“Malo sutra” (iz knjige “Joe, i tu je Amerika”, Borisa Golića)

Dragi Joe,

Kažu da je prošlo 32 godine od černobilske katastrofe. Jednostavno ne znam što da mislim o svemu tome. Naime, stručni ljudi kažu da nije bilo dovoljno vode za hlađenje nuklearnih reaktora, te da je došlo do pregrijavanja istih i do tih katastrofalnih eksplozija. I do dana današnjeg se ne znaju razmjeri nesreće i posljedice. Neki kažu da je to sve bilo kobno za 10.000 ljudi ili više. No, čujem da se i kod vas u Americi uklanjaju nuklearne glave i jezgre plutonija. Naravno da su mjere sigurnosti na najvišoj razini, ali nikad se ne zna, uvijek nešto može krenuti po zlu i uvijek nešto može izmaknuti kontroli. Pa tako čujem da vaš predsjednik Donald Trump zvecka oružjem i izaziva Ruse i izaziva treći, po svemu sudeći nuklearni, svjetski rat. Također, ne znam što da o tome mislim i ja sam u neizvjesnosti.

Inače, ja sam još pod utjecajem Martina Luthera Kinga i njegovih riječi:

„Sanjam… da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u naciji koja ih neće vrednovati po boji njihove kože, nego po osobnosti.“

On je unio u mene nekakvu nadu, a sada se sve promijenilo i sve je krenulo po zlu. I kažu da će uskoro biti 50. godišnjica njegova ubojstva. A i svijet je krenuo u drugom pravcu. Puno je vjerskih fanatika i terorista i terorističkih akcija. A sve je to zbog toga što ima oružja na svakom uglu. Što je ono svima dostupno, a da ima ludih i nerazumnih ljudi, ima. I ima i onih koji su laki na obaraču, ima. Što da im radim, ja baš i ne mogu ništa, ali da bi ih trebalo bolje kontrolirati, trebalo bi.

Mene su inače snašle druge katastrofe i apokalipse. Dotakao sam svoje dno. Jedno vrijeme, dok sam bio mlad i u punoj snazi me išlo, a onda je sve stalo. Uz to, moja žena je uzela kredit s bandere. To ti je slično nekakvom hipotekarnom kreditu, samo puno gore, jer kamate su astronomske. Ustvari ni ne znaš kolike su kamate. Dobro da mi kuća nije otišla na bubanj. Dobro da ju nitko nije htio kupiti, pa mi je ostala. Ja nisam htio uzeti kredit na kredit, nego sam tim zelenašima dao svoju grafičku opremu. I još sam morao ići u Iran po drogu. I izgleda da sam otplatio taj dug jer se više nitko ne javlja i nitko od mene ništa ne traži. Tako ti je sa mnom. Nezaposlen sam i u krizi sam. Stoga ne razumijem to tvoje traženje da ja kupim taj tvoj stroj za auto farove. Kad sam te pitao, koliko ga cijeniš,odgovorio si mi:

„30.000 dolara.“

„Zar ga nisi toliko kod nas platio?“

Radio si na njemu gotovo 30 godina i sada tražiš iste novce koliko si za njega platio? Pa sam te pitao, tko će platiti transport, a ti si mi rekao:

„Kupac plaća transport.“

„Pa to bi me koštalo najmanje 10.000 dolara, ja to ne mogu platiti. Nemam ja tih novaca, a tu je još i carina i svi ostali nameti i državne dadžbine. I to brat bratu iznosi dodatnih 10.000 ili 20.000 dolara. Pa onda, treba platiti našu inspekciju, to je dodatnih 20.000 dolara i nikad kraja tim plaćanjima. To će sve koštati kao Grčka ili kao Svetog Petra kajgana.“

„Ne znam ništa o Svetom Petru i kajgani?“

„To se tako kod nas kaže kada se nešto pretplati. Bog i sveti Petar su krenuli na put i došli su u neko selo. Kako je padala noć, oni su neku ženu pitali mogu li kod nje prespavati i ona im je to omogućila. Prethodno im je za večeru dala kajganu. No, došao je njen muž i umislio si da su oni lopovi i udri po svetom Petru. Onda su Bog i sveti Petar zamijenili mjesta, a taj čovjek je pomislio kako ovaj drugi nije dobio batine, pa je opet udario po svetom Petru. Tako da je kajgana skupo stajala svetog Petra jer je dva puta dobio batine. I to ti je to. Stoga ne znam što ću sa tim skupim strojem.“

„Radi auto farove.“

„Ali za koga?“

„Naći ćeš već nekoga.“

„Nije ovdje više socijalizam. Nema više promašenih investicija. Nema više Obrovca i tvornica glinice. Kažu da smo tu opremu prodali Kinezima.“

„Eto vidiš da ima nade. Ako ti ne uspiješ sa tim strojem, prodaj ga Kinezima, možda nešto i zaradiš.“

„Ali ne mogu ja raditi gospodarske promašaje. Može me to skupo doći.“

„Tko te to pita? Dat ću ti rabat.“

„Briga me za rabat, kad ja plaćam investiciju.“

„Ajde, odluči se. Nudim ti unosan posao.“

„Ništa tu ja ne vidim unosnim i profitabilnim.“

„To ti se na prvi pogled čini, ali kada ti u to kreneš, vidjet ćeš prednosti i koristi.“

„Malo sam ja to istražio. Kod nas je sirovina ili granulat skup. Plaća se kao suho zlato. Ništa u tom poslu nije isplativo. Najbolje je kada taj stroj ne radi.“

„Zašto ne bi radio?“

„Jer su varijabilni troškovi veći od cijene koštanja ili od prodajne cijene. Investicija + sirovina + rad + električna energija je više od cijene koštanja ili od prodajne cijene.“ „Imaš li ti nekakvog ekonomskog savjetnika?“

„Ja sam ekonomski savjetnik.“

„Uzmi nekog drugog ekonomskog savjetnika, nekog koji nešto zna.“

„Ja znam dovoljno o isplativim i neisplativim poslovima. Imam što se toga tiče dovoljno iskustva. To je mrtva investicija. Najbolje da taj stroj odmah prodaš Kinezima.“

„Ali nemam nikoga u Kini.“

„Snađi se. Kod nas se nekad govorilo: „Snađi se, druže! Nemoj prebacivati svoje odluke na nekoga drugoga. I zovi tog Alibabu.“

„Ne prebacujem ja odluku na tebe, nego ti nudim unosan posao.“

„Samo ga ti zadrži za sebe. Ja sam ti ostario, nisam ti ja više ni za što. Jedino što bih mogao raditi, moglo bi biti na nekom javnom poslu po stranačkoj dužnosti u nekakvoj javnoj upravi. Kod nas se ništa ne isplati. Još nisi ni krenuo, dođe ti nekakav inspektor i od tebe zahtijeva radne i tehničke uvjete, a gdje je ostalo. Ni ne znaš što košta i kad će tvojim obavezama doći kraj, a već te sustižu porezi. Nije sve to Alajbegova slama.“

„Što ti je sad to, Alajbegova slama?“

„Nešto što svatko može razvlačiti, nešto ničije i svačije. Državna blagajna i hajdučka jagma. Nešto što se čerupa, pelješi i kupusa. Samo za to moraš biti član ili pripadnik 200 bogatih obitelji. Inače ništa od svega toga. Ili si podoban ili nisi.“

I volio bih naći takav posao. Gdje nema knjigovodstvenih grešaka. Gdje štimaju poslovne knjige, rashodi i računovodstveni podaci. Svakome je po trudu, ali i po zaslugama, a ne trudiš se baš previše. Nisi ti baš nekakav društveni noj, nema straha za tebe, sve je u skladu sa zakonom, pravom i pravdom. Inače, mi smo svi tradicionalisti. Držimo se mi svojih običaja, navika, svoje rutine i svojih predrasuda. Volimo kontrolirati svoje živote, a ne da nam netko nešto nameće. U socijalizmu smo morali slušati nekakve naredbe i nekakve odredbe, pa je to završilo kako je završilo. A sada smo valjda racionalna bića ili nismo? Ne želimo taj i tako strukturirani svijet koji su nam drugi stvorili. Nismo više njime zadovoljni i nismo više baš optimistični.

Nešto je krenulo po zlu, samo mi to ne vidimo jasnim očima. I koliko god mi nešto pažljivo računali, koliko god mi koristili svoj racionalni um, nikako nam se ne izbacuje ispravan i točan rezultat i izračun. Nikako nam se ne ukazuje harmoničan kozmos. Stalno smo u gubitcima, stalno smo u svojim dubiozama i stalno smo pred bankrotom. Stoga smo stalno očajni, deprimirani, svadljivi i ljuti. No i dalje se držimo svojih običaja, rituala i navika. I pomogao bih ja tom mom prijatelju u Americi, ali kako ću to učiniti, a da sebe ne dovedem u nevolju i nepriliku. Stoga ja gajim taj otrovni odnos prema njemu, stoga ja pokazujem očaj i nepovjerenje. I pitam se: što će mi taj stroj, kad ne znam što ću s njim? On mi ne treba.

Nekad, kad sam bio mlađi, sam imao pomorskih aspiracija. Htio sam biti pomorac i istraživati neistraženo, ali onda sam uočio upozorenje:

„Čuvaj se zmaja!“

I ja se čuvam nekakvog tajanstvenog zmaja ili nečeg lošeg u životu. I osjećam strah od nepoznatog i od nekakve tragedije, a kupnja tog stroja bi za mene bilo tragedija u životu. Bio bi to nekakav moj brodolom izazvan olujom. A ja bih htio uspostaviti nekakve svoje dobre rituale. Nekakvu redovitu, jutarnju šalicu kave, nekakvo piće s mojim prijateljem Perom i nekakvo gledanje nogometne utakmice u muškom društvu. To mi jedino treba i jedino to tražim i očekujem.

Ne želim ja živjeti u stalnom i trajnom grču. Ne želim ni ja živjeti s lošim navikama. Ne želim ni ja patiti od sindroma kroničnog i pretjeranog umora, želim se i ja nekad odmoriti i odmarati. Želim si i ja povratiti moju izgubljenu energiju, vratiti si san, malo više spavati, riješiti se depresije, glavobolja, neraspoloženja, emocionalnih poremećaja i pesimizma. Želim se riješiti moje šećerne bolesti, visokog krvnog i srčanog tlaka. I želim urednije živjeti bez obaveza i bez stalnog poslovnog stresa. Dosta mi je toga u tom mom šezdesetgodišnjem životu. Natukao sam godine, ali i razne boleštine. Moj susjed je kćerku poslao u Irsku, a sina u Kanadu. Pa ide jedne godine u Irsku, a druge godine u Kanadu. Ja bih si htio naći ženu, ali u tome ne uspijevam.

I tamo u Irskoj i Kanadi taj moj susjed radi. Za vrijednog čovjeka, uvijek se nađe nekakav posao, ali ja nisam vrijedan. Ili više nisam vrijedan. Poklopile me bolesti, umor, stres i moja malodušnost. Jednostavno mi ništa ne treba. I uopće ne znam kako pobijediti tu moju malodušnost, nedostatak volje za bilo čime i za tu moju obeshrabrenost. Dok sam nekad mislio da je cijeli svijet preda mnom, sada tako više ne mislim. Ništa više nije preda mnom. Odlaze i umiru mi prijatelji, ja doživljavam neuspjeh za neuspjehom i gubim volju za bilo čime, pa tako i za poslom. Ma kakvu organizaciju primijenio, ma kakvu strategiju, ništa mi ne ide od ruke. Ništa mi ne valja. I zbog toga gubim samopouzdanje, vizije, motive i volju za bilo čime. I jednostavno znam da je tome krivo to što imam pogrešnu percepciju stvarnosti, to što nisam discipliniran, ali upravo ta i takva stvarnost je to učinila od mene.

Apatičan sam i nema mi pomoći. I valjda sam zbog toga u toj životnoj, ekonomskoj i gospodarskoj krizi. Previše puta sam posrnuo i pao, da bi se ustao i nastavio dalje. Previše ljudi mi je podmetnulo nogu, gurnulo me u ponor i uskratilo podršku, a ja više nemam vremena ni za svoju dušu, a ni za svoje tijelo. Jednostavno se ne mogu motivirati ni za što, pa ni za to da od Joa kupim stroj za farove i proizvodim farove. Uopće ne znam što bih s tim farovima? To više nije za mene. Zapao sam u duboku krizu bez izlaza. I ne vidim sunce na kraju tog mog tunela. A i taj Joe je postao previše toksičan za mene. Moram to sve što dalje otjerati. On jednostavno mi više nije prijatelj. Dobro je netko rekao da čovjek čovjeku sve više postaje vuk, pa je tako i Joe meni postao vuk.

To je još Plaut izrekao. I onda je bilo ljudi koji su drugima činili zlo, koji su se bavili svojim bezumnim ciljevima i koji su gledali samo svoje uske interese. Uostalom, nama ne treba puno pa da i mi poludimo, pa da i mi postanemo nekakvi psihopati ili sociopati. A Joe je postao istovremeno i psihopat i nekakav sociopat, nekakav izopćenik i nekakav nasilnik. Kad si je umislio da može vratiti stroj i još na njemu da može zaraditi, postao je još gori. I on je sada moja noćna mora i od njega doživljavam najgore strahove. A za psihopate kažu da imaju nekakav hladni šarm, neizmjerni ego, patološki lažu i nemaju grižnju savjesti. Oni su morski psi koji moraju plivati dok ne postignu svoje ciljeve ili su kameleoni koji mijenjaju boje. Imaju dar za komunikaciju i uvjeravanje i neće odustati od svog nauma, dok ne postignu cilj.

Normalna pravila u društvenom ophođenju i ponašanju se na njih ne odnose. Oni se osjećaju kao Bogovi, a tako se i ponašaju. Joe traži svojih 30.000 dolara za taj svoj stroj i od njih ne odustaje. Uporan je i ne odustaje, a zašto je mene našao kao žrtvu, ne znam. Pa nisam mu ja prodao stroj. Stroj mu je prodao naš direktor. Stroj inače košta 100.000 dolara, i ja mu ga ne bih prodao ispod svih cijena, bez obzira što on govorio da će dovoditi nove kupce i pokazivati im rad stroja. U biti je on trebao biti naš zastupnik, a to što nije postao, ja mu nisam kriv. I izgleda da on nije imao uspjeha s njim. Nije mu se on ni posrećio, a ni pozlatio. Platio ga je i vjerojatno otplatio i sada bi on 30.000 dolara za njega. Malo sutra, ne dam mu ja te novce.

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godina – „Posljednji Podunavski Švabo”; „Poplava”; „Kako uništiti grad Vukovar”, „Ustaše i četnici među nama”; „60 plus” i „XXL”.

2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .

2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”

2022. godina – „Vodič za tantru”; „Mica Trofrtaljka”; „Nogometni menadžer”; „Cajka”; „Bliski susret s talibanom”.

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Joe, i tu je Amerika”, Borisa Golića