Emil Cioran: Na vrhuncu očaja

Volio bih odjeknuti u radikalnoj eksploziji sa svime što imam u sebi, svom svojom energijom i svim svojim sadržajima, da potečem, da se raspadnem, tako da moje uništenje u neposrednom iskazu postane moj opus, moje stvaralaštvo, moja inspiracija. Da se ostvarim u vlastitom uništenju, da rastem u najluđem poletu i time prijeđem granice, pa da moja smrt bude moj trijumf. Volio bih se stopiti sa svijetom, i da se svijet stopi sa mnom, da u našem ludilu rodimo apokaliptični san, čudan poput svih vizija kraja i veleban poput velikih sumraka. Da iz spleta naših snova izrastu zagonetne raskoši i zavodljive sjene, čudnovati oblici i halucinantni bezdani. Igra svjetlosti i mraka da ogrne svršetak fantastičnim dekorom, a kozmička transfiguracija da uzdigne sve preko granica svake izdržljivosti, kad zanos ne vodi ničemu, a oblici se rasprše u proslavi agonije i oduševljenja. Svemoćni požar da proguta ovaj svijet, a njegov plamen, insinuantniji od osmijeha žene i nematerijalniji od melankolije, da potakne naslade sumraka, složene kao smrt i fascinantne kao ništavilo u trenucima tuge. Potrebni su luđački načini življenja da lirizam dođe do svog krajnjeg izražaja, da njegove napetosti prijeđu granice obične subjektivnosti. Apsolutni lirizam je lirizam posljednjih trenutaka. Budući da se u apsolutnom lirizmu izraz brka sa stvarnošću, izraz je sve, biće u određenoj pojavi. On prestaje biti djelomična objektivizacija, neznatna i prazna, i postaje dio tvoje nutrine. Pri tome više nisu važne samo senzibilnost ili inteligencija, nego cjelokupno biće, cijelo tijelo, cijela tvoja nutrina sa svojim ritmom i pulsiranjem. Potpuni lirizam, apsolutni lirizam je sama sudbina dovedena na razinu apsolutne samospoznaje. Taj lirizam nikada neće zadobiti oblik u odvojenim iskazima, nego je svaki iskaz dio tebe. Upravo je zato on prisutan jedino u ključnim trenucima, onima kada prikazana stanja iznenada iščeznu s iskazom. Doživljaj agonije, složeni fenomen umiranja, istodobno se manifestira i iščezava. Preklapanje je to djelovanja i stvarnosti; jer djelovanje više nije manifestacija stvarnosti, nego upravo stvarnost sama po sebi. Apsolutni lirizam – potpuna težnja objektivizaciji samoga sebe – s onu je stranu poezije, sentimentalnosti itd… On je bliži nekoj vrsti metafizike sudbine, jer se u njemu manifestiraju potpuna aktualnost života i najdublji sadržaj bića ne bi li se razriješili na neki način. U pravilu, apsolutni lirizam rješava sve u smjeru smrti. Jer sve što je bitno, u vezi je sa smrću.

Osjećam da se poda mnom treba otvoriti velika i mračna praznina, koja će me zauvijek progutati u vječnu noć. I čudim se kako to da se taj proces događa samo u osjetu, a ne i u stvarnosti. Ništa mi se u ovim trenucima ne bi činilo prirodnijim nego da zaronim prema dubinama tmine, gdje ništa od blijede jasnoće ovoga svijeta ne bi imalo ni traga odraza. Ne želim tražiti organsko objašnjenje ovoga svog poriva prema tmini, zato što ga ne mogu naći za opijenost svjetlošću. Ali ipak u nedoumici razmišljam kakvoga smisla može imati to izmjenjivanje iskustva svjetlosti i iskustva tmine. Cijela koncepcija polariteta čini mi se nedovoljnom, jer u nagnuću prema područjima noći postoji puno dublji nemir, koji ne može sinuti iz neke sheme naravi, iz neke geometrije postojanja. Osjećaj da si progutan u noć, u noć koja se otvara pod tobom, moguć je samo onda kad osjećaš neku težinu u mozgu i u cijelom biću, kao pritisak goleme noći na cijeli organizam. Kako će me samo progutati, uvijeke, beskrajna noć ovoga svijeta!

Osjećaj apsolutne konfuznosti! Odnosno nemogućnost da se napravi ikakva  razlika, ikakvo razlučivanje i ikakvo uključivanje, da se išta razjasni, išta razumije i išta cijeni. Osjećaj te apsolutne konfuznosti čini svakoga filozofa pjesnikom, ali ne mogu ga svi filozofi dosegnuti i proživjeti dugotrajnim intenzitetom. Jer kad bi ga dosegnuli, ne bi više mogli apstraktno i rigidno filozofirati. Pun je dramatičnosti taj proces kojim filozof postaje pjesnikom. – Iz definitivnoga svijeta oblika i apstraktnih problema, koji se u vrtlogu osjećaja, u konfuziji svih duševnih elemenata, prepliću u čudne i kaotične spojeve. Kako još možeš graditi apstraktnu filozofiju, kad se u tebi odvija zamršena drama, u kojoj se erotski predosjećaj susreće s tegobnim metafizičkim nemirom, strah od smrti sa žudnjama za naivnošću, potpuno odustajanje s paradoksalnim herojstvom, očaj s taštinom, predosjećaj ludila sa željom za anonimnošću, krik s tišinom, zanos s ništavnim? I sve se to događa u isto vrijeme, simultano. Sve te težnje rastu u najvećem mogućem ključanju, u najvećem unutrašnjem ludilu, u apsolutnoj konfuznosti. Kako da onda još gradiš sistematsku filozofiju i kako onda još možeš biti sposoban za dobro definiranu arhitektoniku? Postoje ljudi koji su započeli sa svijetom oblika i završavaju u apsolutnoj konfuziji. Zato oni mogu filozofirati samo poetski. Ali u apsolutnoj konfuznosti, nije važno više ništa osim muka i naslada ludila.

Više ne biti čovjek

Sve se više uvjeravam da je čovjek nesretna životinja, napušten na zemlji, prisiljen sebi pronalaziti vlastiti način života, onako kako to prirodi prije njega nije bilo poznato. Zbog svoje takozvane slobode on pati još više nego u najgorem mogućem zatočeništvu u prirodnoj egzistenciji. Kako se onda ne bih čudio da čovjek ponekad zavidi cvijetu ili drugoj biljci? Željeti da živiš životom biljke, da rasteš ukorijenjen u zemlji, cvatući i venući pod suncem, u najsavršenijem stanju nesvjesnosti, željeti da budeš intimni dio plodnosti zemlje, anonimni izraz životnog tijeka, znači biti razočaran svrhama i smislom čovječanstva. Pa zašto se ne bih mijenjao s cvijetom? Znam što znači biti čovjek, imati ideale i živjeti unutar povijesti. Što bih još mogao očekivati od sličnih realnosti? Zasigurno je velika stvar biti čovjek; iskusiš jednu od najozbiljnijih tragedija, gotovo monumentalnu dramu, jer biti čovjek znači živjeti unutar poretka postojanja koji je sasvim nov, i time složeniji i dramatičniji od prirodnog. Što se više spuštam od čovjeka prema neživoj prirodi, jačina dramatičnog fenomena postupno opada, sve do nule. Čovjek sve više teži preuzimanju monopola drame i patnje svijeta. Zato mu je izbavljenje toliko gorući i nerješiv problem. Ne mogu se ponositi što sam čovjek, jer sam taj fenomen iskusio do srži. Samo oni koji nisu toliko intenzivno proživljavali taj fenomen mogu se još ponositi time što su ljudi, jer oni teže da to postanu. Tako da je njihovo ushićenje prirodno. Među ljudima postoje neki koji nisu mnogo nadišli oblik egzistencije životinje ili biljke. Prirodno je da oni priželjkuju fenomen ljudskog bića i dive mu se. No oni koji znaju što znači biti čovjek, nastoje postati bilo što, samo ne čovjekom. Kad bi bilo moguće, pretvarao bih se svakog dana u neki poseban oblik životinjskog ili biljnog postojanja. Da budem odreda svaki oblik cvijeća, korov, drač, ruža, ekvatorsko stablo s iskrivljenim granama, morska biljka, koju tuku valovi, ili pak ona planinska, koja postaje plijenom vjetra; da budem ptica melodioznoga glasa ili grakćuća ptica grabljivica, selica ili stanarica, da budem šumska zvijer ili domaća životinja. Da sve vrste proživim bjesomučnim i nesvjesnim divljaštvom, da prođem kroz cijelu prirodnu seriju, da mijenjam oblik lakoćom naivne gracilnosti, bez glumatanja, baš kao unutar prirodnog procesa. Kako bih lutao između gnijezda, špilja, po samoći planina ili mora, po brdima i poljima! Samo, ta bi mi kozmička avantura, proživljena u srži života, u njezinoj organskoj intimi, slijedeći arabeske vitalnih oblika i naivnu slikovitost biljaka, mogla probuditi želju da opet postanem čovjek. Jer ako se razlika između čovjeka i životinje nalazi u činjenici da životinja može biti jedino životinja, dok s druge strane čovjek može biti ne-čovjek, dakle nešto drugo nego on sam – onda sam ja ne-čovjek.

Povratak u kaos

Natrag prema prvotnom kaosu, prema apsolutnom kaosu! Subjektivno pokrenimo proces koji će predstavljati ulazak u iskonski nered, u vrtlog početka svijeta. U nama neka poraste zanos prema kozmičkom viru, onom od prije nastanka oblika, od prije same individuacije. Naši osjeti neka trepere od tog napora i tog ludila, od tih plamenova i tih ponora. U našoj nutrini neka nestanu zakoni svijeta te sva njegova čvrstina, sve kristalizacije i sve strukture, da bi time u ovom topljenju i neravnoteži pristup apsolutnoga vrtloga postao potpun. Budući da više nema zakona ni individualnih bića, možemo subjektivno obnoviti proces od kozmosa prema kaosu, od prirode prema iskonskoj nedjeljivosti, od oblika prema vrtlogu. Raspadanje svijeta ostvaruje proces suprotan kozmičkoj evoluciji, proces koji je obrnut i retrospektivan. Preokrenuta apokalipsa, no izrasla iz iste senzibilnosti i istih stremljenja. Jer nitko ne može poželjeti povratak u kaos, a da nije proživio svu vrtoglavost apokalipse.

Koliko jeze i koliko radosti osjetim pri pomisli da će me iznenada zahvatiti vrtlog po- četnog kaosa, njegova konfuzija i njegova paradoksalna simetrija. Simetrija tog vrtloga jedina je kaotična simetrija, lišena formalne izvrsnosti i geometrijskog smisla.

No u svakom vrtlogu postoji neka buduća mogućnost oblika, jednako kao što u kaosu postoji mogućnost kozmosa. Volio bih živjeti na početku svijeta usred demonskih vrtloga iskonskog kaosa. Da u meni postoje mogućnosti oblika, no nijedan da ne bude ostvaren. Da sve vibrira od univerzalnog iskonskog nemira, kao da se radi o buđenju iz ništavila.

Mogu živjeti jedino na početku ili na kraju ovog svijeta.

Ironija i autoironija 

Kada si sve gorljivo porekao i radikalno prekinuo sa svim oblicima postojanja, kada više ništa nije odoljelo porivu i ekscesu negativnosti, uz koga se onda još možeš vezati ako ne uz sebe samog, kome ćeš se još smijati ili plakati osim sebi? Nakon što je cijeli svijet pao u tvojim očima, padaš nepovratno i ti. Beskrajnost nastala iz ironije ukida sve sadržaje života. Nije riječ o elegantnoj ironiji, inteligentnoj i finoj, rođenoj iz osjećaja nadmoći ili ovlašne oholosti, o onoj ironiji kojom neki ljudi emfatično svjedoče svoju udaljenost od svijeta, nego o tragičnoj ironiji, ironiji beskrajno gorkoj, ironiji iz očaja. Jedina istinska ironija je ona koja nadomješta suzu ili grč, ako ne čak i groteskni i kriminalni cerek. Postoji velika razlika između ironije ljudi koji su patili i ironije onih koji su površni i komotni. Jer kod prvih, ona ukazuje na nemogućnost naivnog sudjelovanja u životu, vezanu uz osjećaj potpunog gubitka vitalnih vrijednosti, dok se kod drugih ta nemogućnost sudjelovanja ne odražava bolno u svijesti, jer osjećaj neizlječivog gubitka ne postoji. Ironija naznačuje unutarnji grč, produbljenje bora, nedostatak spontanosti i ljubavi, ljudskog zajedništva i razumijevanja! Ona je prikriven prezir, preobraženje neke stvarnosti i nekih mana. Ironija prezire naivnu i spontanu gestu, jer ironično stanje je s onu stranu iracionalnog i naivnog. No u ironiji ima puno zavisti prema naivnim ljudima. Ironičar, ne bivajući u stanju pokazati svoje divljenje jednostavnosti zbog svoje ogromne oholosti, zavidi i truje, prezire i grči se. Iz tog razloga čini mi se gorka ironija, tragična i agonična ironija puno autentičnijom nego ona s osmijehom koja potječe iz laganog skepticizma, s blagom i dvosmislenom vedrinom, s naginjanjem svjetlu i dobroj volji. Koliko je karakteristična činjenica da se u autoironiji susreće samo tragičan oblik ironije, jer je ironičar u takvom slučaju samo agoničan! Autoironija se ne može postići osmijesima, nego samo jecajima, a oni su to čak i ako su sasvim prigušeni. Jer autoironija je izraz očaja. Izgubio si ovaj svijet, izgubio si i samog sebe. I tada crni smijeh, otrovan i mračan, prati sve tvoje geste, poput gnjusne maske razbija sve iluzije elana i na ruševinama svih naivnih, slatkih i utješnih osmijeha pojavljuje se agoničan osmjeh, još grčevitiji od primitivnih maski i konačniji od egipatskih.

Izvornik: Emil Cioran, Pe culmîle disperării, Bukurešt, 1934.

 


 

Prilog – Tko je bio Émil Michel Cioran

Émil Michel Cioran (1911. – 1995.), bio je francuski filozof i pisac rumunjskog porijekla. Bio je filozof i moralist te jedan od najbriljantnijih suvremenih esejista, ne samo zahvaljujući svom snažnom i raskošnom stilu nego i u suštinskoj polemičnosti te lucidnosti svoga duha.

Proslavio se već prvim knjigama “Kratak pregled raspadanja” i “Silogizmi gorčine”. Nastavljač je i ujedno poricatelj Nietzschea, zagovara “volju za nemoć”, kontemplativnu dokolicu i spokojstvo korjenite skepse. Bio je anarhist i ateist, a izgrađuje kroz bljeskove izazovnih maksima i pjesničnih aforizama mudrost koja krijepi unatoč pesimizmu.

Iako se njegova filozofija može tumačiti i kao Filozofija pesimizma, a važno mjesto u njegovim djelima zauzimaju teme kao što su „otuđenje, apsurd, dosada, uzaludnost, propadanje, tiranija povijesti, vulgarnosti promjene, svijest kao agonija, razum kao bolest“, sam Cioran je znao reći: „Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kad mi se prohtije; bez ideje o samoubojstvu, odavno bih se ubio.“

 

———

Preveo, nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.