Zloupotreba pisaca u dnevno političke ili senzacionalističke svrhe

U vrijeme kad mediji postaju sve više zaglupljujući, sve manje čitani, i sve manje edukativni, svi mi koji poznajemo književnost iznenađeno promatramo rađanje jednog novog novinarskog žanra – zloupotrebe pisaca u dnevno političke, kulturološke ili jednostavno senzacionalističke svrhe.

Nažalost takvih članaka je sve više, pa mi se čini u redu da vam nabrojimo samo neke od afera koje nam današnji mediji nude :

————–

Miroslav Krleža:

Vjerojatno najveći Hrvatski književnik i danas mnogo godina nakon svoje smrti trn je u oku mnogim novinarima i političarima. Nekima od njih smetaju samo Krležine riječi, nekim samo djela, a nekima i njegova politička orijentacija te činjenica da je u srazu između fašizma i antifašizma odabrao lijevu opciju.

No, sve u svemu o Krleži se bez obzira što mnogima nije nimalo simpatičan ni drag puno raspravlja što je vjerujemo također potvrda njegove književne i ljudske veličine, no u pravilu oni koji ga pljuju i omalovažavaju su uvijek glasniji od onih koji ga cijene i brane.

Tako smo u zadnje vrijeme mogli pročitati mnoge članke u kojima se napada Krležu. U jednom od tih članaka pročitali smo da je bio opsjednut s Lenjinom. Tamo piše: Glorificirao ga je bez ikakve mjere, uspoređivao s Isusom Kristom, što je očito pokušaj da se Miroslav Krleža ogadi svim vjernicima u ovoj navodno katoličkoj zemlji. Zatim se piše o nekakvom Komfašizmu i plaši narod različitim pokorama, krampusima i vješticama ako ne budu glasali za krajnje desničarsku stranku kojoj naravno pripada i autor tog krasnog i edukativnog članka.

Tu negdje u trač rubrike bismo svrstali osvrt jednog gotovo nepoznatog hrvatskog pisca. Taj anonimus naime piše i sljedeće: Ne volim Krležu. Ne želim ovdje dokazivati da je loš pisac. Recimo – negdje osrednji. A zatim se navodi: Na primjer Jurdana nije ništa lošiji od Krleže – čak ima i istu rečenicu – a stari Denis Kuljiš, za Krležu je avion – jer je beskrajno duhovitiji.

Moramo priznati da nas je pisanje tog anonimnog književnika doista dirnulo jer veće gluposti ne pročitasmo već odavno. Pitanje je samo kako nas je tako inteligentan čovjek (u što on svakako vjeruje) mogao iznenaditi tolikom glupošću.

No, da ne dužimo dalje s Krležom u novinama smo pročitali i sljedeće naslove: “Krleža bi danas bio sumnjičav prema stranim bankama…”, “Je li SDP zaboravio Krležu?”, “Krleža protiv Kolara i ‘ustaške’ prošlosti”, “Krleža me nije volio. Mislio je da je Bog” itd. itd.

No, sve u svemu da je Krleža veliko ime naše književnosti potvrđuju nam svi oni neprijatelji hrvatskog naroda koji ga i danas 37 godinu nakon smrti nastoje oklevetati, poniziti ili proglasiti osrednjim piscem.

Jedino što se nisu sjetili napisati o njemu je to da je bio i homoseksualac.

————–

Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić

No, to što se nije dogodilo Miroslavu Krleži dogodilo se hrvatskim piscima Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću.

Upravo u trenutku kad je najvjerojatnije sudjelovao u organizaciji Zagrebačkog Gay Pride-a navodnom povjesničaru Deanu Vuletiću u ruke je dospjela slika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića iz vremena drugog svjetskog rata na kojoj oni nečete vjerovati – stoje jedan pored drugoga.

Nadareni povjesničar je iz tog detalja isti tren zaključio da su njih dvojica bili homoseksualci i cijelu tu znanstvenu fantastičnu priču iskoristio kako bi dodatno izreklamirao Zagrebački Gay pride i Homoseksualizam uopće.

Tako su poznati hrvatski književnici postali homoseksualci željeli to oni ili ne i odgovaralo to istini ili ne.

————–

Ivo Andrić

Jedan od pisaca oko kojeg se također lome mnoga koplja je Ivo Andrić.

Ono što mu ni hrvatski ni srpski nacionalisti ne mogu oprostiti je da je neka od svojih djela pisao na hrvatskom a druga na srpskom jeziku. S obzirom da je za svoje djelo nagrađen Nobelovom nagradom ( dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine) i jedni i drugi bi ga vrlo rado uvrstili u antologije svoje književnosti i hvalili se njegovom književnom veličinom, no druga strana im to uvijek osporava.

Naročito je Ivo Andrić kao pisac uvredljiv Turcima i Ustašama iz Bosne i Hercegovine. Naime on bi po svemu trebao biti njihov, ujedno možda i jedini spomena vrijedan književnik, kojeg su Bosanski preobraćeni Katolici ikad imali. No, kao za inat Turcima Ivo Andrić je sam izabrao da bude Srpski pisac i književnik. Iako u tome zapravo i nema ništa loše Turci i Ustaše mu to nikad neće oprostiti. Baš kao i Krleži, Nazoru i Kovačiću ne mogu oprostiti to što su se u drugom svjetskom ratu borili protiv Fašizma i njih njegovih odanih sluga i izdajnika, Ustaša i Četnika.

U cijelu tu priču se povremeno uključe i Matica Hrvatska i Matica Srpska, pa tako Ivo Andrić ostaje vječito nadahnuće novinarima željnim senzacionalizma i nacionalistima raznih opredjeljenja.

————–

No, uglavnom u vrijeme kad mediji konačno gube svoju osnovnu zadaću, a to je objektivnost i istinitost informacija i književnici su kao poznate i javne osobe i više nego pogodni za izmišljanje kojekakvih dnevno političkih ili senzacionalističkih vijesti. Posebno se to odnosi na one koji su davno umrli i koji nemaju nasljednike, koji bi možda mogli tužiti novinara zbog klevete.

A, svi ti članci između redaka ukoliko ih pažljivo pročitate više govore o medijima, novinarima, koji ih pišu i ljudima, koji u to vjeruju, nego o književnicima čije mjesta u književnosti čak ni takvo primitivno i priglupo novinarstvo ne može ugroziti.

 

 

—————-

Napisao: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.