenik i malo je pismenih osoba koje se, na bilo koji način, nisu susrele sa njegovim djelom.

Stvaranje svijeta

Otkrio sam da roman, u prvoj instanci, nema nikakve veze sa rječima. Pisati roman je kosmološka radnja, poput one o kojoj kazuje “Poslanje”.

Od trenutka kad se javila apstraktna ideja o romanu, do dana kada je Eko konačno sjeo i počeo da piše “Ime ruže” prošlo je, ako ćemo mu vjerovati na riječ, čitavih godinu dana. Trebalo je iskonstruirati čitav jedan svet, stvoriti privid fizičke opipljivosti, zamisliti sve likove i napisati im biografije, rekonstruirati duh vremena, pri tom voditi računa o svakom detalju, bez obzira da li se radi o replikama između likova, meteorološkim prilikama ili arhitekturi manastira. Tek nakon tih opsežnih priprema može se pisati “u jednom dahu”. Moramo u potpunosti savladati građu kako bismo je predstavili sa lakoćom i u materiju ujeli život. Evo kako se Eko pripremao, a kako je realizirao pisanje o jednom seksualnom činu – u pitanju je izuzetno uspela intertekstualna igra:

Jasno je da se scena snošaja u kuhinji u potpunosti zasniva na citatima iz religioznih tekstova, počevši od “Pjesme nad pjesmama pa sve do svetog Bernarda i Žana de Fekana, ili svete Hildegarde od Bingena. Ili je, barem, to primijetio i onaj tko nije upućen u srednjovjekovnu mistiku, ali ima sluha. No, kada me neko sada pita odakle su ti citati i gdje završava jedan i počinje drugi, više ne mogu da se sjetim.

Naime, imao sam na desetine kartica sa svim tekstovima, tu i tamo stranice iz knjige, i fotokopije, mnogo fotokopija, daleko više nego što mi je posle trebalo. No kada sam pisao ovu scenu, napisao sam je u jednom dahu (tek sam je kasnije brusio, kao da sam preko nje nanio sloj boje, da je ujednačim i da se manje vide šavovi). Dakle, pisao sam, imao sam sve tekstove kraj sebe, razbacane bez ikakvog reda, i bacao sam pogled čas na jedan, čas na drugi, prepisao bih neki odlomak, a onda ga odmah spajao sa nekim drugim. Ovo sam poglavlje, u prvoj verziji, napisao brže nego sva ostala. Kasnije sam shvatio da sam to pokušavao da prstima pratim ritam snošaja, što znači da nisam mogao da se zaustavljam kako bih odabrao pravi navod. Mjerilo pravog navoda na datom mjestu bio je ritam u kom sam ga sastavljao, pogledom sam otpisivao one koji bi zaustavili ritam prstiju…

Pripovjedač

Može li se izjaviti “Bilo je lijepo jutro kasnog prosinca” a da se čovjek ne osjeti kao Snupi? A kada bih to stavio u usta Snupiju? Naime, kada bi ono “bilo je lijepo jutro…” rekao neko tko to s pravom izjavljuje, zato što se u njegovo vrijeme moglo to učiniti? Maska, eto što mi treba.

Narator nije autor. Naravno, kada je u pitanju “Ime ruže” to je više nego očigledno, Eko se poslužio višestrukim posredovanjem, uveo nekoliko narativnih instanci, zamišljenih posrednika između autora i čitaoca. Čak i u najočiglednijem pripovjedaču, Adsu, kriju se dva naratora: naivni iskušenik i stari monah koji piše memoare. Pripovjedač je osnovno sredstvo pripovijedanja, treba ga što promišljenije iskoristiti, jer nije svejedno tko izgovara neki tekst.

Čitatelj

Značenje neke poruke, osim samog teksta te poruke, određuju i subjekt koji je izgovara (piše) i primalac (čitalac). Autor je potpuno slobodan da stvori idealnog naratora, ali može li da stvori idealnog čitatelja? Zapravo, može, kaže Eko.

No kada pisac planira nešto novo, kada projektira drugačijeg čitaoca, on neće biti samo istraživač tržišta koji popisuje izražene zahtjeve, nego i filozof koji stiče uvid u duh vremena. On želi da vlastitoj publici otkrije ono što bi ona trebalo da želi, iako to ne zna. On hoće da samom sebi otkrije čitatelja.

Kada je roman jednom završe, – pisac više ne postoji, tj. ne može i ne bi trebalo da se miješa u razumijevanje svog dijela.

Napisala: Valentina Đorđević

 

 

——–

Uredio i obradio: Nenad Grbac
———————————–

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.