Emil Cioran: Velika i mračna praznina

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

Potpuno nezadovoljstvo

Koje bi prokletstvo moglo biti nad glavom onih koji se nigdje ne osjećaju dobro? Ni sa suncem niti bez sunca, ni s ljudima a niti bez njih. Ne poznavati ono što znači dobro raspoloženje, impresivne li stvari! Najnesretniji su ljudi oni koji nemaju pravo na nesvjesnost. Imati razvijen stupanj svijesti, biti u svakom trenutku svjestan, shvaćati u svakom trenutku svoj položaj u odnosu na svijet, živjeti u vječnoj napetosti spoznaje znači biti izgubljen za život.

Spoznaja je povreda za život, no svijest je otvorena rana u srži života. 

Zar nije čovjek životinja prepuštena smrti? I zar nije tragedija u činjenici da si čovjek, naime, vječno nezadovoljna životinja, rastrgana između života i smrti? Sasvim sam zamoren ili, točnije rečeno, uništen od ovog stanja, naime bivanja čovjekom. Kad bih mogao, smjesta bih odustao, ali što bih mogao postati, životinja? Natrag se ne mogu vratiti. A riskirao bih i da postanem životinja koja pozna povijest filozofije. Postati nadčovjekom čini mi se nemogućim i glupošću, ridikuloznom fantazijom. Ne bi li moglo postojati eventualno rješenje u nekoj vrsti nadsvijesti? Ne bi li se moglo živjeti s onu stranu, ne s ovu stranu (k animalnosti) svih složenih oblika svijesti, nemira i muka, živčanih nemira i duhovnih iskustava, u sferi egzistencije u kojoj pristup vječnosti ne bi bio samo običan mit?

Osobno dajem otkaz svom pripadanju čovječanstvu.

Više ne želim i više ne mogu biti čovjek. Jer što bih još mogao učiniti u tom svojstvu? Da radim na nekom socijalnom i političkom sustavu ili da učinim neku djevojku nesretnom? Da i dalje pratim nedosljednosti filozofskih sustava ili da se aktiviram za ostvarivanje moralnog ili estetskog ideala? Sve ovo mi se čini premalo. A čak i da mi se čini puno, kako se ponekad dogodi, ipak me ne može privući. Odustajem od svoje čovječnosti, čak i ako budem jedini na stepenicama kojima ću se popeti, apsolutno jedini. A zatim, nisam li toliko sam u ovom svijetu, od kojeg ionako ništa ne očekujem? S onu stranu svih trenutnih ideala i uobičajenih oblika, unutar neke nadsvijesti, možda bi se još moglo disati. Ondje bi opojenost vječnošću izbrisala sve beznačajnosti ovog svijeta, i nijedan problem i nikakva unutarnja muka ne bi više uznemiravala ekstazu vječnosti u kojoj bi biće bilo isto toliko čisto i bestjelesno kao nebiće. 

Emil Cioran, Pe culmîle disperării, Bukurešt, 1934.

 


 

Prilog – Tko je bio Émil Michel Cioran

Émil Michel Cioran (1911. – 1995.), bio je francuski filozof i pisac rumunjskog porijekla. Bio je filozof i moralist te jedan od najbriljantnijih suvremenih esejista, ne samo zahvaljujući svom snažnom i raskošnom stilu nego i u suštinskoj polemičnosti te lucidnosti svoga duha.

Proslavio se već prvim knjigama “Kratak pregled raspadanja” i “Silogizmi gorčine”. Nastavljač je i ujedno poricatelj Nietzschea, zagovara “volju za nemoć”, kontemplativnu dokolicu i spokojstvo korjenite skepse. Bio je anarhist i ateist, a izgrađuje kroz bljeskove izazovnih maksima i pjesničnih aforizama mudrost koja krijepi unatoč pesimizmu.

Iako se njegova filozofija može tumačiti i kao Filozofija pesimizma, a važno mjesto u njegovim djelima zauzimaju teme kao što su „otuđenje, apsurd, dosada, uzaludnost, propadanje, tiranija povijesti, vulgarnosti promjene, svijest kao agonija, razum kao bolest“, sam Cioran je znao reći: „Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kad mi se prohtije; bez ideje o samoubojstvu, odavno bih se ubio.“

 

———

Preveo, nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.