Životne tragedije niko ne može predvidjeti (iz knjige “Trokut ljubavi i smrti”, Izudina R Bihorca)

 

Ako se riječ sreća može spomenuti u ovakvim situacijama, onda je bila u tome što je sve kratko trajalo jer je manijakovo polupijano, smrdljivo tijelo primireno klečalo na koljenima. Hana je ležala kao bačena klada, a oko nje su se vrtjeli stari poderani kauči, vrtjela su se gruba i manijačka lica dvojice bezdušnika, vrtjela se stara Victorova kuća na malom brijegu koja je Hani, čim je ugledala, donijela crnu slutnju. Nije mogla dugo biti mirna. Drugi manijak, koji je jedva dočekao svojih pet minuta kako bi i on mogao iskazati svoje ”muške osjećaje”, pogleda je. Ali, prije nego što je prišao Hani, okrenu se prema Fikretu govoreći mu da tek sada započinje sa vraćanjem duga kojim ga je Fikret, navodno, zadužio davno u kafani pored Sarajeva.

Sad gledaj, ništarijo glupava, kako se vraćaju udarci, a one koje ćeš ti primiti tek će doći ”junački” je siktao Sarajlija i kao bijesna zver krenu prema Hani.

Baci se na uplašenu i nemoćnu ženu nastavljajući manijačku požudu. Ona je ležala umrtvljena kao nepomično truplo. Nije sada osjećala ništa jer je bila gotovo u polunesvjesnom stanju. Sve se brzo završilo. Dva nitkova, dvije kukavice u ljudskom obliku, odradili su posao ”muški” i zadovoljni smijući se odoše u kuhinju da ispijaju svoj jeftini konjak. Nastavili su pijanku uz kikotanje. Kad su čuli mumljanje sa kojim je Fikret htio da skrene pažnju na sebe, Kenan je ušao u sobu i prišao mu. Zgrabio je i njega i stolicu i ispravio ga. Da se malo više zagledao u njega vidio bi njegovo krvavo lice, vidio bi njegovu srdžbu, srdžbu bijesnog i ljutitog čovjeka koji je bio nemoćan da je sada iskaže na način kako bi želio. Ali, zagledao se Fikret u njegovo lice i jasno ga prepoznao. To je ono isto lice koje je tada u kafani njemu i njegovom društvu priredilo sjajnu ”dobrodošlicu”. Bilo je to vrijeme kada je Fikret sa svojim društvom zaista živio život pun izazova, zbog čega su upravo te lude večeri i navratili u kafanu. Željeli su samo da popiju piće u toj kafani, ali najednom su započela provociranja od društva koje je bilo tu.

Ostavio je Kenan Fikreta na stolici i okrenuo ga namjerno prama Hani, koja je sva razgolićena drhtala na kauču. Njega je to još više razbijesnilo i počeo je puštati nejasne, ali jako glasne glasove. Sarajlija se povrati i nogom mu zada bolan udarac. Bio je toliko jak da je Fikret zajedno sa stolicom kao pokošen pao na patos. Krv je počela još jače da lipti. Psovao mu je majku, nazivao ga je glupanom i budalom, govorio mu je, ironično se cerekajući, zašto ne brani djevojku dok mu je pred očima drugi taslače. Smijući se i ne okrećući se krenuo je prema kuhinji i opet prihvatio punu čašicu. Nastavili su s pićem osjećajući se sada jačim i silnijim zbog junaštva koje napraviše nemoćnim osobama, a nisu ni svjesni da se ponašaju kao dva jadnika, dva maloumnika i nemoralna čovjeka, koji su u stanju sa ulice dovesti djevojku i silovati je pred njenim momkom. Pred čovjekom koji je zavezan i nemoćan morao posmatrati njihovo sramno djelo.

Šta je značila riječ moral za dva idiota, dva sitna lopova, dva manijaka? Čime su se vodili ti ludaci kad su odlučili da učine ono što sramoti ljudski rod? Da li su vođeni mržnjom, osvetom ili nečim još jačim od toga; bez trunke poštovanja, razuma, sažaljena su nanijeli stravičnu bol nemoćnoj osobi, koja će vječno ostati da razdire i ubija. Da li izvrnuti manijački osjećaji mogu biti jači od najgore mržnje? Kakvi su to ludački nagoni u čovjeku koji tjeraju na zlo; zašto nanošenje najvećih duševnih patnji drugima; čemu ubijanje one zadnje trunke života kad taj život, poslije svega, ostaje samo riječ satkana od pustoši?

Poslije podužeg ismijavanja, mnogo ispijenih čašica alkohola i desetina ispušenih cigara, manijaci su se vratili u sobu, vratili su se Hani koja je skoro beživotno ležala na starom poderanom kauču. Čula je kao u snu kikotanje i odvratne riječi dva razuzdana stvorenja koji su joj prilazili. Znajući šta je čeka instiktivno se skupi. Drhtala je. Njeno tijelo je bilo puno zime, a još više straha koji je nagonio suze. Osjeti grube dodire na svome tijelu. Dva manijaka je uhvatiše i opružiše po kauču sa stomakom okrenutim prema ležaju. Sarajlija pođe prema Fikretu, ispravi ga i opet okrenu ravno prema Hani, govoreći mu da je predstava besplatna i da može uživati u njoj. Nasmija se cinično i vrati se prema Hani na kojoj se već nalazilo smrdljivo, pijano tijelo njegovog pajtaša. Počelo je divljanje jednog, a zatim i drugog bolesnika koji su vrištući iskazivali svoje nagone.

Hana je opet bila obeščašćena. Njihovo glasno orgijanje su Fikretu otimale zadnje atome razuma, a ujedno u njemu izazivale bijes koji pomućuje razum. Proklinjao je sebe što je mogao upasti u ovakvu zamku i dozvoliti da pred njegovim očima manijaci sruše i otmu dostojanstvo osobi koju najviše voli, za koju je bio spreman i život dati. Zašto to nisam pokušao, zašto? Pitao se sada dok je nemoćan gledao u bespomoćnu Hanu. Lice mu je krvarilo, ali njemu je padalo teže krvarenje njegovog srca za koje je pomišljao da nikada više neće ni prestati krvariti. Umjesto izgovorenih riječi iz duše mu se ote nemoćni krik koji je zaparao tišinu ljetnje krvave noći. Pokušao je mumlajući nešto reći, ali to kao da Sarajlija jedva dočeka. Priđe mu i jakim udarcem nogom u stomak na trenutak mu izbi zrak. To je onako bijesan ponovio dva tri puta i ostavljajući ga bez zraka krenuo prema šanku. Nastaviše se smijati i piti dok su se dvoje mladih ljudi u drugoj prostoriji grčevito borili da sačuvaju makar razum, koji im sramno dva bezdušnika uništavaju.

Nisu više toliko motrili na njih. Skoro da su se nezainteresovano ponašali sve do trenutka dok nisu čuli Fikretovo pomicanje i bolno mumljanje. Pogledali su prema njima i vidjeli Hanino polugolo tijelo kako prilazi Fikretu. Skidajući mu trake sa kojima su mu usta bila zatvorena na drhtavim prstima osjeti toplu Fikretovu krv, a ona joj izmami žestok vrisak i kao da joj poče lediti srce. To ih je toliko razbjesnelo, da su istog trena gotovo teturajući od pića izjurili. Sarajlijin drugar je zgrabio Hanu i žestoko je gurnuo prema kauču. Ona se zatetura i jedva uspije da se rukama dohvati za ivicu kauča. Crvenim rukama od Fikretove krvi pokri uplašeno lice, a ledena jeza presječe joj stomak. Sarajlija je prišao Fikretu i počeo ga udarati nogama po glavi, licu, stomaku sve dok Fikret nije izgubio svijest. Lice mu je bilo već izobličeno i svo u krvi koja je curila iz nosa i usta. Prije nego što je krenuo prema pajtašu, zamahnuo je nogom u Fikretovo lice. Kapi krvi se razletješe na sve strane, a glava mu od siline udarca osta duboko zabačena nazad.

Nitkov zalupi vrata od kuhinje, zgrabi čašicu  i iskapi je. Nije ni bio svjestan da je taj zadnji udarac nogom u lice za Fikreta bio koban. Zbog siline udarca Fikretova glava je poletjela nazad, pri čemu se njegov jezik povukao prema dušniku i ostajući tu onemogućio mladiću disanje. Za nekoliko trenutaka sve je bilo gotovo. On je vječno ostao u tom položaju, nemoćan za sva vremena. Hana, Sarajevo i prijatelji za njega više nisu postojali. On ih više nije mogao ni vidjeti ni čuti. Jedno divno putovanje i jedan prekrasni odmor su okončani tragedijom.

Kao mnogo puta ranije i sada se pokazalo da životne tragedije niko ne može predvidjeti, niti odrediti njihovu surovost, a one dolaze iznenada. U sobi je zavladala grobna tišina. Nije se više ništa čulo. Fikretovo nemirno držanje i povremeno mumlanje je utihnulo. Od njega više nije dolazio ni najmanji šum. Hana, koja se zbog straha a i hladnoće skupila u ćošku kauča, poslije jednog sata mirovanja poče da se pomjera. Podižući glavu usmjeravala je poglede prema Fikretu. Zbog mraka koji je vladao u sobi, Hana ga nije mogla vidjeti, ali je osjećala slutnju koja je poče pritiskati i strujati svakom njenom venom. Iako to sebi nije mogla priznati, osjećala je da se sa Fikretom desilo ono najgore i u sekundama i minutima koje su nailazile, osjeti da  gorka i surova istina nagoviještava kraj njene velike ljubavi. Ispuštala je jauke, ali ih nije čula. Bole je i ujedaju kao kad krvoločne zvjeri kruže oko ranjene žrtve.

Skočila je s kauča i prišla mjestu gdje je Fikret ležao. Pipala ga je po tijelu i licu koje je bilo ulijepljeno krvlju. Dohvati ga za ruke i osjeti da su hladne. Drmala ga je i zvala, ponavljajući to više puta, međutim on nije davao nikakve znake života. Zavrišta! To izazva bijes u jednom od pijanih i pomahnitalih kukavica koji, otvarajući vrata kuhinje, ne baš više tako sigurnim korakom krenu prema njoj. Vikao joj preglasno da ne vrišti. Zgrabi je za ramena i grubo je pogura prema kauču na koji se ona sroza.

Ubili ste ga, ubili, prokleti bili! Vi ste ubili mog Fikreta, pijani manijaci, vi!…

Njegova ruka se nađe na njenom licu koje ona pokri rukama. Osjetila je bol u glavi od siline udarca. Skupi se na kauču i poče plakati. Bili su to žalosni jauci koji su izlazili iz dubine utrobe, koja je tek sada shvatila da je izgubila voljenog i najdražeg. Ostala je sama u polumračnoj sobi. Sama i nikada usamljenija. Dugo je jecala, hroptajući uzdisala, žaleći za onim kojeg je najviše voljela. Nije više osjećala ništa, nije znala ni gdje se nalazi jer je bol za Fikretom lomila sve u njoj. Bila je kao jedno bačeno drvo koje ništa ne osjeća, ništa ne vidi, ništa ne čuje. Ležala je na kauču zamišljajući ga kao dasku broda koji je doživio brodolom, a ona na njoj kao poluonesviješćeni preživjeli putnik pluta talasima ne znajući da li je vode prema pučini ili prema oštricama ledenog hrida, koji će skršiti i te zadnje ostatke raskomadanog broda. Putovala je ne znajući ni kuda, ni gdje, ali u podsvijesti je osjećala želju da na tom putu sretne voljenog Fikreta, da ga čvrsto zagrli i u tom zagrljaju ostane do smrti.

—————————————–

Izudin R Bihorac

Izudin R Bihorac je rođen 05.02.1953. godine u Sjenici, malom idiličnom gradu na jugu Srbije.

U osnovnoj školi iskazuje veliki talenat kroz pisanje pismenih radova gdje dobija prve pohvale i školske nagrade. Nošen tom ljubavlju nastavlja pisati poeziju i prozu kao srednjoškolac i uprovo u tom vremenu dobija prve nagrade za literarne radove.

U Sarajevu upisuje i studira na fakultetu Političkih nauka, odsijek Sociologije.   Rat ga zatiče u Sarajevu, a nakon završetka rata odlazi u Dansku, gdje nastavlja pisati.

Roman ”Tišina” je njegov prozni prvijenac, a završetkom romana ”Trokut ljubavi i smrti” želi čitateljima pruziti uživanje u zanimljivim događajima i zamršenim raspletima u knjizi.

U pripremi za štampu ima više rukopisa proze i poezije.

Živi i stvara u danskom gradu Kopenhagen.

Kontakt:

E-mail adresa: izobihorac@gmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Trokut ljubavi i smrti”, Izudina R Bihorca

Knjigu “Trokut ljubavi i smrti”, Izudina R Bihorca, moći ćete preuzeti tako da

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/bihorac.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

—————–

Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.